Uvodni i pozdravni govor – Đuro Vidmarović

Poštovani gosti, dragi sudionici VII.  Svjetskog festivala hrvatske književnosti,

ponovno mi je pripala osobita čast pozdraviti vas u ime organizatora ove važne književne i nacionalne manifestacije. Unatoč znatnim poteškoćama s kojima smo se susretali, poglavito financijske prirode, Svjetski festival hrvatske književnosti je opstao i uvjeren sam kako će u idućem razdoblju još uspješnije vršiti svoju misiju. Ta misija nije samo književne prirode, ona je i moment kada se susreću dva krila hrvatskog naroda: domovinsko krilo i iseljeničko krilo. Pokojni književnik Juraj Lončarević još 1968. godine to je nazvao dva plućna krila hrvatskoga naroda koja moraju paralelno opstati i živjeti kako bi narod mogao funkcionirati kao cjeloviti etnos. Mi nema snagu političkog djelovanja, ali naša je snaga u isticanju velike važnosti pisana riječ za čuvanje narodne samobitnosti, te naglašavati kako ta materinska riječ i dalje ostaje snažna poveznica između ova dva plućna krila hrvatskog naroda. Trebamo i trudimo se ljude od pera koji žive i rade bilo u autohtonim hrvatskim manjinama, bilo u iseljeništvu, povezati s matičnom književnošću. I ne samo povezati, već ih učiniti dionicima te književnosti. Danas je to sve važnije zbog trenda iseljavanja koji još uvijek traje. Podsjećam, kako je nakon demokratskih promjena došlo do gašenja mnogih glasila i ustanova u iseljeništvu zbog uvjerenja kako će nakon hrvatskog osamostaljenja sve one biti nepotrebne. Na žalost, to se nije dogodilo. Velik broj iseljenika i cjelokupna dijaspora i dalje živi u svojim starim obitavalištima primajući nove valove iz domovine. Među njima su i ljudi koji kreativno stvaraju. Riječ je o znanstvenicima, privrednicima, umjetnicima, književnicima itd. Mi se skromno ograničavamo samo na književnike, jer su oni, premda malobrojni, duša svoga naroda, čuvari njegovog jezika kao kuće bitka, odnosno njegove kulturne i narodnosne samobitnosti.

Govorit ćemo o položaju hrvatskih književnika u državama u kojima žive i njihovim veze s matičnom hrvatskom kulturom i književnošću kao i Hrvatske prema njima (nazočnost u časopisima, knjigama, tribinama, skupovima, festivalima, izborima, pregledima, antologijama hrvatske književnosti, članstvu u Društvu hrvatskih književnika kao i ostalim vidovima zajedništva hrvatske kulture) te izgledima tih veza sutra i ubuduće; kao i dati poseban osvrt na prinose hrvatske kulture u zemljama u kojima žive hrvatski književnici.

Poštovani prijatelji,
sa zadovoljstvom vas podsjećam kako je na prijedlog Matice hrvatske izglasan u Hrvatskom Saboru Zakon o zaštiti hrvatskoga jezika. Na djelu je implementacija tog važnog Zakona.  To će olakšati i položaj mnogih naših kolega koji žive u zemljama u kojima još uvijek nije iskristaliziran odnos prema hrvatskom jeziku, već ga se često nasilno uklapa u neke šire dijasisteme i daje pogrešan lingvonim.
Svaki književnik koji stvara izvan matičnoga etičkog prostora na svome materinskom hrvatskom jeziku svojevrsni je povijesni junak. Pisati u sredinama u kojima tvoj jezik nije potreban državi useljenja, ali niti u javnoj uporabi, niti u kulturi, već je sveden na obiteljski govor pripadnika nacionalne zajednice, vrlo je teško, ali i odgovorno. Pri tome izdvajam kolege koji žive u sredinama autohtonih hrvatskih narodnih manjina u europskim državama, premda i ondje nekada kompaktne hrvatske zajednice danas  su sve rjeđe, a broj govornika hrvatskog jezika sve manji. Živimo u eri globalizacije koja teži univerzalnoj unifikaciji. To bi značilo kako je krajnji cilj da svi govorimo jedan jezik i doživimo neko sjedinjenje slično onome koje su nekada nazivali meltingpot.

