Nedostupnost hrvatske izvandomovinske književnosti u Domovini

Dr. sc. fra Šimun Šito ĆORIĆ, Solothurn, Švicarska

Kako je bilo s hrvatskom pisanom riječi izvan domovine od 1945. do 1990. nije potrebno ovdje ni isticati. Meni je ovdje zadaća dati sumirajući pogled na ovo stanje od uspostave hrvatske države, s posebnim naglaskom na aktualnom stanju i potrebama hrvatske književnosti koja nastaje izvan domovine s obzirom na njenu dostupnost i prisutnost u domovini. Kad ovdje govorim o domovini, onda uvijek pri tome mislim na obje naše države, i RH i BiH. Nedvojbeno je, naime, da još u domovini nije prisutna ni dostupna pisana riječ pisaca izvan domovine koji pišu na hrvatskom jeziku kao ni onih koji ističu da pripadaju hrvatskim korijenima, a pišu na nekome od svjetskih jezika, pa tako načelno pripadaju korpusu hrvatske književnosti.

Početak ispravljanja nepravde

Kao uvod u ovu tematiku, navodim početak ispravljanja ove nepravde spomenutih državnih zabrana i onemogućavanja. Počelo je to prije koju godinu uspostave hrvatske države. U neformalnim i prijateljskim druženjima nekoliko hrvatskih književnika godine 1987. rodila se ideja da se organizirano i sustavno krenemo u istraživanje tematike – hrvatski emigrantski pisci i hrvatska pisana riječ u emigraciji o kojoj se ništa nije znalo u domovini. Osim ako je negdje netko nije spomenuo kao neprijateljsku i ustašku! Bili su to ugledni i utjecajni hrvatski književnici Dubravko Horvatić i Stjepan Šešelj, a onda krug se počeo pomalo i širiti. Složili smo se da bismo trebali nešto napraviti na tome planu. Među nama se rodila ideja da pokušamo osnovati neku literarnu skupinu za proučavanje hrvatske književnosti nastajale u hrvatskoj emigraciji od 1945. Osobno sam se, gurajući tu ideju, želio koliko toliko „osvetiti“ondašnjima vlastima i skuplje „prodavati kožu“, što su me na povratku u Švicarsku uhitili u Banjoj Luci, oduzeli mi putovnicu i nakon ispitivanja u Mostaru onemogućili povratak u Bern, gdje sam vodio Hrvatsku katoličku misiju. Nakon onih dana na svojoj Paoči, odakle jedno vrijeme nisam smio nigdje odlaziti, iz uprave Provincije uputili su me da se preselim u Zagreb u našu fratarsku kuću na Jordanovcu. Bila je to sreća u nesreći, jer sam prvi put mjesecima mogao živjeti „u gradu svih Hrvata“, i družiti se s prijateljima i dragim ljudima iz kulturnog i drugog života, a koje sam prije samo tek povremeno sretao. Nismo znali što nas čeka, ali odlučili smo se dati na posao. Stvari su se počele kristalizirati, pa je pala odluka da najprije napravimo Prijedlog za osnivanje Odsjeka (sekcije) za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu i uputimo ga Hrvatskom centru PEN-a i tadašnjem Društvu književnika Hrvatske. Hrvatski centar PEN-a bio nam je važan, jer je bio član međunarodne obitelji PEN-kluba i s te srane imao zaštitu, a takva orijentacija na književnost dobro se uklapala upravo u njegove ciljeve. Pravili smo zajedno nacrt, a Dubravko je prihvatio da od toga napravi konačnu verziju. Moralo se još uvijek te 1987./88. paziti na svaku riječ, „pomno birati suradnike, tihe, mudre i povjerljive zagovornike jednoga gotovo konspirativnog projekta“, kako će kasnije napisati o tome Stjepan Šešelj.

