PUTOVANJE U POTRAZI ZA PRIPADNOŠĆU: PROZA AMELIJE BATISTICH

Prof. dr. sc. Nina Nola, književnica, Auckland, Novi Zeland

Dobar dan, good afternoon, ja sam Nina Nola. Danas vam se obraćam iz najvećeg grada Novog Zelanda, Aucklanda, koji ima najbrojniju koncentraciju hrvatskih potomaka, preko 100.000, od ukupno nešto više od 5 milijuna stanovnika i djelomično je izgrađen i na krvavom znoju i suzama Hrvata. Posljednjih trideset i pet godina predavala sam na Sveučilištu u Aucklandu prvenstveno književnost na engleskom jeziku, a sada sam se vratila nastavi na Sveučilištu i paralelno radim na pisanju vlastite verzije hrvatske priče na Novom Zelandu. Upravo prošlog mjeseca novozelandski ogranak renomirane izdavačke kuće Penguin objavio je najnoviju zbirku najbolje kratke proze u našoj zemlji. Riječ je o 50 priča koje se protežu kroz 50 godina objavljivanja. Bila sam oduševljena kad su me u ime Penguina zamolili da napišem biografsku bilješku o Ameliji Batistich, autorici koju vam danas predstavljam. Dopustite da vam prepričam tu bilješku:

”Od svoje prve objavljene priče Korijeni u (tjednoj publikaciji) Listener  iz 1948. u kojoj se pojavljuje maorski protagonist, do njezinih memoara iz 2001. Never Lost for Words, Amelia je istraživala svijest manjinskih i migrantskih skupina interpretirajući nebritanske useljenike na Novi Zeland kroz objektiv njezinog dalmatinskog podrijetla i osjećaj identifikacije drugosti. Prisjećajući se nadahnuća za svoja dva romana i dvije zbirke kratkih priča, Amelia slavi “dva mjesta isprepletena u svojim osjećajima [zapisavši]:  „Sjever u kojem sam rođena i proživjela svoje prve, najdojmljivije godine, i Dalmacija, moja pradomovina. Odrasla sam pripadajući i jednima i drugima. Sjeverna rijeka Wairoa i Jadransko more teku zajedno u mojim mislima. Nikada nisam vidjela Jadran, ali moja je mašta bila preplavljena pričama o tom drugom životu na njegovim obalama.”

Hvaljena kao oštroumna kroničarka manjinskog iskustva, Amelia je otvorila nove prostore u književnosti ove zemlje. Najpoznatija i najomiljenija novozelandska maorska spisateljica Patricia Grace priznaje Ameliji poziciju uzora za različite glasove (drugosti). „U četiri desetljeća izlaženja školskih časopisa za potrebe Ministarstva obrazovanja Novog Zelanda, ona je pažljivo obrazovala generacije djece o različitosti[1] u svojim temeljito istraženim, intenzivno suosjećajnim i plodnim kratkim pričama”, napisala je Grace (Penguin Random House 2023: 429).

Amelia je 1997. godine nagrađena Medaljom kraljice za službu Novom Zelandu[2] za svoj izniman doprinos književnosti te države, a sada bih Vas željela povesti na putovanje na kojemu ćete saznati puno nepoznatih pojedinosti o tome zašto je bila toliko slavljena te ću vam potkrijepiti neke od tvrdnji navedenih u Amelijinoj biografskoj bilješci koju sam vam upravo pročitala.