Poštovani prijatelji,
mi ćemo tijekom ovogodišnjih naših susreta upoznati kolege književnike iz Bosne Hercegovine.  Oni nisu dio iseljene Hrvatske, ali su stjecajem povijesnih okolnosti državljani druge države i žive u drukčijim političkim i kulturnim sredinama. Nije ima lako, jer su i u BiH na političkoj sceni djelatne snage koje žele zatirati hrvatski etnički identitet. Govoriti ćemo o hrvatskim prinosima u književnosti i kulturi Bosne i Hercegovine, s posebnim osvrtom na jezik i pripadnost hrvatskih književnika te položaj i veze s matičnom hrvatskom kulturom i književnošću (nazočnost u časopisima, knjigama, tribinama, skupovima, festivalima, izborima, pregledima, antologijama hrvatske književnosti, članstvo u Društvu hrvatskih književnika kao i ostalim vidovima zajedništva hrvatske kulture) i izgledima tih veza ubuduće, s posebnim osvrtom na prinose hrvatske kulture u zemljama u kojima žive hrvatski književnici.

Navodim časna imena sudionika ovogodišnjeg Svjetskog festivala hrvatske književnosti:

Gabriele Blascetta, Molise, Italija/Gradišće, Austrija, Franjo Pajrić, Koljnof, Madžarska, Marko Čenar, Gradišće, Austrija, dr. sc. Nikola Benčić, Gradišće, Austrija, Tripun Grgurević, Boka kotorska, Nikola Dončić, Boka kotorska, Zvonimir Deković, Boka kotorska, Darko Juka, BiH, Antun Lučić, BiH, Srećko Marijanović, BiH,  Mate Kovačević, Hrvatska, Mile Pešorda, Hrvatska, Vlado Vladić, Hrvatska, dr. sc. Milan Bošnjak, Hrvatska,  dr. sc. Domagoj Vidović, Hrvatska i dr.

Naravno, ostaje nam za stručno razmotriti, kako književnost Hrvata koji pišu na jezicima domicilnih sredina, uklopiti u korpus hrvatske književnosti. U našoj povijesti imamo pozitivno iskustvo s hrvatskim latinizmom, dakle književnošću koja je nastala na latinskom jeziku i bila vrlo snažna u europskom kontekstu. Danas imamo hrvatske autore koji pišu o hrvatskim temama direktno ili indirektno na mnogima svjetskim i europskim jezicima.

Poštovani prijatelji, tijekom ovih susreta upoznat ćemo i književnost hrvatske nacionalne manjine u Crnoj Gori odnosno Boki kotorskoj. Treba naglasiti kako zajednica bokokotorskih Hrvata ne ulazi u sadržaj pojma dijaspora, jer nije nastala iseljavanjem već je integralni dio hrvatskog etničkog korpusa od vremena doseljenja do danas. Stjecajem povijesnih uvjeta tek nakon Prvog svjetskog rata ova je zajednica izdvojena iz cjeline hrvatskoga naroda i pretvorena u nacionalnu manjinu. Tijekom te povijesti doživjela je i snažnu asimilaciju tako da je danas svedena na oko 1 % populacije u Crnoj Gori. Međutim, kulturna baština bokokotorskih Hrvata iznosi više od 50 % cjelokupne kulturne baštine Crne Gore. Moramo se suočiti s činjenicom kako snažni politički i intelektualni krugovi u Republici Srbiji kontinuirano prisvajaju hrvatsku kulturnu baštinu Boke kotorske kao dio svoga nasljeđa. Takvu agresiju proširuju i na Dubrovnik i njegovu kulturnu baštinu. Tome se moramo suprotstaviti svim argumentima koji nam stoje na raspolaganju. Istina se mora kazati stručnim radovima, književnim radovima, ali i diplomatskom aktivnošću na multilateralnoj razini.

Poštovani prijatelji,
hvala svima koji su uzeli učešća u ovoj književnoj manifestaciji. Radit ćemo savjesno i marljivo, međusobno se upoznavati i donositi ideje i zaključke od koristi za sve Hrvate u dijaspori, ali i za cijeli hrvatski etnos.

Posebnu zahvalnost  upućujemo: Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Matici hrvatskoj,  Hrvatskoj matici iseljenika i Društvu hrvatskih književnika, na podršci i razumijevanju.