Svjetski festival hrvatske književnosti
The World Festival of Croatian Literature
JULIENNE EDEN BUŠIĆ
(20. rujna 1948. Eugene, Oregon, SAD – 21. svibnja 2026., Zagreb)
Sve nas je rastužio odlazak iznimne osobe Julienne Eden Bušić, koja je svoj život, zajedno sa svojim suprugom Zvonkom Bušićem, posvetila Hrvatskoj i njezinoj neovisnosti, u složenim političkim okolnostima, prije demokratskih promjena i obrambenog Domovinskog rata. Bila je i književnica i prevoditeljica, esejistica, te je za svoj rad primila i nekoliko nagrada, a među njima i dvije koje su joj dodijelili Društvo hrvatskih književnika i Hrvatska kulturna zaklada: Književnu nagradu „Fra Lucijan Kordić“ za knjigu „Ljubavnici i luđaci“ (Znanje, Zagreb, 1995., (7 izdanja) (eng. izd. Lovers and Madmen, 2000., 2007.), te Nagradu „Ljubica Štefan“ za povijesnoistraživački rad, za knjigu: „Krik hrvatskih disidenata i disonanca Zapada“ /Croatian Dissidents and the Dissonance of the West, Školska knjiga, Zagreb, 2024.
Julienne Eden Bušić sudjelovala je i na Svjetskom festivalu hrvatske književnosti (IV., godine 2022.) i u nastavku donosimo njezin rad, isto tako objavljen u Zborniku SFHK IV.
ZAŠTO SE HRVATSKA KNJIŽEVNOST TAKO MALO PREVODI NA ENGLESKI JEZIK?
Dobar dan svima i hvala Hrvatskoj kulturnoj zakladi, koja mi je dala priliku gostovati danas u takvom uvaženom društvu pisaca.
Često se volim šaliti da kad sam se upoznala s mužem 1969. godine i kad mi je rekao da je Hrvat, nisam znala je li to životinja, biljka ili mineral. U Americi se nije znalo za hrvatski narod ni za hrvatsku zemlju, a kamoli za hrvatsku književnost. Jasno je zašto: hrvatski jezik kao takav službeno nije postojao, nego se mogla naći samo takozvana jugoslavenska ili srpskohrvatska književnost. Sjećam se da sam u knjižnici svojeg sveučilišta u Oregonu tražila djela pisaca koji su se identificirali kao hrvatski – to je bilo u sedamdesetima – i pronašla sam samo jednu knjigu pjesama Zlatka Tomičića. Naravno, sve se to promijenilo kad je Hrvatska izborila neovisnost. Više nije bio krimen reći da ste Hrvat, Makedonac, Crnogorac ili Slovenac, i hrvatski su se pisci obratili svijetu kao zasebna skupina sa zasebnim jezikom, kulturom i poviješću.
Naravno, jezik je puno više od običnog sredstva za komunikaciju. On je izraz jedne kulture, društva i uvjerenja. U svijetu postoje tisuće kultura, a svaka izražava posebnosti svoje svakodnevnice kroz vlastiti jezik. Zamislite kakva bi se silna kulturna blaga izgubila kad bi se odjednom svi odrekli svojih materinskih jezika i progovorili samo jednim svjetskim jezikom. Zato se ne smije podcjenjivati važnost prijevoda, dobrih prijevoda.
Od 1992. godine, kad je priznata neovisna Hrvatska i kad je velika većina objavljenih knjiga imala jasnu oznaku da je prijevod na hrvatski ili s hrvatskoga, pa sve do 2015. godine, kad je UNESCO prestao sustavno prikupljati te informacije iz nacionalnih bibliografija i kataloga država članica, objavljeno je 1246 engleskih prijevoda hrvatskih knjiga i 11,371 hrvatskih prijevoda s engleskoga. (https://www.researchgate.net/figure/Books-translated-between-English-and-Croatian-published-anywhere-worldwide-1992-2015_tbl1_361812885)
Taj golemi nerazmjer pokazuje da prijenos hrvatskog identiteta u engleski svijet jako zaostaje za onime što taj svijet dobiva od Hrvatske. Ovo još više zabrinjava: od ukupnog broja prijevoda s engleskoga na hrvatski, 4510 su književna djela, dok su na engleski prevedena samo 132 hrvatska romana. To je zvono za uzbunu za naše ustanove, naše pisce, i pogotovo Društvo hrvatskih književnika!