Važno je prepoznati jedinstvenu karakteristiku doseljavanja Hrvata na Novi Zeland; većina njih je došla iz srednje Dalmacije, s migracijom koja je započela 1850-ih, a najveći broj doseljenika stigao je 1890-ih. Kako su se životne prilike na Novom Zelandu iz godine u godinu mijenjale na bolje, lančana migracija obiteljskih grupa i seljaka pružala je useljenicima priliku da se relativno brzo prilagode novom načinu života u novoj domovini. Teške ekonomske prilike kod kuće tjerale su migrante u potragu za prosperitetom, stvarajući mit o “Americi”, novoj zemlji koja često nije bila tako zlatna i obećana kao što se činilo. Pravo zlato privuklo je mnoge na Južni otok Novog Zelanda, no ubrzo je val migranata krenuo prema sjeveru gdje su “Austrijanci”, kako su ih nazivali zbog austrougarskog pečata na putovnicama – iako tom identifikacijom nisu bili zadovoljni – izgradili velika naselja. Jedna takva zajednica bilo je rodno mjesto Amelie Batistich.

Amelia inspiraciju za svoje spisateljstvo u prozi pripisuje obiteljskom poslu: svjedočila je metežu migranata koji su dolazili u potrazi za (ne)plodnom zemljom sjevernog Novog Zelanda. Muškarci bi se uputili u jedan od kampova, obično sa svojim rođacima, i često bi bili “dužnici”, što je značilo da je lokalni skladištar dao kopačima na kredit svu potrebnu opremu, koplje i naprtnjaču, čizme i hlače te zalihe hrane pod uvjetom da po povratku prodaju svoju fosiliziranu smolu u njegovoj trgovini. Bio je to uspješan posao, ne samo za sjever već i za grad Auckland u usponu. Među došljacima bio je jedan kopač smole koji nije bio previše zainteresiran za taj posao, nego puno više za pisanje pjesama o teškoćama koje su on i njegovi suradnici trpjeli. Bio je to Ante Kosovich, a njegova poema: “Dalmatinac u progonstvu” objavljena je u Aucklandu 1907., te je recitirana na poljima gdje se kopala smola – kao i među školarcima u Dalmaciji gdje je i objavljena pod nazivom “Dalmatinac iz tuđine”, u Splitu 1908. godine. Evo stihova koje je osobno prevela Amelia ističući bolnu jadikovku za koju je Kosovich želio da dopre do ušiju slušatelja (The Figs and the Vines: 12):

Dalmacijo, imam novosti za tebe

Od tvojih jadnih sinova koji pate ovdje i sada.

Tuče ih ova divlja, teška zemlja

To je fizički, ali i duhovni pakao

I te su me hladne misli potakle da ispričam

O tome kako naša tijela pate u samotnom paklu

Gumfielda.

Kao životinje dolazimo

Robovati od zore do mraka

Za kauri gumu.

U svojim stihovima Kosovich se ljutio što nema zvona pa čak ni zvonika u toj od Boga zaboravljenoj zemlji u kojoj je nedjelja kao i svaki drugi dan – nema sličnosti s kojom bi se Dalmatinci mogli suživjeti. Amelijin budući suprug Tony recitirao je Kosovicha u školi na otoku Korčuli, no poput svojih prijatelja u školi, nije se obazirao na upozorenja iz pjesme. I on se otisnuo na Novi Zeland i tu stekao ime kao vlasnik kamenoloma. Dalmatinski klesari postali su poznati tih godina zbog kvalitete obrade kamena u Aucklandu, što je i danas vidljivo na svakom koraku u tom gradu.

