USPOMENE KAO POEZIJA

Marina Kljajo – Radić: Vrša uspomena, „Ogranak Matice hrvatske u Čitluku“, Čitluk, 2022.

Ogranak Matice hrvatske u Čitluku ima živu izdavačku djelatnost a u tom nizu je pjesnička zbirka poznate hrvatske književnice i znanstvenice iz BiH Marine Kljajo – Radić objavljena pod naslovom „Vrša uspomena“, godine 2022.

Marina Kljajo – Radić rođena je 25. siječnja 1962. u Mostaru, a živi u Bijelome Polju. Završila je hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Dvadeset i pet godina radila je u osnovnoj školi. Na istome fakultetu je i doktorirala s disertacijom Pjesništvo Lucijana Kordića. Članica je Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne. U vremenu od 2008. do 2013. obnašala je dužnost predsjednice DHK HB. Zaposlena je kao sveučilišna nastavnica na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Pjesme su joj zastupljene u mnogim bosanskohercegovačkim, hrvatskim i svjetskim antologijama, a pojedini uradci uvršteni su i u čitanke za osnovnu školu. Objavila je šest zbirki pjesama. Za svoj književni rad dobila je prestižnu nagradu „Antun Branko Šimić“ za književno stvaralaštvo. 

Zbirka „Vrša uspomena“ podijeljena je u pet tematskih cjelina: Staza ljubavi; Baštinik riječi; Oslikana platna; Ruka i Zlato riječi.

Recenzenti ove zbirke su poznata imena suvremene hrvatske književnosti, prof. dr. Hrvojka Mihanović–Salopek i prof. dr. Zdravko Kordić.

Hrvojka Mihanović–Salopek autorica je nadahnutog popratnog eseja „Amplitude ranjive senzibilnosti i ushita“. U Predgovoru autorica između ostaloga ističe: „U svojoj sedmoj zbirci Vrša od uspomena Marina Kljajo–Radić nastavlja svoj profiliran jezični iskaz u kojem je pjesnički lirski subjekt s puninom senzibilnosti i sviješću zrele spoznajnosti zagledan u proteklu zbilju, a iskustvo zbilje sa svojim nepredvidivim, lijepim i grubim stranama uzvratno postaje pokretač autoričinih daljnjih refleksivnih i senzitivno–izražajnih gibanja. Iako gravitira prema začudnosti, autoričin izraz introspektivnih razmatranja zadržava jednostavnost, perceptivnu dokučivost i afektivnu povezanost s čitateljem, odnosno s primateljem poruke“.

Većina pjesama u ovoj zbirci ima ispovjednu intonaciju koja je, kako piše autorica pogovora, „natopljena lirskim ugođajem i parcijalnom naznakom promatranja riječi kao skrivenih simbola višega značenja“. To znači, kako, jednostavno govoreći, pjesništvo Marine Kljajo– Radić moramo promatrati kao ono nastalo u sjeni transcendencije.

Prvo poglavlje „Staza ljubavi“, već naslovom određuje predmetno-tematske dosege svoga sadržaja. Premda je riječ o intimnom doživljaju detalja iz vlastitoga života autorica je izbjegla amatersko intimiziranje i sve svoje poetske iskaze usmjerila u pravcu transcendencije. Osim toga, ona proširuje teme o kojima govori prispodobama prirodnoj elementarnosti. 

Prva pjesma u ovom ciklusu nosi naslov „Svjetionik“. Iz sadržaja je vidljivo kako je taj svjetionik njezina voljena osoba. Ako znademo da je ova pjesnikinja vrlo rano postala udovica sa šestero djece, te je još uvijek u tom statusu, tada biva jasnije tko može služiti kao svjetionik u njezinom životu. Prva kitica ove pjesme glasi:

Tražim svjetionik tvoje luke

Izmorena dugom plovidbom

Žedna kopna

Trebam tvoje ruke

Kamene hridi čvrste i glatke

Sigurnost njihovih veza

Pjesma je pisana bez interpunkcijskih oznaka čime autorica uvlači čitatelja u njezin sadržaj.

U pjesmi „Dođi mi“, pisanoj vrlo emocionalno uznemireno, ali i nježno, autorica pjeva: „Dođi mi u dubokom snu noći / Kada disanje drveća i trava / Budi usnule ptice“. Iz ove pjesme uočavamo i autoričino poznavanje i usvajanje hrvatske pjesničke baštine.