Prvi put u javnosti i stotinu hrvatskih književnika

U javnost je ova ideja počela dospijevati kad je 10. ožujka 1988. Prijedlog za osnivanje Odsjeka (sekcije) za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu, upućen Hrvatskom centru PEN-a kojemu je predsjedao dr. Predrag Matvejević i tadašnjem Društvu književnika Hrvatske na čelu s dr. Antom Stamaćem. Ideja vodilja u Prijedlogu je bila sljedeća: „Hrvatska književnost (hrvatska kultura), kao i velika većina drugih nacionalnih književnosti, ne stvara se samo na nacionalnom tlu, nije vezana isključivo nacionalnim državnim teritorijem. Književnost nastaje bez obzira na prostor i granice država, dapače, često i bez obzira na vlastit odnosno prisilan izbor ovograničnog ili onkrajgraničnog prebivališta autora. Hrvatska književnost nastaje u hrvatskom jeziku, posvuda gdje se hrvatskim (književnim) jezikom stvara književnost. U Hrvatskoj, ali i u Ognjenoj Zemlji… Odsjek (sekcija) svoju djelatnost bi temeljio na odredbama Povelje PEN-a i statuta DKH. Na toj osnovi utvrdila bi se i donijela posebna pravila o radu Odsjeka (sekcije).“  

Kad je prijedlog za osnivanje sekcije bio gotov, iza njega stajalo je nas petnaestak hrvatskih književnika koji smo o njoj još uvijek potiho razgovarali, a podržao ga je znatan broj članova uprave Hrvatskog centra PEN-a i Društva književnika Hrvatske. Predrag Matvejević u početku je u ime Hrvatskog centra PEN-a malo zatezao i dvoumio se, kakve će reakcije aktualne politike biti na to, ali je onda i on stao iza Prijedloga, a što je, vidjeli smo, ohrabrilo i neke u tome neodlučne. Tako je Sekcija Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog centra PEN-a za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu najprije prihvaćena u Hrvatskom centru PEN-a, a nešto kasnije i u Društvu književnika Hrvatske. U vrlo kratkom vremenu u Sekciju se javilo više od stotinu hrvatskih književnika iz domovine, ali i iz inozemstva. Konstitutivna sjednica održana je 30. lipnja 1989. i izabran je odbor Sekcije od jedanaest članova, kao tijelo koje će voditi djelatnosti Sekcije. U njemu su bili: Stjepan Šešelj (predsjednik), Anđelko Novaković (tajnik), te članovi Dubravko Horvatić, Tomislav Ladan, Ivan Lovrenović, Ivan Pandžić, Milivoj Slaviček, Šimun Šito Ćorić (Švicarska), Jurica Čenar (Austrija), Vinko Grubišić (Kanada) i Mijo Karagić (Madžarska).

Nakon osnivanja i početka rada Sekcije, došlo je 18. do 21. listopada 1989. do simpozija u Zagrebu „Književnost između dvije domovine“, iza kojega su kao organizatori stali Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, DKH, Nacionalna i sveučilišna biblioteka u Zagrebu, Kršćanska sadašnjost i Matica iseljenika Hrvatske. Bio je to prvi put da su pozvani u domovinu hrvatski emigrantski pisci, od kojih se jedan broj i odzvao. U svojim programskim odrednicama i ciljevima Sekcija je posebno isticala redovito predstavljanje u Hrvatskoj onih knjiga koje hrvatski književnici i njihovi potomci objavljuju diljem svijeta na hrvatskom ili drugom jeziku. Ukratko, mnogi smo bili ponosni da smo u okrilju Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog centra PEN-a već godinu-dvije prije povijesne političke demokratske preobrazbe Hrvatske, uspjeli pokrenuti ustanovu kao što je naša Sekcija, a koja je postala pravo susretište raseljene i domovinske Hrvatske.

