O KNJIZI SUVREMENA HRVATSKA KNJIŽEVNOST NASTALA IZVAN HRVATSKE

U nakladi Matice hrvatske, Maloj knjižnici, u Zagrebu 2024. objavljena je knjiga dr. sc. Milana Bošnjaka: „Suvremena hrvatska književnost nastala izvan Hrvatske“ / Članci i ogledi, a gl. Urednik je Luka Šeput, izvršna urednica Romana Horvat, te recenzenti Vinko Brešić i Sanja Vulić.

Donosimo osnovne naglaske iz knjige, kratke antologije suvremene hrvatske književnosti nastale izvan Hrvatske, te zaključno završavamo osvrt s još jednom idejom i projektom Hrvatskoga kulturnog instituta Marulić, o kojemu je Milan Bošnjak napisao rad, projekt te je tiskan u maloj knjižici, a toj vrijednoj inicijativi ćemo posvetiti prostora i na ovim našim stranicama. (Ur.)

Knjigu doživljavamo kao svojevrstan nastavak, kratku antologiju, o piscima koji djeluju izvan Hrvatske, na tragu djela akademika Vinka Grubišića iz Kanade i dr. sc. fra Šimuna Šite Ćorića i njegovih djela o emigrantskim piscima: „45 hrvatskih emigrantskih pisaca“ i „60 hrvatskih emigrantskih pisaca“, objavljenih 90-tih u nakladi Sekcije Društva hrvatskih književnika za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu, urednika Stjepana Šešelja.

Autor tu činjenicu i sam naglašava u Predgovoru knjizi: „Prije nekoliko godina osvijestio sam činjenicu da još uvijek nemamo studiju koja bi obuhvatila i tematizirala bitne sastavnice, ključna obilježja i najvažnija pitanja hrvatske književnosti nastale izvan Hrvatske nakon demokratskih promjena i stvaranja suvremene hrvatske države 1990. godine, za razliku od razdoblja između 1945. i 1990. za koje je odmah 1990.-ih godina, i u domovini i inozemstvu, objavljeno nekoliko vrlo relevantnih studija. S namjerom stvaranja temelja za sintetiziranje dosadašnjih istraživanja suvremene hrvatske književnosti nastale izvan Lijepe naše i njezinoga kontekstualiziranja i usustavljivanja u cjelovitu hrvatsku književnost, 2000. sam napisao članak: „Hrvatska književnost nastala izvan Hrvatske, pogled u 2020.“ Akademske godine 2021./2022. počeo sam održavati predavanja studentima kroatologije na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu na kolegiju: „Suvremena hrvatska književnost nastala izvan Hrvatske“ gdje sam uvidio da im je spomenuti članak bio koristan za bolje razumijevanje fenomena hrvatske književnosti napisane izvan Hrvatske. Stoga sam odlučio na jednom mjestu, uz minimalne izmjene i prilagodbe, objaviti spomenuti članak i još neke svoje tekstove kji bi mogli biti korisni studentima, kolegama, stručnjacima, ali i cijeloj znanstvenoj i kulturnoj javnosti.“

U poglavlju: „Stvaranje temelja za sintezu“ autor pojašnjava važnost hrvatske književnosti nastale izvan Hrvatske, u Uvodu: „Hrvatska književnost pripada onom tipu europskih literatura čiji je korpus necjelovit a kontinuitet poremećen. Glavni je razlog necjelovitosti dugo nepostojanje nacionalne države, odnosno nepodudarnost političkih s etničkim granicama. Glavni razlog poremećenoga kontinuiteta jesu relativno česti i duboki politički lomovi te sociokulturni pokreti u nacionalnoj povijesti. (Vinko Brešić: „Teme novije hrvatske književnosti, Nakladni zavod Matice hrvatske, 2002., str. 179.)

Brešić  piše o hrvatskim književnicima koji su u razdoblju između 1945. i 1990. stvarali izvan domovine, a čije je je stvaralaštvo bilo uglavnom nepoznato ili nije ulazilo u korpus hrvatske književnosti u Hrvatskoj. Naglašava kako su u tom razdoblju: „postojala dva odvojena književna korpusa hrvatske književnosti – jedan u domovini tj. domovinski (u kojem se usustavljuje književna produkcija u Hrvatskoj i u koji je uključen i mali dio djela napisanih u inozemstvu) i drugi izvan domovine – izvandomovinski (koji su izgrađivali emigrantski pisci i koji je bio uglavnom nepoznat u domovini (Milan Bošnjak, „Književne prakse hrvatskih pisaca u Njemačkoj 1990.-2013., Zagreb, 2019., http:darhiv.ffzg.unizg.hr/id/eorubt/11019/1/Bosnjak_Milan.pdf (Pristupljeno 1. rujna 2020.)