Kakva je bila ta smola [kauri guma] koju su ljudi kopali? Bila je to smola s divovskih, veličanstvenih kauri stabala koja su nekoć rasla u gustim šumama diljem Novog Zelanda prije britanskog naseljavanja. Ako ikada dođete na Novi Zeland, nemojte propustiti posjetiti Tane Mahutu, (Tane je bog šume na maorskom jeziku), najveće živuće stablo kauri čija je starost procijenjena na 2500 godina a nalazi se u šumi Waipoua – zaista je impresivno. U vrijeme kada su Dalmatinci stigli, velika područja kaurija u Sjevernoj zemlji već su tijekom tisuća godina nestala, pa se smola morala izvlačiti iz zemlje – duboko iz tla. Uglavnom se kopalo iz močvarnog tla. Često je bilo potrebno ručno kopati ogromne rovove, a tražili su je Dalmatinci, Britanci i Maori; smola koju su vadili bila je važna za europsko tržište laštila. Dalmatinci i Maori imali su puno toga zajedničkoga: ljubav prema obitelji, pripovijedanju, pjesmi i umijećima pa se među njima jednostavno razvila bliskost zbog čega su te dvije skupine činile uspješne ekipe kopača smole. Animozitet prema Dalmatincima vladao je među britanskim kopačima koji su u najboljem slučaju radili u paru, ali često i sami te su zamjerali uspjeh dalmatinskim kopačima. Odnos između Maora i Dalmatinaca stvorio je novi žargon: Maori su Dalmatince nazivali “tarara” jer je taj naziv oponašao milozvučni zvuk hrvatskoga, njihov brz i dinamičan r; Dalmatinci su svakog Novozelanđanina nazivali pogrdnim imenom “maslar”, kritizirajući ih zato što jedu maslac! U osvit 1900-ih Maori su na Novom Zelandu priznavali tri različite etničke skupine: Maore (što znači ‘autohtoni’), Dalmatince i Britance koji su ih kolonizirali. Maorski i dalmatinski kopači bili su, kako je netko prema vlastitom zapažanju rekao: “samo jedna velika grupa koja je radila zajedno”.

Za Ameliju kao dijete bio je to čaroban trodimenzionalni svijet u kojem su se lokalni Maori miješali s britanskim doseljenicima i snažnom, naprednom dalmatinskom zajednicom migranata koji su zaradili dovoljno novca da se presele u užurbani mali grad. Ova svijest o različitosti i marginalnosti dodatno se razvila u novopečenoj autorici kad su stigle zamjenske nevjeste ili poštanske nevjeste (Amelia mi je voljela govoriti da su se poštari svijeta igrali Kupidona), ostajući u pansionu noć ili dvije prije nego bi krenule u surov život na gumfieldima s mužem kojeg bi upravo upoznale. Amelia je danima služila tim nevjestama kao pomoć i pratilja. Njezine su priče prožete bolnim nijansama nade i očaja tih mladih nevjesti koje su se često udavale za starije, pretile, ćelave muškarce na temelju fotografija koju su o sebi slali u domovinu na kojima su bili mlađi i zgodniji, a ponekad i ne bi bili oni, nego neki drugi puno privlačniji muškarac!

Kad je Amelia krenula na satove pisanja u svojim tridesetima, ubrzo je je prepoznat njezin talent za opisivanje potrage za identitetom. U pretežno muškoj, homogenoj književnoj kulturi koja je u to vrijeme vladala na Novom Zelandu, Amelijin glas drugosti, uvođenja i prihvaćanje različitosti, bio je provokativan i uznemirujući, ali također i pozdravljen među nekolicinom izdavača koji su mogli uočiti da je na Novom Zelandu [s njezinom pojavom] u pitanju nešto novo. Amelia je postala kroničar manjinskih iskustava među etničkim skupinama, pišući priče za mlade čitatelje o mnogim etničkim skupinama koje nisu bile ni hvaljene niti zagovarane na Novom Zelandu: Indijcima, Talijanima, Kinezima, Dancima, Dalmatincima i Nizozemcima (koji su bili najveća kontinentalna europska skupina, a usto i “poželjna” etnička skupina jer se smatralo da su najprikladniji za asimilaciju). Način na koji je pisala o Maorima smatrao se osjetljivim i punim poštovanja tako da joj se pripisuje da je otvorila put drugim etničkim zajednicama da se predstave i izađu iz anonimnosti. Patricia Grace, perjanica i baka maorskog pisanja na Novom Zelandu, pisala mi je rekavši da je, kada je čitala Amelijine priče, shvatila da je ovo potpuno novi, drugačiji glas, nova proza s drugačijim referentnim točkama. Rekla mi je: “Ako je Amelia to mogla, onda bih mogla i ja.” Osobito cijenim ovo pismo ‒ ono potvrđuje presedan koji je Amelia napravila [na kulturnoj sceni Novog Zelanda] (Grace 1993).