Prva predstavljanja hrvatskih zabranjenih pisaca

Uskoro smo vidjeli da bi bilo nužno prvom prigodom domovini predstaviti pisce izvan nje, posebice one koji nisu od 1945. smjeli ništa objaviti u domovini. Kako sam bio predložen za taj posao, predložio sam da to ne bude antologijski izbor, nego panoramski pristup: svakoga emigrantskog pisca koji je pisao za novine i časopise i objavio barem jednu knjigu svojih literarnih tekstova predstaviti životopisom, fotografijom, bibliografijom i izborom iz njegovih originalnih tekstova koji bi ga najbolje predstavljali. Kako su to bili mahom pisci koje domovina dosad nije imala prigodu upoznati, a za većinu ni čuti, činilo mi se to najprikladnije za to prvo predstavljanje hrvatske emigrantske pisane riječi. Koncept se svidio i izabranom odboru Sekcije, pa sam ja punom parom u Bernu nastavio raditi na tome. Kažem „nastavio“, jer već 80-ih godina Stjepan Šešelj, Dubravko Horvatić i Branimir Donat znali su da sam od svojih prvih migrantskih godina, na poticaj Lucijana Kordića, diskretno skupljao hrvatsku emigrantsku pisanu riječ. Tako su nastale dvije knjige panorama: 45 hrvatskih migrantskih pisaca (1991.) i Još 60 hrvatskih migrantskih pisaca (1995.). Šteta da je tiskarski iz naslova ispalo „Još“, pa su mnogi kasnije pisali da je to prošireno izdanje one panorame od 45 pisaca. Navedimo i to, da je u njima bilo navedeno oko 700 djela tih 105 hrvatskih autora razasutih po izdavačkim kućama po cijelome svijetu. Uslijedilo je izdavanje još niz djela o piscima i književnosti autohtonih Hrvata u susjednim zemljama, a onda se zastalo.

Tako su se tim početnim aktivnostima Sekcije, ali naravno, propašću totalitarne i dolaskom hrvatske države, počela otvarati vrata hrvatskoj pisanoj riječi izvan domovine. U pojedina izdanja i neke antologije hrvatske književnosti počelo se prvi put uključivati i pisce izvan domovine koji dotad nisu imali tu priliku, a počela se pojavljivati i pokoja knjiga dotad u domovini zabranjenih autora. U tom ozračju, boljem odnosu prema književnosti koja nastaje izvan domovine doprinijelo je i 1994. ustanovljenje književne nagrade DHK-a Lucijan Kordić. Naravno da je ona tu da ukaže i na dodatne elemente osim isticanja čiste književne kakvoće. Ona inspirira istraživanje književnosti koja je nastajala i nastaje u emigraciji uz njeno svekoliko vrednovanje, potiče na pisanje o izbjegličkim i iseljeničkim temama, te poglavito da se  taj dio književnosti i pisane riječi koji je nastajao izvan domovine, može uzeti u obzir kao svjedoka hrvatske egzilske i iseljeničke zbilje. Usput, pri takvom proučavanju danas ne treba kriti da su pri kulturnom i političkom djelovanju u izbjeglištvu i iseljeništvu pravljeni propusti. Za ilustraciju, navodim dva.

Kad je književnost u pitanju, po svijetu su djelovale različite asocijacije pisaca izbjeglica. Među njima valja posebno istaknuti članstvo u PEN-u, posebice PEN-ove sekcije Writers in Exiles. To je povezivalo i širilo obzore pisaca raznih naroda u sličnim egzilskim nevoljama. U PEN-u su isto tako postojali brojni nacionalni centri sa sjedištem u emigraciji, primjerice, madžarski, češki, oni baltičkih država, pa čak i njemački. Od svih tih mogućnosti rijetke su koristili hrvatski književnici po svijetu. A da se hrvatska politička emigracija manje okretala samoj sebi i svojim istomišljenicima, a više stranim medijima i centrima moći, bilo bi mnogo korisnije. Primjerice, uz sve povremene predstavke ponekim centrima moći i medijima po svijetu, čudno je da hrvatska politička emigracija nije imala jednu svoju središnju izvještajnu agenciju, koja bi makar tjedno u jezicima zemalja gdje su živjeli, odašiljala po koju provjerenu, a prešućenu ili iskrivljenu vijest iz one države. Ta kod onoliko dezinformacija i laži koje su dolazile s jugoslavenske strane, to je makar bilo lako i ne bi mnogo koštalo.