Autor, slijedom toga, piše i o „nepostojećim piscima“ Dubravka Horvatića, koji je izvanredno razumio emigrantske pisce i proučavao njihova književna djela, te argumentirao njihov položaj: „U Hrvatskoj više ne smiju postojati nepostojeći pisci, bez obzira na njihov politički predznak…(Dubravko Horvatić, Nepostojeći hrvatski pisci, eseji i članci, Consilium,  ITG, Zagreb, 1993., str. 7.) Svakako valja istaknuti da su prvi sustavni pregledi hrvatske emigrantske i egzilne književnosti nastale u razdoblju od 1945. do 1990. objavljeni 1991. godine, skoro istovremeno u domovini i inozemstvu. Jedna knjiga je opsežna hrestomatija 45 hrvatskih emigrantskih pisaca (1991.) Šimuna Šite Ćorića s njegovom uvodnom studijom, objavljena kao prva knjiga u knjižnici Prinosa za povijest književnosti u Hrvata (Nakon ove hrestomatije Ćorić je nakon nekoliko godina u istoj knjižnici objavio još jednu: 60 hrvatskih emigrantskih pisaca (1991.) i tako dao svoj vrlo značajan doprinos ovoj temi. Inače, od 1991. do 2001. objavljeno je devet vrijednih knjiga u ovoj knjižnici, autora Šimuna Šite Ćorića, Ante Sekulića i Nikole Benčića.

Slijedom navedenog, autor naglašava još jednu iznimno važnu knjigu, autora Vinka Grubišića: „Hrvatska književnost u egzilu“, Knjižnica Hrvatske revije, Muenchen-Barcelona, 1991., u kojoj autor piše o dvadeset i dva autora i o njihovim djelima, te pritom uvažava i iskustvo hrvatske pomirbe: iskustvo domovinske književnosti, kao i hrvatske emigrantske književnosti. Grubišić je vjerovao da će, stvaranjem hrvatske države, taj proces integracije biti brz, no to se nije dogodilo. Usprkos brojnim istraživanjima i stručnjacima poput: Vinka Brešića, Branke Kalogjere, Dubravka Horvatića, Željke Lovrenčić, Nikole Benčića, Vladimira P. Gossa, Vesne Kukavice, Jelene Šesnić, Borisa Škvorca i drugih, još uvijek nemamo sveobuhvatnu studiju koja bi obuhvatila bitne sastavnice i ključna obilježja hrvatske književnosti nastale izvan domovine od 1990. do 2020., a ni one nastale u razdoblju od 1990. do 2013.

Autor se u knjizi ne bavi književnošću Hrvata u Bosni i Hercegovini, gdje su konstitutivnim narodom, nego se usredotočuje koji žive izvan RH i: pišu hrvatskim jezikom, ili na jezicima svoje životne sredine, na engleskom, njemačkom ili španjolskom jezik, te obrazlaže:

„(…) budući da su glavne teme i važni motivi njihovoga stvaralaštva imanentni hrvatskome kontekstu te velika većina njih naglašava svoju pripadnost hrvatskome narodu i hrvatskoj kulturi, te ih, sukladno tome, smatramo (i) hrvatskim književnicima.“

Milan Bošnjak pojašnjava i današnje komunikacijske i društvene prilike, te naglašava potrebu postojanja kulturnoga instituta:

„U suvremenom svijetu četvrte industrijske revolucije koja bitno mijenja odnose u društvu pa i samo poimanje vremena i prostora, te čini lako dostupnima brojne digitalne sadržaje i značajno olakšava komunikaciju, započeti procesi integracije, analiziranje izvandomovinskih književnih djela i njihovo usustavljivanje u jedinstveni korpus hrvatske književnosti morali bi biti puno brži i učinkovitiji. Brzini i učinkovitosti trebalo bi pridonijeti i osnivanje instituta koji bi svojim sustavnim djelovanjem brinuo o promociji hrvatskoga jezika i kulture izvan Lijepe naše – Hrvatskog kulturnog instituta Marulić, čija je važnost, prema shvaćanju autora ovoga članka, koji je i inicijator njegova osnivanja, golema i sudbinska.