Sada moram otkriti da sam kao mlada istraživačica 1990-ih prišla Ameliji i pitala je mogu li je intervjuirati. Njezin odgovor je bio odrješit: “Ne, više niti jedan mladi akademik koji želi nešto od mene!” Srećom, popustila je i postale smo vrlo bliske prijateljice – ona moja književna baka i mentorica, a ja njezin književni izvršitelj i agentica, tijekom magisterija i mog doktorata s temom o novozelandskoj multikulturalnoj književnosti kao i u dva filmska projekta. Bio je to blizak odnos koji je doveo do filmske adaptacije jedne od meni osobito omiljenih priča, pripovijetke: The Road Back (1996: Frame Up Films), za koju sam posredovala. Put povratka je put koji migrant nikada ne može pronaći; to je strašna premisa, prekrasno ostvarena u priči, a jednako tako i u filmu, iako je Amelia sumnjala da se tjeskoba njezinih protagonista može prispodobiti na ekranu. Rad na filmu, s mojom majkom, malim sinom i sa mnom kao statistima bio je otrežnjavajuće iskustvo. Redateljica Annelise Paterson, i sama hrvatska Maorka, istražujući svoje nedavno otkriveno dvojno nasljeđe, poistovjetila se s osjećajem gubitka i dislokacije koju je doživio par koji kopa kauri smolu u priči, i prožela svoj film dubokom patetikom.

Amelia Batistich ne prikazuje samo traumatiziranu poštansku nevjestu, već i potlačenog, ali stoičkog hrvatskog muža, opterećenog potragom za dovoljno kvalitetnom kauri smolom u nastojanju da zaradi novac potreban da kupi vlastiti komad zemlje, da svojoj ženi izgradi pravu kuću pokraj drugih kuća, a ne tek kolibu od vreća s podom od blata usred ničega. Kada Vinka očajava nad divljom neplodnom zemljom u kojoj se našla, jada se svom suprugu Ivanu: “Mislim da si izabrao pogrešnu Ameriku”. Ivanov jednako očajnički odgovor dokazuje da nema izlaza iz pakla u kojem su se našli. On je moli: “Idi. Idi kući. Idi kući!” iako zna da im povratak nije moguć. Bilo je izvještaja o samoubojstvima puškom: kopači, shrvani svojom sudbinom, odlijeću u gusto grmlje i završavaju ondje svoj život. Naravno, neki dalmatinski migranti su se vratili, ponoseći se svojim novostečenim bogatstvom, u lijepom odijelu sa zlatnim satom kao što je to učinio moj djed, impresionirajući seljane i nagovorivši moju nanu (obećanu nekom drugom) da otputuje na Novi Zeland s njim i postane njegova nevjesta.

U jednoj od ranije nastalih priča pod nazivom: Maslina u Dalmaciji  iz istoimene zbirke, prevedenoj na mnoge jezike i dosljedno korištenoj u međunarodnim školama, Amelia prikazuje glavnu junakinju koja drži svoje prvorođenče u novoj zemlji i viče: “Vidi što radimo za vas!” To je izjava, a ne pitanje. Upravo je ta namjera izgradnje stabilne, sigurne, prosperitetne budućnosti za prvu generaciju Dalmatinaca ono što pokreće cijeli Amelijin opus i otkriva tjeskobu da takva sigurnost možda neće biti ostvarena.