Facit za Domovinu

Međutim, taj početni zamah prilično je zastao zbog ratnih nevolja, ali i općenito nedovoljne brige kulturno-političkih institucija u domovini prema iseljeništvu. Kad je ovo područje u pitanju, u nas u domovini se ni ne zna točno, tko bi što trebao raditi, pa kad je nešto svačije i ničije, onda je rezultat poznat. Tek su pojedinci i pojedini nakladnici nastavili pisati i zagovarati to jedinstvo u svojim tekstovima i knjigama, primjerice, Đuro Vidmarović i Stjepan Šešelj, a domovinski izdavači od pokojeg izvandomovinskog autora koje djelo objavili ili o baštini Hrvata danas izvan domovine, kao nedavno objavljivanje (u okviru projekta „Putovima bokeljskih Hrvata“) fototipskog izdanja „Kotorskoga misala sv. Jakova od Lođe“, te jedne od najstarijih knjiga korištene na tlu današnje Crne Gore. Popraviti i dovesti u red ovaj odnos hrvatske književnosti izvan domovine s domovinom i obratno, ozbiljan je i trajan posao za hrvatske institucije, ali iz vlastitog iskustva, ali i iz kontakta s hrvatskim piscima izvan domovine, usuđujem se u tu svrhu napomenuti neke točke koje nipošto ne bi trebalo zaobići.

Opći problem je manjak opće informiranosti domovine o izvandomovinstvu, a onda i o književnosti:

– Nužno bi bilo imati barem jedno središte, ustanovu, koja bi primala i nabavljala izdanja Hrvata i njihovih potomaka iz svijeta i nudila ih domovini. Tu vidim već postojeće institucije kao što su Matica hrvatskih iseljenika i Hrvatski državni ured za Hrvate izvan RH. Matica ima svoj mjesečnik koji se može koristiti za umrežavanje s piscima izvan domovine, ali i za promidžbu njihovih izdanja. Kako obje ove institucije imaju prikladne vlastite prostorije, ali i obilje zaposlenika, možda se preraspodjelom dužnosti može bez dodatnih izdataka uvesti ova djelatnost.

– U tom sklopu moglo bi biti i redovito navođenje objavljenih knjiga Hrvata i njihovih potomaka izvan domovine, bez obzira na to jesu li na hrvatskom ili nekom drugom jeziku. Iz toga bi se lakše došlo do pojedinačnog prikazivanja tih izdanja po novinama i časopisima.

– Pri DHK i Hrvatskom centru PEN-a nastaviti sa Sekcijom za praćenje i proučavanje literarnih djela u hrvatskom izvandomovinstvu, ali i uspostavljanja kontakta s hrvatskim piscima izvan domovine.

– Prema mogućnostima osigurati posebnu nagradu DHK za knjige hrvatskih potomaka koji pišu na stranim jezicima. Mogla bi nositi ime nekoga tko je među najpoznatijima na tom području.

– Urediti među naše dvije države jednostavnije procedure za ponudu knjiga po knjižarama iz RH u BiH i obratno. Uz praćenje aktualnih literarnih događanja među Hrvatima i njihovim potomcima izvan domovine, svakako će izići pred nas još neispisane zadaće iz iseljeničke prošlosti, primjerice:

– Posebno područje istraživanja bit će pisci podrijetlom Hrvati ili hrvatskih korijena koji pišu na stranim jezicima. Takvih je bilo dosta i takvih je sve više. Ne treba ni govoriti, kako bi nam u domovini dobro došla jedna panorama takvih živućih pisaca ili pisaca 20. stoljeća.

