VESNA PARUN

Čežnja

Danas ću ti dati, kada veče padne,
u svjetlosti skromnoj kandila i svijeća,
u čistoti duše moje, nekad jadne,
čitavu bujicu proljetnog cvijeća…
U sobi će biti sumrak, blag k’o tvoje
srce, sumrak stvoren da se dugo sanja.
Na oknima svijetlim zablještat će boje,
u taj svježi trenut prvog saznanja…
Sve će biti ljepše, sve draže i više,
noć koja se spušta, svijet što mirno spava,
dugo, mrtvo polje na kome miriše
kržljava i rijetka na busenju trava…
I tako kraj cvijeća ostat ćemo sami…
Prolieće se tada, kao bujne kiše,
stidljivi šapat u blaženoj tami,
i riječi iz kojih proljeće miriše..

Zagrljaj

Što šapću tvoje oči brzim pticama
s dalekih obala?
Nevidljiva u djetelini
na tvojim usnama treperi večer zvjezdana.

Pitaš me zašto rukom pokazujem na zapad.
Ja drhtim prozirna u ljepoti sumraka
i samo jasnim odronom koraka na nizbrdici
prikrivam tjeskobu golog cvijeta.

Ti me tješiš osmjehom
što blješteći baca tamnozelenu sjenku
na ostavljeno jezero.

Večer je crvenozlatna i tako bliska javi.
Ptice prelijeću nad nama
zamišljeno.
Dan se blagim žalima produljuje u nepoznato.