U poglavlju naslovljenom: Djela napisana na hrvatskome jeziku, autor piše o značajnom djelu književnih djela koja su nastala izvan Rh a dijelom su korpusa hrvatske književnosti, a neka od njih i kanona, no još uvijek postoji potreba za dodatnim istraživanjem, analiziranjem i kontekstualiziranjem brojnih i heterogenih književnih praksi hrvatskih pisaca koje su nastale u razdoblju od 1990. godine do naših dana, dok je ranije razdoblje sustavnije i detaljnije obrađeno. Spominje autore poput Irene Vrkljan, Slavenke Drakuić, Dubravke Ugrešić ili Drage Štambuka koji imaju odličnu percepciju u hrvatskoj javnosti, te su priznati i prisutni u javnosti, a literatura o njima je dostupna i njima se autor detaljno ne bavi u ovoj knjizi, iz navedenih razloga. U tu skupinu se može ubrojiti i autore kao što su: Vinko Grubišić, Malkica Dugeč, Adolf Polegubić, Jozo Župić, Šimun Šito Ćorić i Josip Ott, te autor ni o njima ne piše detaljnije u knjizi.

Književnici koji su pripadnici hrvatske nacionalne manjine isto tako nisu detaljno obrađeni, nego ih se navodi kao veoma važnu skupinu hrvatskih književnika koji stvaraju izvan Lijepe naše, te navodi neke od njih: Juricu Čenara (njem. Csenar), Anu Šoretić (Schoretits), Stipana (rođ, 1941.) i Stjepana (rođ. 1963.) Blažetina ili mađ. Blazsetin; zatim Ljerke Toth Naumove, Milovana MIkovića, Tomislava Žigmanova, Adriana Vuksanovića, Antonija Sammartina i.t.d. Zanimljivo je da neki od njih pišu na više jezika i govore i u zavičajnom govoru, kao i na hrvatskom standardnom jeziku/govoru ili i na standardnom govoru države u kojoj žive. Milan Bošnjak pritom naglašava: „činjenicu da hrvatska kultura bez toga svoga integralnog djela ne može biti cjelovita – „u tome jedinstvenom i divnom mozaiku koji se uvijek iznova obnavlja i razvija, možda su najljepši kamenčići oni koji nose boje i oblike hrvatskih manjinskih zajednica“. (V. Milan Bošnjak: „Hrvatska nacionalna manjina – pregled aktualnog stanja“, u: Vesna Kukavica (ur.): Hrvatski iseljenički zbornik 2020., Hrvatska matica iseljenika, Zagreb, 2019., str. 54).

Autor Bošnjak naglašava kako, uz ovdje spomenute autore, postoje još mnogi čija djela nisu dostatno ili nisu uopće poznata u Hrvatskoj: „No, ukupno gledajući, književnici koji stvaraju na hrvatskom jeziku, i kad se privremeno i/ili stalno nalaze izvan Hrvatske, svakako pripadaju korpusu hrvatske književnosti, ali ponekad nemaju recepciju kakvu bi kvaliteta i značaj njihovih književnih djela trebali imati te ih je stoga potrebno dodatno istraživati, kao i njihovo stvaralaštvo te ih, na određeni način, predstavljati hrvatskoj književnoj javnosti.

U afirmiranju hrvatskih književnika izvan RH važnu ulogu imaju: Društvo hrvatskih književnika, organiziranjem književnih susreta u i izvan Hrvatske, kao i u Rovinju; a s radom je nažalost prestala Sekcija Društva hrvatskih književnika i Hrvatskoga centra P.E.N.-a kao i s objavljivanjem niza Prinosi za povijest književnosti u Hrvata, kao i časopisa Korabljica.