– Za primjer nam može poslužiti početak knjižnične zbirke “Druga domovina” u Sutivanu na Braču. Tamošnja Narodna knjižnica inicijativom ravnatelja Franje Mlinca pokrenula je osnivanje jedinstvene književne zbirke originala na španjolskom jeziku i prijevoda na hrvatski jezik. To je velik korak početka ubaštinjenja u hrvatsku literarnu riznicu djela uglednih čileanskih pisaca hrvatskih korijena. Među njima svakako je najpoznatiji Antonio Skarmeta koji je stekao svjetsku slavu, ali po riječima prof. Jerka Ljubetića, najboljeg poznavatelja književnog opusa naših iseljenika u Čileu, nakon stoljeća i pol u toj latinskoameričkoj državi ima oko 200 pisaca hrvatskog podrijetla. Potporu ovom projektu, uz hrvatske, rado su dale i čileanske institucije kao Veleposlanstvo Čilea u Zagrebu i Ministarstvo vanjskih poslova Čilea, pa nam to može biti model i za budućnost.

– Za određeni primjer može poslužiti i HKD „F. Glavinić“ u Rovinju, na čelu s prof. Branimirom Crljenkom, koji je donedavno kroz petnaestak godina redovito organizirao godišnje „Susrete književnika hrvatskih manjina s književnicima u RH“. Šteta da se ti susreti nisu nastavili.

– Nadalje, još je ostalo neistraženo hrvatsko izdavaštvo po svijetu iz egzilskog vremena. Pri tome nije dovoljno poznavati plodove samo dva najveća nakladnika „Knjižnicu Hrvatske revije“ i „Zajednicu izdanja ranjeni labud“, ZIRAL, nego i cijeli niz drugih vrijednih nakladnika od Australije preko dviju Amerika do Europe. Primjerice, na izložbi „Trideset godina hrvatske iseljeničke knjige“, održane u Chicagu 1974., točno dvadeset hrvatskih migrantskih nakladnika izložilo je svoje knjige. Među njima su uz ova dva spomenuta nakladnika bili i „Mala knjižnica hrvatskih izbjeglica“ iz Toronta s trideset knjiga i „Drinapress“ iz Valencije s 27 knjiga. Vrijeme zaborava sve više hvata maha, pa je nužno što prije temeljito proučiti izdavačku djelatnost hrvatskih nakladnika, sve do onih koji su brzo nastajali, ali i zbog teških prilika nestajali.

– Pri tom istraživanju također će se vidjeti, koliko je od totalitarnih jugoslavenskih snaga na razne načine bila ometana hrvatska pisana riječ s one strane granice, od smetnja pri tiskanju i širenju knjiga do manje-više svih emigrantskih novina i časopisa. Tek će tada slika književnoga, općenito kulturnog i političkog djelovanja našeg izvandomovinstva biti potpunija.

– Nije nevažno istaknuti da hrvatski potomci u raznim zemljama i kulturama sve manje ili nikako ne govore hrvatski, pa je za njih, ali i za svjetsku javnost nužno posvetiti veću pozornost prevođenju na jezike država gdje žive, barem temeljnih djela hrvatske književnosti, tako da imaju mogućnost pratiti barem vodeću hrvatsku pisanu riječ iz domovine njihovih pradjedova.

Facit za izvandomovinstvo

Kad su u pitanju hrvatski književnici izvan domovine, uključujući i one koji pripadaju književnostima zemalja u kojima žive, a hrvatskih su korijena, možda bi hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova moglo lako zadužiti hrvatska diplomatska predstavništva pojedinih država, odnosno kulturne atašee u njima, da ih „otkriju“ i da se povežu s njima, a onda ih stave u kontakt s odgovarajućim kulturnim institucijama u domovini, a i te institucije s njima. Načelno, pri tome bi mogle pomoći i ostale hrvatske institucije i udruge izvan domovine. Primjerice, Hrvatski svjetski kongres (HSK) ima svoju mrežnu stranicu sa stalnim pozivom hrvatskim književnicima izvan domovine, na koju se mogu lako upisati. I to ne samo svojim imenom i životopisom, nego i sa svojim izabranim tekstovima, a što svakako doprinosi međusobnom upoznavanju, ali i predstavljanju svekolikoj hrvatskoj javnosti.