Budući da je proračun Ministarstva kulture i medija RH manji nego ikad, i da je ugašeno puno publikacija, kao što je Hrvatsko slovo, trebalo bi proučiti druge načine da se hrvatski glas proširi svijetom. Jedan od tih načina je objavljivanje preko interneta.
Amazon, kao najveća knjižara na svijetu, omogućava objavljivanje knjiga u elektroničkoj i tiskanoj inačici i to na većini glavnih svjetskih jezika (hrvatski još nije među njima, ali uskoro će biti!), i po vrlo niskoj cijeni. To je usluga tiskanja po narudžbi, pa Amazon uzima samo malen postotak za svaku prodanu knjigu. Postupak je lako naučiti, a elektronička se verzija već u roku od jednog sata pojavljuje na internetskoj stranici Amazona, gdje se može naručiti iz cijelog svijeta. Nakon nekih tjedan dana, na internetskoj stranici pojavljuje se tiskana verzija, meki i tvrdi uvez. Zamislite, vaša je knjiga na raspolaganju širom svijeta, gotovo bez ikakvih troškova, u roku od tjedan dana! I zamislite sve prijevode koje ovdje imamo a za koje ne zna praktički osim autora i njihovih obitelji, samo zato što ne koristimo mogućnosti tehnološkog doba!
Sudjelovala sam u pripremanju nekoliko knjiga na engleskom o Domovinskom ratu koje smo objavili na Amazonu preko različitih zaklada, pomoći i sponzora (vidi linkovi na kraju). Neki od autora su dr. sc. Miroslav Tuđman, dr. sc. Ante Nazor, Ante Gugo, i moja malenkost.
Neke od njih su radili kolege Michael and Andrea Durgo koji su i danas u publici. Oni uzmu knjigu, prevedu je, dizajniraju i formatiraju za objavljivanje na Amazonu u mekoj, tvrdoj i elektroničkoj verziji. Sada imaju web-stranicu s pojedinostima o svom radu i uslugama:
Ne moram naglašavati koliko je važno imati pouzdane knjige o novijoj hrvatskoj povijesti, a pogotovo o Domovinskom ratu, s obzirom na to koliko se njime manipuliralo i zlorabilo. Jedino je knjiga Miroslava Tuđmana: Haški krivolov, dobila državnu potporu i to samo djelomično. Ostalo je rezultat privatne inicijative.
Zato je ključno naučiti te procese, treba u našim kulturnim ustanovama kao što su ministarstva vanjskih poslova, kulture, obrane i obrazovanja, Matica hrvatska, HAZU i DHK imati nekoga tko zna kako se to radi; inače velik dio naše kulture i povijesti skuplja prašinu u nekom uredu ili knjižnici, što je tragično, da i ne govorimo o bacanju onog malog iznosa koji je država potrošila na prijevode.
Ministarstvo kulture i medija i druga ministarstva, kao i predstavnici dijaspore, mogu učiniti mnogo više. Neka od naših ministarstava između ostaloga imaju zadatak stvarati prijevode, to je usput dio njihova posla – promicanje Hrvatske u svijetu a znamo koliko se vani govori hrvatski jezik - ali privatni pojedinci i skupine obavljaju velik dio njihova posla. Koliko su tih knjiga kupila odgovarajuća ministarstva da podijele stranim veleposlanstvima, diplomatima i medijima, ili doniraju stranim knjižnicama i sveučilištima, kako bi nešto naučili o našoj zemlji, povijesti i kulturi? Na primjer, provjerila sam koliko je primjeraka dvojezične knjige o Vukovaru: Uskrsla lica Vukovara, do sada naručeno širom svijeta, i taj broj iznosi 16, a od Vlade (izuzetak je bio vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, koji je naručio 20 primjeraka) nijedna nije kupljena. Što to znači? To znači da promicanje hrvatske kulture i povijesti u drugim zemljama i narodima nije važno onima koje smo izabrali da nas zastupaju i kojima je to posao. A nije ni toliko važno dijaspori! A to je strašno.