U poglavlju naslovljenom: Djela napisana na engleskome jeziku autor navodi činjenicu da, s obzirom na to da je engleski jedan od najraširenijih svjetskih jezika, na njemu pišu i autori koje možemo smatrati i hrvatskim književnicima, bez obzira na to što njihova djela pripadaju književnostima država u kojima žive. Pri istraživanju te teme, nezaobilazan je rad uglednih kroatista, anglista i intelektualaca, koji su i istraživači teme, a neki od njih i pisci, autori a to su: Vladimir P. Goss, Branka Kalogjera, Jelena Šesnić i Boris Škvorc.  Naglašava zanimljiv članak Vladimira P. Gossa u Hrvatskom iseljeničkom zborniku iz 2001.: „Hrvatski duh u engleskom ruhu“, u kojemu on jasno artikulira pitanje pripadnosti hrvatskoj književnosti onih književnika koji ne pišu na hrvatskom jeziku, smatrajući da je , uz jezik, važna i „narodnost“ odnosno „etničnost“, upućujući na Marka Marulića i Ivana Česmičkog. U tom članku Goss piše da su rođeni u Hrvatskoj a potom su doselili u SAD, gdje su obojica radili na sveučilištu: Mlikotin kao profesor komparativne i slavenske književnosti na Sveučilištu Južne Kalifornije u Los Angelesu, a Novakovich kao predavač kreativnog pisanja na Sveučilištu Cincinnati. Obojica pišu i na hrvatskom i na engleskom jeziku. Mlikotin je napisao dva „romana duše“, a Novakovićeve zbirke kratkih priča, kao i njegovi eseji i priručnici za kreativno pisanje, a posebno pripovijetke u prijevodu na hrvatski jezik naslovljene: „Grimizne usne“ (2000.), veoma su uspješne. Naglasiti treba i Novakovicheve priče o hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu, koje su objavljivane u američkim časopisima i „u duhu koji Amerika razumije“.

I Melissa MIlich i Mery Helen Stefaniak rođene su u SAD-u i tragaju za svojim hrvatskim korijenima. Obitelj Stefaniak podrijetlom je iz mađarskog Novog Sela  Mary Helen  u svojim knjigama govori o multietničnosti Milwaeukeeja u kojemu je odrasla, predaje kreativno pisanje na Sveučilištu Creighton u Omahi.

Vladimir Goss zaključuje da su: „ovi hrvatsko-američki pisci zaodjenuli hrvatski duh engleskom rječju, te kako duhu valja dati prednost, pripadaju (i) hrvatskom narodnom biću i književnosti (Branka Kalogjera, Pisci između dviju domovina, Hrvatsko filološko društvo – Graftrade, 2003., str.7.)

U naprijed navedenoj knjizi Branke Kalogjere: Pisci između dviju domovina, autorica pisce dijeli na: etničare, egzilante i globaliste. Smatra da su etničari američki pisci hrvatskoga podrijetla koji pišu na engleskome jeziku, ne zanima ih previše politika a djela su im uglavnom socijalne, ljubavne ili psihološke tematike, dok im je Hrvatska „samo stara domovina u kojoj traže korijene, ali joj se ne vraćaju.“ Spominje uglavnom starije autore, no i mlađeg Edwarda Ifkovicha, „autora jednog od najliterarnijih romana s etničkom tematikom: „Anna Marinkovich“.

Spominje i Mary Helen Stefaniak i njezino vrlo uspješno umetanje hrvatskih riječi u američki kontekst, odnosno u engleski tekst, ističući višedimenzionalan i odlično strukturiran lik Staramajke u romanu The Turk and My Mother (Turčin i moja majka), na engl. objavljen 2000., a u prijevodu na hrvatski 2013. Kalogjera pozitivno ocjenjuje romane i priče u kojima Stefaniak uglavnom predstavlja ljude iz srednje klase, a pisane su jednostavnim rečenicama i dojmljivim stilom, koji budi emocije kod čitatelja.

Egzilanti su domovinu napustili iz političkih razloga, često su od ranije afirmirani, ponekad objavljuju i na drugim jezicima, njihova književnost ne pripada niti jednoj drugoj književnosti osim hrvatske. Ističu se svojim kontinuiranim političkim djelovanjem, a Kalogjera se referira i na Grubišićevu elaboraciju pitanja hrvatske književnosti u egzilu.

Globalisti su, po mišljenju Branke Kalogjere, suvremeni naraštaji pisaca koji pripadaju i hrvatskoj i američkoj, kao i svjetskoj književnosti. U tu skupinu ubraja: Anthonyja Mlikotina, Melissu Milich, Vladimira P. Gossa, Josipa Novakovicha. Spomenimo Gossov roman: „Washingtonska fronta“ (1994.), u kojemu dokumentira aktivno lobiranje američkih Hrvata za američko priznanje Republike Hrvatske početkom devedesetih godina 20. st.

