MARKO ČENAR, Beč, Austrija

Sudionikom i osvježenjem prošlogodišnjega Festivala bio je mladi Marko Čenar (Csenar), sada glavni urednik Hrvatske redakcije ORF-a u Beču.

U nastavku donosimo njegov rad.

Pismenost Hrvatov u Gradišću je stoljeća dugo bila vezana uz crikveni žitak. Prve knjige za Hrvate, ki su pred 500 ljeti našli u današnoj Austriji, zapadnoj Madjarskoj, Slovačkoj i Češkoj našli novu domovinu, su pisali svećeniki. Na početku su to bili protestantski pisci Stipan Konzul iz Istre, Grgur Mekinić Pythiraeus i Mihael Balošić. Po tom je duralo dosta dugo, dokle su se izobraženi svećeniki počeli skrbiti za pisanu rič na našem području. 120 ljet dugo nimamo nijedne postojeće tiskane knjige. Nikola Benčić pretpostavlja, da je za takov manjak tiskanih knjig odgovorna činjenica, da su se prezežno čakavski zapadnougarski Hrvati opskrbljivali pobožnimi djeli, molitveniki i knjigami iz kajkavskoga prostora. Tako na primjer djela Jurja Muliha, ki je kot misionar bio na putu u Gradišću.

Ne smimo zabiti da je obrazovni jezik duga ljeta bio latinski, tako da je književnost gradišćanskih Hrvatov od doseljena početo u 17. i 18. stoljeću bila pretežno latinska, a stoprv u drugom redu hrvatska ili madjarska odnosno nimška.

Osnivanjem i obnavljanjem katoličanskih samostanov, na primjer u Željeznu/Eisenstadt-u ili Novom Gradu/Güssingu se počinje razvijati gradišćanskohrvatska pobožna književnost. Vezana je uz Lovru Bogovića, Godefrida Palkovića, Jerimiju Šostarića ili servita Eberharda Mariju Kragela.

Ovi su počeli i školovati narod. O tom svidoči i takozvani “Šlabikar” za nauk hrvatskoga jezika iz pera franjevca Lovre Bogovića, a još već A.B.C. Knyisicze za diczu Horváczkoga naroda (oko 1830. i 1836. ljeta) prisičkoga farnika Jožefa Ficka.

Na početku 19. stoljeća gradišćanskohrvatsku pismenost potiču učitelji, ki uz pobožne, duhovne sadržaje kot kantori počinju razvijati svoje pjesničke vještine i na svitovne sadržaje, „primitivne i banalne, jednostavne jednotjeranim jezikom umjereno do krajnje mjere na šalu, ironiju, za zadbibrigu“ (NB). Pojavljenjem kalendarov se pak otvori i mogućnost za publiciranjem štoric, pripovitkov, kraćih prikazov, a pokretanjem prvih novin, „Naše novine“ 1910. ljeta se stvara i pritisak na pisce onoga vrimena, da popunjuju svaki tajedan prazne stranice toga medija.

Stvaranjem prostora za pisanje se radjaju i pisci. Jedan primjer za to je naš velikan Mate Meršić Miloradić. Kot kalendarac, glavni urednik Kalendara svete obitelji je počeo pisati pjesme, a nastavio je to u Naši novina, ke je na početku uredjivao. Bilo bi zanimljivo točnije pogledati ku vezu ima gradišćanskohrvatska književna produkcija s uredničkimi dužnosti pojedinih piscev, početo od Ignaca Horvata do najmladjih.

U 70ti ljeti je u Gradišću vladao veliki asimilacijski pritisak na gradišćanske Hrvate.

Hrvate su diskriminirali a mnogi su dostali utisak da njev materinski jezik nima vridnosti.

Političari ki su propagirali asimilaciju su naime tvrdili da to nije pravi jezik koga se Hrvati u Gradišću pominaju. Različni hrvatski idiomi u seli od sjevera do juga Gradišću su mnoge jačali u misli, da je istine u tom.

Istovrimeno se je čitava generacija mladih intelektualcev u Beču počela boriti protiv asimilacije i omalovažanja hrvatstva u Gradišću. U društvu oko Hrvatskoga akademskoga kluba u Beču su se mladi študenti počeli baviti vlašćim identitetom. Ova generacija je dostala novu samosvist kroz bavljenje jezikom i identitetom. Mnogi ovih aktivistov su počeli pisati. Tako na primjer Petar Tyran, Franjo Rotter, Andi Novosel, Herbert Gassner, Doroteja Lipković (sada Zeichmann), Jurica Čenar, Agnjica Schuster i mnogi drugi. Ova “Zlatna generacija” gradišćanskohrvatskih piscev je publicirala bezbroj književnih djel. Bavili su se skoro svimi književnimi žanri. Od poezije, proze znastvenih djel, ča do comicov (stripov). U našoj 500 ljet dugoj povjesti nismo imali već štiva na našem materinskom jeziku nego sada.

Prem toga nam fali buduća generacija književnikov. Imamo pojedince ki se sporadično bavu poezijom. Morete je pobrojiti na jednoj ruki!

Uzroki za to su monogovrsni. Najveći je sigurno ta, da je gradišćanskohrvatski jezik nastao jezik verbalne komunikacije. Jer većina Hrvatov u Gradišću ne piše na svojem materinskom jeziku. Ki nij pohodio hrvatski razred nije imao ni mogućnost  naučiti se hrvatski pravopis. A još manje upoznati našu literaturu.

Znanje jezika sve već slabi. Pritisak asimilacije nastaje sve jači. Globalizacija pridonaša jezičnomu unilitarizmu, Engleski jezik nastaje sve dominantniji a manjinski jeziki se zgubljaju. Kreatori, pisci lipe hrvatske riči u pjesmi i prozi, ali istotako i novinari ki u hrvatski mediji širu hrvatsku rič se pitaju, kokiko je razumi njeva publika i kako velik je krug ljudi, ki je još more slijediti.