Drugi način da promičemo Hrvatsku u svijetu jest da se povežemo sa sličnim ustanovama, skupinama i društvima te izgradimo međunarodnu mrežu. Ponekad je to nevjerojatno jednostavno. Jedna od najdugovječnijih suradnji između Sjedinjenih Država i Hrvatske može se naći u književnom listu Gobshite Quarterly, a sve je krenulo od jednog telefonskog poziva. Kad sam navratila u rodni kraj u Oregonu, vidjela sam novinski članak o novom dvojezičnom listu koji objavljuje pisce iz cijeloga svijeta. Tamo su među prvima pisali oregonski pisci koji su se proslavili u svijetu, kao Chuck Palahniuk, koji je napisao Klub Boraca, Ursula le Guin i Katherine Dunn, ali i pisci iz drugi zemalja kao Luisa Valenzuela, Karel Čapek i Laura Esquivel. Pronašla sam njihov telefonski broj i nazvala ih jednostavno da predložim hrvatske pisce. Našli smo se na kavi i započeli suradnju – prije više od 20 godina. Među prvim hrvatskim piscima bili su Dubravka Oraić Tolić, Tomislav Marijan Bilosnić, i Gordan Nuhanović. Kako je vrijeme prolazilo, list je postao višejezičan, pa je sve više hrvatskih pisaca slalo priče ili prijevode, kao što su Tomica Bajsić, Željka Lovrenčić, Boris Domagoj Biletić, moja malenkost i drugi. U početku se svaki tekst objavljivao na dva jezika: na engleskome i na autorovu jeziku. S vremenom, kako je sudjelovalo sve više i više pisaca i prevoditelja, svaki je podnesak izlazio na nekoliko jezika. Na primjer, moja je zadnja pripovijetka izašla na pet jezika. Svaki autor dobiva prijevode svojeg djela na više stranih jezika, koje stvaraju drugi pisci i prevoditelji širom svijeta, jer svi oni surađuju s Gobshite Quarterly. Štoviše, urednici su poslali jedno pismo da vam ga pročitam, malo je polemično, ali neka:
Dragi Hrvati,
imamo zadovoljstvo i čast predstaviti vam nove književne tekstove iz Hrvatske u ovom i budućim brojevima Gobshite Quarterly, i osim toga – da dokažemo da je Zemlja stvarno okrugla – poslati vam te tekstove natrag u Hrvatsku, zajedno s engleskim dvojnicima.
Ti tekstovi nisu samo novi, nego su i onakvi glasovi kakve često zanemaruju velike zemlje i izdavačke kuće – iz vrlo male zemlje, iz malog jezika, s rubnog područja koje ima kolonijalnu prošlost.
I, naravno, ti tekstovi nisu samo rubni, nego i dobri. Danas mnogo književnosti pazi samo na ispravan ton ili odobrenje radionice u kojoj je nastalo, a ovi Hrvati, vi Hrvati govorite o životu, smrti i važnim stvarima, bila to kora lubenice, otkucaji srca ili nemogućnost da se bračnom drugu objasni ljubav...
Važno je tako govoriti.
Kad se toliko govora posvećuje lažima, kad su interesi golemih korporacija razmazani kao katran po površini svega što se može imenovati, tako da morate noću urlati da treba prvo zanijekati svaku predrasudu, sve što se može izreći, opet osvojiti vlastitu dušu i vlastito gledanje, kad je to stanje u kojem živite, onda morate, morate govoriti otvoreno, govoriti istinu, ili zauvijek izgubiti moć govora.
Zato se nadamo da će se ta nova hrvatska književnost lijepo uklopiti u sve drugo što objavljuje Gobshite Quarterly. Potrudili smo se sa svojim Australcima, Libanoncima, Mađarima, Česima, američkim Talijanima, Južnoafrikancima, Novozelanđanima, Kubancima, Bengalcima i Poljacima. Želimo vam dobrodošlicu u njihovo društvo, u naše društvo, i nadamo se da ćete ostati s nama.