Branka Kalogjera piše i o djelu Janka Deura, piscu siromašnih predgrađa, koji govori o marginalcima, siromašnoj Americi, kao da je Deur dobar promatrač, pripovjedač koji uspijeva u kratkim pričam sažeti velike teme i tragične sudbine.

Za Kalogjeru je Josip Novakovich: „jedan od najperspektivnijih američkih pisaca“, ili hrvatsko-američkih, kakvim se on sam smatra.

Isto tako biranim riječima piše o Frani/Franku Pervanu iz Novog Zelanda, članu novozelandskih književnika, koji je objavio tri pjesničke zbirke na hrvatskom i četiri na engleskom jeziku.

Spominje i Ljerku Lukić: „pjesnikinju intimne, refleksivne i intelektualističke poezije, s nekoliko tematskih jezgri u kojoj dominiraju obilježja svih triju dragih joj domovina“ – Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Kanade.

Jelena Šesnić, profesorica na Odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, u članku: „Hrvatsko-američko pismo u globalnom kontekstu“ , kroz prizmu suvremenih književnoteorijskih i kritičkih modela daje nam vrijedan uvid u književnost Hrvata u SAD-u. Šesnić navodi četiri autora različitih naraštaja: Josipa Novakovicha, Mary Helen Stefaniak, Courtney Angelu Brkić i Saru Nović, koja se prvim romanom javlja godine 2015. Kod svij je navedenih autora: „kao nezaobilazan o određujući dio“ prisutna i uočljiva „hrvatska komponenta – bilo na razini teme i sadržaja ili onoj likova i zapleta, bilo na razini jezika i raznih lingvističkih funkcija ili pak gledano na autorsku poziciju, uvjete produkcije i kruženja teksta.“ U njihovim je djelima važno „pamćenje“, a veoma je zanimljivo da Sara Nović u romanu Girl at War (Djevojčica u ratu, 2025.) piše iz perspektive desetogodišnje djevojčice koja je iz Sarajeva uz strašne traume stigla u Zagreb. (Jelena Šesnić: „Hrvatsko-američko pismo u globalnome kontekstu-2, u: Hrvatska revija, VI (2016.), 4, Matica hrvatska, Zagreb, str. 7.)

U romanu The First Rule of Swimming (Prvo pravilo plivanja, 2013.) C. A. Brkic, „globalna, svjetska povijesna kretanja oslikavaju se kroz prikaz životnih izazova triju naraštaja jedne hrvatske obitelji na izmišljenom jadranskom otoku kroz razdoblje Drugoga svjetskog rata, komunizma i postkomunističkog razdoblja.

O Josipu Novakovichu, kako naglašava Šesnić: (…) čija je poetika “naglašeno postmodernistička po tome što svjesno i kontinuirano krši žanrovske granice trajno ispreplećući fikcionalni i stvarnosni diskurs, tako da su njegovi autobiografski, memoarski i esejistički tekstovi trajna inspiracija njegovim fikcionalnim tvorbama, namjerno izazivajući čitateljsku znatiželju. On je trajno i ustrajno usmjeren na “fragmentarno, parcijalno izrazito subjektivistički, impresionistički“ „Bilježenje svoje imigrantske, egzilne i rekurzivno migrantske zbilje“ te se može reći da mu je „i stanje duha i nepresušni izvor nadahnuća“, kao i lajtmotiv cjelokupnog stvaralaštva: „potraga za domovinom“ (što je i naslov njegove memoarsko-esejističke zbirke Shopping for a Better Country (2021.), dostupne u prijevodu U potrazi za domovinom (2015.).

Novakovich je odselio u Montreal, Kanadu, a Šesnić naglašava važnost „Diseminacije u hrvatskome kulturnom prostoru“ djela hrvatskih književnika koji pišu na engleskom jeziku.

Boris Škvorc je svoje poslijediplomsko obrazovanje iz područja komparativne književnosti i kulturalnih studija pohađao i završio u Sydneyu u Australiji, potom je radio na Hrvatskom studijima Sveučilišta Macquarie u Sydneyu i stekao titulu počasnog suradnika (Honorary Associate). Značajan je njegov rad na promociji hrvatske književnosti (i u Južnoj Koreji), a bavio se i aktivnostima hrvatske zajednice u Australiji, no smatra da, kada je riječ o fikciji u tradicionalnom smislu, taj je korpus malen i nije osobito važan bilo za povijest hrvatske ili australske književnosti. (Boris Škvorc, Australski Hrvati: mitovi i stvarnost: rasprave i eseji o hrvatskoj emigrantskoj književnosti, egzilantima i imaginarnoj Hrvatskoj, Hrvatska matica iseljenika, Zagreb, 2005., str. 70.