Ta ambivalentnost dominira u Amelijina dva romana, od kojih je prvi objavljen u Zagrebu 1981. kao: Pjevaj Vilo u Planini, nagrađeni tekst na Matičinom svjetskom natječaju beletristike, posebice romana, tadašnjih jugoslavenskih pisaca migranata u inozemstvu. Novozelandska izdavačka industrija nije znala što bi s referencama na Dalmaciju, na vile u planini Biokova, na nesređenu prirodu protagonistice Stelle Barich. Stella pokušava progovoriti o svom identitetu, između činjenice da se osjeća Novozelanđankom pod utjecajem britanskih običaja, koji su u to vrijeme dominirali Novim Zelandom, i toga što je Dalmatinka, posebice kroz svoju ljubav prema književnosti i pripovijedanju, kako u britanskoj tako i u hrvatskoj verziji. Roman je također fragmentaran u strukturi ‒ odražava fragmente Stellinog postojanja ‒ što je zbunilo novozelandske nakladnike. Tijekom svog istraživanja o Amelijinu pisanju, čitala sam mišljenja čitatelja koji su opetovano pitali što je autorica pokušavala postići i zašto je njezina priča morala biti tako isprekidana, tako rasprsnuta i zbunjujuća.

Another Mountain Another Song, kronološki drugi roman, koji slijedi nakon Sing Vila in the Mountain  i govori o preseljenju obitelji iz Northlanda u Auckland, prikazuje svijest Stelle, sada pod imenom Ketty, da bi se zbog toga što je Dalmatinka u predgrađu Aucklanda osjećala posebnom, ali to joj ne daje osjećaj pripadanja, a Ketty više od svega želi pripadati. Batistich se našalila: “Moglo bi se reći da bi roman mogao imati podnaslov: ‘The Making of Aucklander’.” Ona nastavlja: “U Dargavilleu smo bili učahureni kao zajednica; u Aucklandu smo bili sami u predgrađu koje nije čulo ni za pse dalmatinere, a kamoli za dalmatince. ‘Another song’ je oslikao proces pretvaranja nas [Dalmatinaca] u Novozelanđane.” Oba su romana autobiografska fikcija, napisana u vrijeme kada su granice između životopisa i kreativne publicistike bile jasnije definirane.

Borba za pomirenje dvostrukog identiteta koju doživljavaju Amelia Bastistch, njezina obitelj i prijatelji (i likovi u njezinim romanima) pojačana je poviješću objavljivanja dvaju romana: Pjevaj Vilo u Planini i Another Mountain, Another Song koji su pukom slučajnošću i bogatom ironijom objavljeni u razmaku od nekoliko dana 1981. (na drugom kraju svijeta). “Drugačija” Amelia Batistich ‒ dva različita romana objavljena na dva različita jezika ‒ u isto su vrijeme čitala dva različita čitateljstva, od kojih je vrlo malo njih uopće bilo svjesno postojanja drugoga, a kamoli da bi ga mogli pročitati – ako neki jesu!? Hrvatski čitatelji čitali su “prvi” roman, ne sluteći da postoji njegov nastavak. Novozelandski čitatelji čitali su “drugi” roman kao da je autoričin prvijenac, posve nesvjesni konteksta koji je prvi roman dao ili činjenice da postoji na drugom mjestu i na drugom jeziku.

Postoji i početak trećeg romana koji je Amelia neoprezno bacila dok je bacala svoje papire  ‒ zgrabila sam ih da ih spasim iz kante za smeće i uz njezin blagoslov odnijela ih kući na obradu i arhiviranje. Bila sam šokirana kad sam vidjela kako se identitet Ketty Parentich u Another Mountain, Another Song počeo razotkrivati, dok osjećaj kulturne sigurnosti koji su Dalmatinci uspostavili u Aucklandu slabi. Kettyna majka umrla je puno kasnije od oca, a u obiteljskom domaćinstvu Parentichovih nema dovoljno sadržaja da Ketty osjeti kako se njezin dalmatinski osjećaj neće sasvim izgubiti. Na nekoliko stranica ovog trećeg romana, za koji je Amelia rekla da ga “nije imala srca završiti”, sav rad u djelima Sing Vila in the Mountain i Another Mountain, Another Song je poništen.