M. F. McAuliffe
suosnivač i urednik
Gobshite Quarterly
U isto vrijeme kad sam se povezala s Gobshite Quarterly, u oregonskim medijima vidjela sam da moje bivše sveučilište ima izdavačku djelatnost, pa sam nazvala direktora, Dennisa Stovalla, da predložim hrvatski projekt kako bi ta djelatnost postala međunarodna. Bili su oduševljeni, i da ne duljim, na kraju su izdali seriju od tri knjige pod imenom „Nova Hrvatska”, i čak su putovali u Hrvatsku da dobiju potporu od tadašnjeg ministra kulture Bože Biškupića. Poslije su objavili i knjigu hrvatskog pisca Matka Marušića, s pričama liječnika iz Domovinskog rata: Do Angels Sing? Nekim čudom, ta je knjiga zajedno s mojom prvom knjigom Ljubavnici i luđaci, koja je još 1996. dobila književnu nagradu DHK-a, preporučena u britanskim novinama Guardian kao ljetna lektira.
Osim toga, Sibelan Forrester, koja je za kuću Ooligan prevela knjigu Palindromska apokalipsa Dubravke Oraić Tolić, dobila je za taj rad prestižnu prevoditeljsku nagradu, a Apokalipsa je čak spomenuta u časopisu New York Review of Books, koji se smatra „vodećim književnim i intelektualnim časopisom engleskoga jezika”. To su samo dva primjera kako se jedna međunarodna suradnja može proširiti u sve ostale međunarodne medijske sfere, čak i u medije koji su inače rezervirani za „velike zvjerke”, kao što su New York Review of Books i Guardian.
Ti su projekti bili mogući samo zato što smo već imali kvalitetne prijevode koje smo mogli ponuditi za neke od naših autora. A ovdje je to trajni problem koji se mora riješiti, taj manjak prevoditelja s hrvatskoga na engleski. Ne znam kakva je situacija s drugim jezicima, ali znam iz iskustva da mnogi prijevodi financirani od strane Ministarstva kulture ili čak pojedinaca nisu dobri, a neki su katastrofalni. Nije dovoljno ni imati diplomu iz engleskoga. Prevođenje je umijeće, a ako ne prevodite na svoj materinski jezik, onda može biti veliki problem. Zato imamo mnogo prevoditelja s engleskoga na hrvatski, ali malo u suprotnom smjeru.
Zašto, na primjer, razna ministarstva ne stvore radno mjesto prevoditelja i priređivača knjiga na internetu? Zašto ministarstvo ne bi angažiralo vrhunske prevoditelje da samo prevode važna djela na engleski i onda ih stavljaju na Amazon? Tako bismo svake godine mogli imati mnogo objavljenih prijevoda knjiga, koji bi preko Amazona bili na raspolaganju cijelome svijetu. Znam da bi ljudima bilo draže da imaju tradicionalnog nakladnika, ali jako ih je teško naći odavde u Hrvatskoj ako nemate književnog agenta, inozemnu mrežu i tako dalje. Knjiga na Amazonu može biti prvi korak prema nalaženju tradicionalnog agenta, a u međuvremenu vam je knjiga već u svijetu i svi ju mogu naručiti u tiskanom ili elektroničkom izdanju!
Dakle, danas sam predstavila neke rezultate hrvatsko-američke suradnje, a sastavila popis linkova za daljnju informacju. Zahvaljujem još jednom DHK-u što je pozvao mene i sve vas da sudjelujemo u ovom važnom festivalu!
Poveznice:
https://www.ooliganpress.com/book-shop/
https://www.ooliganpress.com/awards-accolades/
https://en.wikipedia.org/wiki/Gobshite_Quarterly
http://www.gobshitequarterly.com/issues/arkive.php
https://awsshome.org/awards/past-recipients/
https://graphics8.nytimes.com/packages/html/books/20070415hoffman_SUB.pdf
https://www.theguardian.com/books/2011/jul/15/best-summer-reads-2011-travel
https://www.amazon.com/Croatian-War-Independence-Imperialism-1991-1995/dp/1540438597
https://www.amazon.com/Meaning-Croatian-Freedom-Endangered-Independent/dp/B0B6T3Y3R5