Milan Bošnjak spominje Karla Kiselog, koji je životopisom i izborom iz djela obrađen u knjizi Sekcije DHK  i PEN-a za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu: „60 hrvatskih emigrantskih pisaca“, a bio je i teolog, psiholog, glazbenik, te je, osim na hrvatskom jeziku, pisao i na stranim jezicima.

U ovoj knjizi nije obrađeno književno stvaralaštvo Ivane Bačić Serdarević, Drage Šaravanje, Luke Budaka (kao i autora o kojima je on pisao).

Djela napisana na španjolskom jeziku

U skladu s podatcima koje i Milan Bošnjak navodi, hrvatski su iseljenici odlično integrirani u države i društva Južne Amerike, te u njima zauzimaju i važna mjesta pa tako i u kulturnom životu i u književnosti.

Bošnjak piše o vrijednim proučavateljima i poznavateljima hrvatskoga iseljeništva u Latinskoj Americi, dr. sc. Željki Lovrenčić i Ljerku Ljubetiću. Dr.sc. Željka Lovrenčić, voditeljica Zbirke inozemne Croatice u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, donosi pregled u knjigama: „Od pustinje do ledenjaka“ (2013.), te u knjizi „Tragovi iseljenih Hrvata (u književnosti i izvan nje).“ (2009.). Većina uspješnih autora je iz Čilea i pripadnici su srednje generacije, a njihovi su likovi često Hrvati i govore o svojoj povezanosti s Hrvatskom. To su sjajni autori: Juan Andres Morales Milohnic, sveučilišni profesor književnosti, koji je,  kao Ramón Díaz Eterovic i Esteban Antonio Skarmeta Vranicic, je jedan od najčitanijih čileanskih književnika.

Bošnjak o Moralesu MIlohnicu piše i da mu je poezija teška, hermetična, puna boli, smrti, straha, iracionalna i vizionarska, on „voli igre riječima“, a „njegova poezija ne izaziva smijeh ni ironiju“. Veoma je ugledan u Čileu, godine 2007. postao je tada najmlađim članom Čileanske akademije za jezik. Član je i Društva hrvatskih književnika, Bošnjak spominje njegov izvrstan članak „Čileanska poezija hrvatskog podrijetla“, objavljen u časopisu „Nova Istra“.

Ramón Díaz Eterovic bioje predsjednik Društva čileanskih književnika. Često ističe vlastite hrvatsko podrijetlo, a i brojni likovi u njegovim knjigama su Hrvati, kao npr. u romanu: „Correr tras el vientoy“/ Trčanje za vjetrom, 1997., a hrvatski je prijevod objavljen 1999.

Juan Mihovilovich Hernández u romanu Sus desnudos pies sobre la nieve (Njezine bose noge na svijetu, 1990., hrvatski prijevod objavljen 2004.) „Čileanska kritika je ovaj roman proglasila vrhuncem naše proze“ a njegova su autora označili kao „ najoriginalnijeg pisca ovoga vremena.“

Posebno važno ime u čileanskoj književnosti je Antonio Skármeta Vranicic, poznat po svojim političkim stajalištima i akcijama protiv Pinochetove diktature u Čileu zbog čega je morao otići u Berlin, gdje je kasnije bio veleposlanik Republike Čile u Saveznoj Republici Njemačkoj. Najpoznatiji je po svome romanu, alegorijskoj bajci El cartero de Neruda: Ardiente paciencia /Nerudin pismonoša: žarka strpljivost, 1985.; hrvatski prijevod objavljen 1990., a prema kojemu je 1994. snimljen vrlo cijenjen i nagrađivan film: Il postino (Poštar). U Hrvatskoj mu je 2003. objavljen i roman La boda del poeta (Pjesnikova svadba, 1999.), čija se radnja odvija na izmišljenom jadranskom otoku nazvanom Gema na kojem Skármeta s puno ironije i satire opisuje život u Europi, prije Prvoga svjetskog rata i brojne probleme zbog kojih su se i brojni Hrvati odlučili iseliti u Čile.