Dobar je primjer i poznati Hrvatski etnički institut u Chicagu koji su 1975. ustanovili hrvatski franjevci u Chicagu i koji je inkorporiran kao odgojna i znanstvena američka ustanova. Trajni cilj mu je imati središnju zbirku podataka o Hrvatima i njihovim potomcima u Americi i Kanadi i u tu svrhu voditi arhiv, muzej, knjižnicu; prikupljati i čuvati knjige, novine, časopise, rukopise, umjetnine i dokumente koji se odnose na baštinu dva i pol milijuna Hrvata i njihovih potomaka u Americi i Kanadi: promicati knjige i druga pomagala za učenje hrvatskoga jezika i baštine; raditi demografska, sociološka, vjerska i druga istraživanja o hrvatskim imigracijama i njihovoj ulozi i doprinosu zemljama useljenja itd. Po tom modelu makar sličnu ustanovu HSK pokušava organizirati i za Latinsku Ameriku, pa je i po tome poslu naš predsjednik Vinko Sabljo na putu za Buenos Aires. Mislim da bi se štogod slično moglo napraviti i za Australiju pri katedri za hrvatski jezik na sveučilištu Macquary u Sydneyu, koju vodi prof. Luka Budak.

Mislim kad bi ovakve inicijative dolazile sa službene državne strane, pa i autoritetom Društva hrvatskih književnika, da bismo brže brali veće plodove.

Opaska o drugim umjetnicima

Tragajući za tekstovima literarnih korijena vidio sam da ima u hrvatskoj emigraciji domovinskoj javnosti nepoznatih drugih pisaca u svojim strukama, od emigrantskih političara, povjesničara, teologa i psihologa do tehničke inteligencije i prevoditelja. Živeći i djelujući izvan domovine, primijetio sam jednu prednost naših izbjeglih trudbenika likovne umjetnosti. Oni su mnogo lakše od pisaca dolazili do izražaja u stranim sredinama, jer im nije bio kao piscima neizbježan jezik države u koju su dospjeli. Za mene su tako naši likovni umjetnici naši nijemi pjesnici što samo preko očiju nađu oduševljene duše za svoje uratke.

Poziv hrvatskim književnicima izvan domovine

U početnom značajnom poslu s početka 90-ih 20. stoljeća povezivanja hrvatske književne riječi izvan domovine s domovinom prilično se zastalo. Još ne postoji živa povezanost svih dijelova hrvatske književnosti i svih književnika koji pišu na hrvatskom jeziku kao i onih književnika koji pripadaju hrvatskim korijenima i to javno ističu, a pišu na nekome od svjetskih jezika i tako ipak pripadaju korpusu i hrvatske književnosti. Da bi doprinijela popravljanju ove manjkavosti, Internetska mreža Hrvatskog svjetskog kongresa Hrvatski književnici izvan domovine (HKID) informativna je internacionalna moguća poveznica hrvatskih književni-ca/ka koji su živjeli ili žive izvan današnje države Hrvatske i države Bosne i Hercegovine, bez obzira pisali na hrvatskom ili na nekom drugom jeziku. U ovakvim potrebama i u tu svrhu veseli nas ideja vodećih hrvatskih književnika o pokretanju Svjetskog festivala hrvatske književnosti u Zagrebu, koji će se, prema najavi, održavati svake godine. Stoga ovim putom rado pozivamo sve hrvatske pisce izvan domovine da se uključe u nju, a nacionalne kongrese HSK-a da ih u svojim sredinama informiraju o ovoj mogućnosti. Svaki pisac koji želi biti u ovome zajedništvu, a objavio je dosad makar jednu književnu knjigu, neka a) po vlastitom viđenju napiše svoj životopis sa svojim kontaktima i navedenim objavljenim djelima, b) priloži svoju fotografiju, c) izabere nekoliko stranica iz svojih tekstova i d) sve to e-mailom pošalje na Domovinsko sjedište HSK u Zagrebu, odnosno na njegovu ravnateljicu Mateju Mandić. Ona će onda kao tehnička urednica uvrstiti to na spomenutu mrežnu stranicu Hrvatski književnici izvan domovine.