No, dvije su zbirke kratkih priča, An Olive Tree in Dalmatia iz prijelomne 1963. i Sveti užasi i druge priče (1991.) Amelijina ostavština novozelandskoj književnosti jer pomiču granice onoga što bi se moglo nazvati “novozelandskim” pisanjem i limitiranog prostora između useljavanja i pripadanja. Danas je „novozelandstvo“ daleko otvoreniji koncept s globalizmom koji čini “hrvatski” kao identifikator manje značajnim nego što je nekada bio. Ipak, zaslužna za otvaranje puta drugim etničkim skupinama da počnu istraživati i izražavati svoj identitet u književnosti u homogenom književnom krajoliku, Amelia i njezina ostavština dugo će se pamtiti. Penguinova Antologija  pravo je mjesto je za takvo sjećanje.

Dame Fiona Kidman, proslavljena spisateljica i prvakinja umjetnosti na Novom Zelandu, koja se također pojavljuje u antologiji Penguina, Amelijina i moja prijateljica, sažela je Amelijino postignuće u svojoj recenziji Sing Vila  in the Mountain napisavši: “Kao da je Batistich spojila sve niti i dala jednu jedinu izjavu o smislu vlastitog života u kontekstu Dalmatinke. Dala je svojim sunarodnjacima glas.”

 Navodim još dva oblika sjećanja na nasljeđe hrvatskog truda i muke, zajedništva i zalaganja te vjernosti projektu preseljenja i uspjeha hrvatske dijaspore. Prvo je slika ulice Nola Roada, u zapadnom Aucklandu, nazvanog po mom djedu Cvjetku Noli, onom mladiću s finim odijelom i zlatnim satom koji se udvarao mojoj baki i koji je sam došao na Novi Zeland iz Podgore kad mu je bilo trinaest godina i stvorio čistom ustrajnošću i upornim mukotrpnim radom prosperitetnu budućnost za sebe i svoju obitelj, a time i za mene i moju obitelj. U ovom dijelu zapadnog Aucklanda bilo je mnogo Dalmatinaca – i mnogo osoba s prezimenom Nola – pa su ga prozvali “mala Podgora”, kao da je jadransko selo prebačeno na suprotnu stranu svijeta. Prilažem i sliku moje nane i moga dide – prevario ju je rekavši da je mlađi nego što jest: možda je ova fotografija nastala tek nakon što je priznao obmanu!

Amelia je na samrtnoj postelji predala dirigentsku palicu meni i sad sam konačno odvojila vrijeme da napišem priču o svojoj obitelji i o voćnjacima i uzgoju vinove loze u Aucklandu, dvama dominantnim zanimanjima Hrvata na Novom Zelandu, te o iskustvima moje majke s migracijom kao tinejdžerke s jadranskog otoka Hvara u Aucklandu.

Godine 2015. Ann Glamuzina, koja je sa mnom podijelila svoj rukopis, a čija je obitelj iz Živogošća, objavila je djelo Rich Man Road, naslov sličan nazivu Richmond Road koji se pojavljuje u Aucklandu. To je roman koji isprepliće priče hrvatskih i samoanskih migranata, prve skupine nakon Drugog svjetskog rata, a druge u 70-ima, koje su došle u vrlo “bijeli” Auckland prije nego što se pretvorio u multikulturalnu mješavinu koju grad danas slavi kao najveći polinezijski grad na svijetu i domaćin za više od  stotinu etničkih grupa.

U publicističkoj literaturi, referentni tekst bio je danas poštovani a nekoć prezreni tekst: Now Respected, Once Despised: Yugoslavs in New Zealand, s podnaslovom Jugoslaveni na Novom Zelandu. Ovo često spominjano djelo iz 1979. godine napisao je cijenjeni sociolog Andrew Drago Trlin koji je svoj život posvetio istraživanju toga što znači biti useljenik na Novom Zelandu, s posebnim naglaskom na svoje hrvatsko podrijetlo.