Skármeta je napisao predgovor knjizi Drage Štambuka; „Vjetar s tamnih zvijezda“, koju su na španjolski preveli Željka Lovrenčić, Andrés Rajevic i Andrés Morales Milohnic.

Želja Lovrenčić pisala je i o nagrađivanom pjesniku iz Argentine, Atiliu Rocci, a Bošnjak spominje njegovu zbirku Obra poetica/ Poetsko djelo 1950.-2001., kao i da je jedna njegova pjesma urezana na ploči na odljevu skulpture Majka useljenika na Trgu Republike Hrvatske u Buenos Airesu, a autor skulpture je ugledni hrvatski kipar Josip Turkalj, koji je velik dio života proveo u SAD-u.

Zatim treba spomenuti popularnu književnicu Zinku Saric Pardo iz Lime, Perua, koja njeguje likovni i lirski jezik, piše o osnovnim životnim vrijednostima, jezikom privlačnim suvremenim čitateljima.

Dr.sc. Željka Lovrenčić prevela je brojne knjige i napravila puno na povezivanju književnika i književnosti južnoameričkoga područja, te prevela knjige hrvatskih pisaca na španjolski jezik, isto tako.

Milan Bošnjak spominje značajnog promotora čileansko-hrvatske književnosti Ernesta Andresa Livacica Gazzana, koji je studirao španjolski jezik i književnost i radio kao sveučilišni profesor, te je autor brojnik udžbenika i priručnika.

Jerko Ljubetić navodi  kako Livacic Gazzano u svom tekstu: „Hrvatska srž u čileanskoj književnosti“ piše: „Doprinos hrvatskih pisaca i potomaka Hrvata čileanskoj literaturi, koji traje više od stoljeća, obilan je, raznolik i značajan. Ukupno ima gotovo stotinu i pedeset autora s jednom ili više objavljenih knjiga; taj broj nadmašuje bilo koju drugu iseljeničku skupinu u zemlji i zacijelo je najveći u odnosu na sve zemlje svijeta u koje su se uselili Hrvati.“       

Djela napisana na njemačkom jeziku  

Autor uključuje kritičke osvrte Gojka Borića i izlaganje Adolfa Polegubića na Prvom Svjetskom festivalu hrvatske književnosti.

Gojko Borić je u članku „Trolist“ upozorio na pojavu „književnosti autora hrvatskoga podrijetla, koja je njemačka, ali djelomično i hrvatska, u onom smislu kakva je bila književnost naših latinista, dakle jezikom strana, ali sadržajno naša“. Spominje u tom kontekstu troje autora: Jagodu Marinić, Maricu Bodrožić i Marijana Nakića (Nakitscha).

Jagoda Marinić je godine 2013., povodom ulaska Hrvatske u EU, objavila knjigu: „Gebrauchsanweisung fűr Kroatien“/ Uporabna uputa za Hrvatsku, no Borić joj zamjera prenošenje nekih stereotipa i neistinitih tvrdnji, poput npr. navoda da se u Hrvatskoj 90-tih vodio građanski rat.

Borić je pisao i književnom radu Marice Bodrožić, npr. o njezinu prvijencu Tito is tot / Tito je mrtav, 2001. (hrvatski prijevod objavljen je 2004.) i o romanu Kirschholz und alte Gefűhle / Trešnjevina i stari osjećaji, 2012., u kojemu je autorica „opisala tipično žensku sudbinu, jezikom ženskoga pisma u najboljem smislu riječi i velikim virtuozitetom na njemačkom jeziku, kakav rijetko susrećemo i kod rođenih Nijemaca.“ No, u knjizi “Mein weiser Frieden“/ Moj bijeli mir, 2014., Borić autorici zamjera preuzimanje srpskih i jugonostalgičarskih propagandnih klišea.

Borić piše i o romanu „Meeresstille“ / Morska tišina / Bonaca, 2010., Nikole Ljubića, „u kojemu se isprepleću ljubavna priča Hrvata i Srpkinje u Berlinu i suđenje njezinom ocu za ratni zločin u Haagu, uz poveznice s Andrićevim romanom Na Drini ćuprija i Shakespearovim Machbethom.