Ciklus u ovoj zbirci pokazuje plemenitu, vječitu, gotovo sakralnu ljubav koja postoji između smrću razdvojenih supružnika. Zbog toga se autorica kako bi iskazala snagu svojih osjećaja okreće snu: „Sanjam malenu lađu / za dvoje / i prolaz na pučinu“.

Ipak, premda je riječ o gotovo idealnoj ljubavi u ovoj pjesmi se očituje i autoričina ljubavna čežnja za preminulim suprugom. U pjesmi „Cvijet kaktusa“ nalaze se stihovi:

More zna sve tvoje točke

Zareze i upitnike

Uz snove autorica je poetski snažno vezana i uz fenomen mora. Na poetski način more postaje njezin ljubavnik. U pjesmi „Oči pune mora“ nalaze se stihovi:

Oči pune mora

Lik tvoj u beskraju naziru

(…)

Oči pune mora plaču morem

Dok mi prilaziš osamljen, s pučine.

Isti motiv s istim emocijama nalazimo u dojmljivoj pjesmi „Vrša uspomena“ po kojoj je i cijela zbirka dobila ime:

Ležim na plaži

I grlim goli kamen. Topao i gladak.

Čekam tvoju ruku

Da mi obujmi struk

I stiša ženu u meni.

Ništa… samo želja

U vrši uspomena.

Ako bismo htjeli odrediti mjesto Marine Kljajo–Radić u suvremenoj hrvatskoj književnosti tada bi ga, po mišljenju pisca ovih redaka, trebalo tražiti između Side Košutić i Anke Petričević. To potvrđuje i drugi ciklus u ovoj zbirci „Baštinik riječi“. Npr. u pjesmi „Olujom duha“ nalaze se stihovi:

U plimi mržnje

Domovina grca

Oteta zemlja nabrekla

Od nepoznatih koraka.

(…)

Sve je, tjeskoba grča,

Koja prijeti smrću dana,

Doma, Domovine

Hrvatske

(…)

U trećem ciklusu „Oslikana platna“ autorica nastavlja pjesnički razmišljati o svojoj ljubavi. Npr. u pjesmi „Tajna susreta“ nalaze se stihovi:

Nakon četiri desetljeća

Ugledao si me

Kao i onog ljetnog dana

Na vranjskoj cesti.

Bila sam djevojka

Za koju si rekao:

Ona će biti moja!

I bila sam. I nisam.

Tek trak svjetla

Spremljen u škrinju uspomena.

Ciklus „Ruka“ u cijelosti je posvećen odnosno nadahnut kršćanskom transcendencijom.

Karakteristična za ovaj ciklus je pjesma „Križ“:

Gledam u Tvoj križ

Veći je i teži od svih

Ljudskih križeva

Posramih se uplakana

Na koljenima.

Isuse, pokaži mi

Na moje male križeve

I velike darove

Koje sam baštinila

Gledajući u njih

Koračat ću smjelo

I biti blizu uz Tvoje tijelo.

Hrvojka Mihanović–Salopek također naglašava sakralne vrijednosti poglavlja „Ruka“. Ona piše: „Kroz to se poglavlje osjeća u pojedinim pjesmama naglašena samoća, prolaznost i žalovanje koja gubitkom bliskih osoba još jače proživljavamo upravo u blagdanske dane. Međutim, nastavlja autorica, prisutnost kršćanske duhovnosti pruža autorici putokaz u novu dimenziju mističnih poniranja gdje se ona sastaje i sa srodnim umrlim dušama i s veličajnošću razumijevanja i nasljedovanja kristocentričnog načina življenja (osobito zamjetno u pjesmi Rođenje nade)“.

Zbirkom „Vrša uspomena“  autorica učvršćuje svoj položaj u gornjem dijelu ljestvice suvremene hrvatske poezije. Premda se osjeća njezina bliskost za modernistički poetski iskaz, ona ostaje vjerna klasičnoj trijadi: lijepo – dobro – sveto, a glede poezije ostaje vjerna ideji prema kojoj pjesnik treba biti usmjeren k ljudima i biti osebujni svjetlonoša. Upravo ovaj raspon od modernizma u strofi do klasičnog određenja smisla poezije opravdava našu tezu kako se pjesništvo Marine Kljajo–Radić treba staviti u prostor između poetike Side Košutić i Anke Petričević.

Đuro Vidmarović