Tu je i Tararski Hrvati i Maori na Novom Zelandu Senke Božić-Vrbančić koja pokriva bogato područje kojeg sam se danas samo dotakla. Bilo mi je zadovoljstvo poznavati Senku dok je bila istraživačica u Aucklandu. Ona je istaknuta povijesna istraživačica i autorica publikacija o Hrvatima s dalekih obala.

Stephen Jelicich, rođen na otoku Hvaru, koji je postao renomirani arhitekt na Novom Zelandu, sakupio je životno istraživanje u svojoj značajnoj zbirci biografija i obiteljskih priča iz 2008. godine pod naslovom: From Distant Villages (2008.). Ovaj vrijedni svezak zasluženo se nalazi na polici gotovo svakog hrvatskog domaćinstva u Aucklandu.

Još se nije pojavio pisac hrvatskog podrijetla koji bi preuzeo suvremeni glas koji bi mogao parirati postignuću Amelije Batistich. U sve kompleksnijem, hibridnom i globaliziranom svijetu, zanimljivo mi je i uzbudljivo zamišljati kakva bi ta književnost mogla biti.

Knjige na stranu, tu su ulične oznake koje su trajni testament Dalmatincima koji su kopali gumu i kasnije se naselili na zemlji u Northlandu, pretvarajući opustošene hektare koji su ostali neplodni nakon kopanja gume, u produktivne i uspješne farme. Ploča s dobrodošlicom u grad Kaitaia, posljednji grad prije vrha novozelandskog rta Reinga, kamo Maori vjeruju da duhovi mrtvih moraju otputovati na svom posljednjem putovanju i grad s dugogodišnjim Dalmatinskim klubom, predstavlja sjedinjene tri kulture. Prvi pozdrav je: te reo Maori, Haere Mai, slijedi hrvatski Dobro došli, pa Wellcome.

Trodimenzionalni svijet Amelijina djetinjstva, tako sugestivno opisan u njezinoj prozi, obnovljen je i poštovan u tome. U prekrasnom životnom čudu, moja dva sina Viktor i Alvaro, u dobi od 28 i 23 godine, kupili su dio svoje povijesti, ono što bi Maori nazvali svojom whakapapom te vraćaju pet hektara polja obrađenih gumom natrag u izvorne nasade. Posvuda oko njih nalazili su se gumasti gradovi straćare s privlačnim imenima poput Bulldog Camp i Spring Camp. Sad tek trebaju iskopati grumen Kauri gume, onaj koji je možda ostavio njihov pradjed Cvjetko. Možda će jednog dana moji sinovi iskopati jedan od Cvjetkovih alata ili neku drugu relikviju dugo zakopanu u tlu sjevera, kako bi je sačuvali za uspomenu.

Na kraju prilažem fotografiju Great Northern Wairoa (v. naprijed), nekoć prometne brodske rute kojom su dalmatinski migranti putovali iz Aucklanda – može se vidjeti da očito nije nimalo nalik Jadranu! Fotografija je snimljena ispred muzeja u Dargavilleu gdje je Amelia odrasla, a može se vidjeti nekoliko prilično “glamuroznih” koliba od valovitog lima koje bi bile luksuz za kopače gume koji su počeli u platnenom šatoru, ili još gore, u zaklonu od domaćih paprati i s krevetom od grana drveća. Od ovoga do pripadanja: ovo je putovanje dokumenata iz mašte Amelije Batistich. I dok završavam ovu prezentaciju, upravo sam dobila potvrdu da će odjel za posebne zbirke Sveučilišta u Aucklandu njihove knjižnice 2024. ugostiti izložbu Amelijine proze. Penguin books će prikazati novu Antologiju kojom sam otvorila ovo predavanje, a ja ću održati javno predavanje o Amelijinom jedinstvenom doprinosu novozelandskoj književnosti, hrvatskoj književnosti i svjetskoj književnosti o migracijama. Amelia Batistich bit će zasluženo nagrađena!