Adolf Polegubić, teolog, pjesnik i urednik Žive zajednice, održao je izlaganje na Prvom Svjetskom festivalu hrvatske književnosti, te je u svom radu citirao i navode iz doktorskog rada Milana Bošnjaka: „Književne prakse hrvatskih pisaca u Njemačkoj 1990.-2013.“ te je prihvatio podjelu hrvatskih književnika u Njemačkoj na tri skupine: pisci politički emigranti; pisci hrvatski službenici i pisci ekonomski migranti odnosno pisci potomci ekonomskih migranata. I on je naglasio književno djelovanje Jagode Marinić, Marice Bodrožić, Nicol Ljubić i Nataše Dragnić. U njegovu radu doznajemo nešto više o Nicoli Ljubiću, književniku, publicistu i novinaru, dobro asimiliranim u njemačko društvo. Napisao je knjigu: Heimatroman oder Wie mein Vater ein Deutscher wurde (Zavičajni roman ili kako je moj otac postao Nijemac). 2006., hrvatski prijevod objavljen 2008.

Nataša Dragnić, ima veoma pozitivan i pomalo idealiziran odnos prema Hrvatskoj; opisuje dobre i susretljive ljude i prekrasne hrvatske krajolike, posebno Makarsku rivijeru i u romanu možemo doznati da njezina majka početkom 90-tih insistira na tome: „da dolazi iz Hrvatske, a ne Jugoslavije.“ Isto tako, jasno se govori o Domovinskom ratu, agresiji na Hrvatsku i bombardiranju Dubrovnika.

Dragica Rajčić Holzner poznata je švicarski-hrvatska književnica, aktivna i u kulturnom životu zajednice, dobitnics brojnih nagrada i priznanja, a godine 2021. dobila je  „Schweizer Litereaturpreise 2021“ / Švicarsku književnu nagradu za 2021. godinu.

Spomenut ćemo i Ellu Mariju Lani Yelich OʼConnor, kantautoricu poznatiju kao Lorde, koja je objavila knjigu memoara: Going South / Idući prema jugu, u kojem opisuje svoje iskustvo Antarktike. Prije nekoliko godina tražila je i dobila hrvatsko državljanstvo. Njezina je majka Sonja Yelich (Jelić), poznata i nagrađivana novozelandska književnica hrvatskoga podrijetla.

Zaključno

Autor Milan Bošnjak navodi:

„Mnogi vrijedni književnici i njihova djela, kao ni neki važni fenomeni i činjenice u ovome radu nisu ni spomenuti. Nisu spomenuti ni autori koji pišu na francuskome, portugalskome, talijanskome ili nekim drugim jezicima. Sve to pokazuje koliko je ovaj pregled hrvatskih književnika koji stvaraju izvan Hrvatske nepotpun, ali i koliko je tema koju smo artikulirali opsežna te zahtijeva još puno rada i istraživanja većeg broja pojedinaca i/ili velikog tima.“

Ideja Hrvatskoga kulturnog instituta Marulić

Autor knjige dr, sc. Milan Bošnjak osmislio je projekt Hrvatskoga kulturnog instituta Marulić, govorio o tome na jednom od ranijih Svjetskih festivala hrvatske književnosti, te objavio malu publikaciju u kojoj ga opisuje i obrazlaže.

U knjizi o kojoj pišemo navodi: „U radu je naznačen uvid u mogućnosti i načine integrativnosti i globalne hrvatske povezanosti kao ključnog pitanja hrvatske sadašnjosti i važnog zaloga hrvatskoga razvoja, što isto tako očekuje daljnju elaboraciju. Važno je jasno naglasiti kako u vremenu digitalne komunikacije i četvrte industrijske revolucije nema opravdanja za nepoduzimanje koraka koji će hrvatsku književnost i hrvatsku kulturu učiniti što je moguće potpunijom i cjelovitijom. S druge strane, važno je i ukazati na činjenicu da je puno toga dobroga i korisnoga već učinjeno, što zavrjeđuje našu zahvalu te nam služi kao poticaj i ohrabrenje. S takvim shvaćanjem, sa sviješću o potrebi budućih istraživanja, ovaj bi rad mogao biti uvod u opsežan i kompleksan proces sintetiziranja suvremene hrvatske književnosti nastale izvan Lijepe naše i njezinoga kontekstualiziranja u jedinstvenu hrvatsku književnost i cjelovitu hrvatsku kulturu.“