LITERATURA:

Batistich, A. 1963. An Olive Tree in Dalmatia and Other Stories. Auckland: Paul’s Book Arcade. 1980. Auckland: Longman Paul.

Batistich, A. 1981. Another Mountain Another Song. Auckland: Hodder and Stoughton.

Batistich, A. 1991. Holy Terrors and Other Stories. Auckland: Random House.

Batistich, A. 1981. Never Lost for Words. 2001. Auckland: Auckland University Press.

Batistich, A. 1981. Pjevaj vilo u planini. Zagreb: Matica iseljenika Hrvatske.

Batistich, A. 1949. “Roots”. New Zealand Listener. 18th February: 22-23.

The Figs and the Vines: Gumdigging in Kaipara. 1996. Ruawai: Michael Brown and Aleida Spoelstra.

Glamuzina, A. Rich Man Road. 2015. Auckland: Eunoia Publishing.

Grace, P. 1993. Letter to Nina Nola.

Jelicich, S.A. 2008. From Distant Villages – the Lives and Times of Croatian Settlers in New Zealand, 1858-1958. Auckland: Pharos Publications.

Kidman, F. 1987. “Foreign is also Home.” Review of Sing Vila in the Mountain. Sunday Times, 8 November  2:19.

Patterson, A. The Road Back. 1996. Frame Up Films.

The Penguin New Zealand Anthology. 2023. Auckland: Penguin Random House.

Trlin, A. Now Respected, once Despised. 1979. Palmerston North: Dunmore Press.

Bozic-Vrbancic, S. Tarara: Croats and Maori in New Zealand: memory, belonging, identity. 2008. Dunedin: Otago University Pres

Biografija

Dr. sc. NINA NOLA rođena je u Aucklandu na Novom Zelandu, pripada prvom naraštaju useljenika, otac  joj je Hrvat kao i njegovi roditelji a majka Hrvatica koja je uselila na NZ kao tinejdžerica. Pripadnost hrvatskom narodu nadahnulo je dr. Nola i u njezinom akademskom radu te je i njezin doktorski rad na Sveučilištu u Aucklandu / University of Auckland bio naslovljen: „Moje dvije zemlje čvrsto pod mojim nogama“ (2000.).

Radila je i na nekoliko igranih filmova, kao i dokumentarnih filmova o hrvatskom identitetu – kao npr. „New Zealand, and Immigrant Nation: Dalmatian at Heart / Novi Zeland i useljenički narodi: Dalmatinci u srcu“ (https://www.nzonscreen.com/title/dalmatian-at-heart-1994).

Nakon što je više od trideset i pet godina predavala na sveučilištu i objavila brojne akademske radove i publikacije, dr. sc. Nola sada radi na ugovor te piše priče o svojoj obitelji i hrvatskim predcima. Živi na pet hektara predivne zemlje na selu, sjeverno od Aucklanda, a kad ne piše ili ne održava predavanja, onda je možete naći u vrtu ili kako pliva na plaži nedaleko od njezine zemlje – no kada je na Novom Zelandu zima, dr. Nola naći ćete na otoku Hvaru, u kući njezine bake, kako čuva i oživljava obiteljsku povijest.

---

[1] Pojam „različitost„ovdje upućuje na različitost rasa i podrijetla u multikulturnom okruženju Novog Zelanda.

[2] Kraljičina medalja za službu Novom Zelandu je medalja koju dodjeljuje vlada Novog Zelanda za priznanje i nagrađivanje volonterskog rada u zajednici te za javne službe na izabranim ili imenovanim javnim dužnostima. Osnovana je 1975. i povezan je s Kraljičinim službenim redom (vidi: Wikipwdia, The Queen’s Service Medal)..