Tanya Unkovich, zastupnica u NZ Parlamentu, Novi Zeland

Kako zbog obveza u Parlamentu Novog Zealanda, u rad kojeg je Tanya Unkovich izabrana u rujnu 2023. sa strankom New Zealand First, nije bila u mogućnosti nazočiti, uključila se video linkom i razgovorom koji je s njom pripremila Dubravka Vidak. Donosimo dio razgovora.

Draga gospođo Unkovich, trebali biste biti s nama u Zagrebu, na V. Svjetskom festivalu hrvatske književnosti no umjesto toga Vi ste ušli u svijet politike, kroz velika vrata i ravno u Parlament Novog Zelanda. Kandidatkinjom ste stranke New Zealand First, za Epsom i želite se zalagati za stanovnike NZ, kao što ste to rekli: „Ovdje sam da bih slušala građane Novog Zelanda. Moj je cilj ojačati ih a ne stvarati zajednicu u kojoj se o nekome ovisi. Želim ojačati ljude da se pokrenu i naprave nešto sa svojim životima.“ Recite nam više o svojim političkim inicijativama, kako i kada ste shvatili da je politika Vaša misija?

Pozdrav svima, dobar dan, ja sam Tanya Unkovich s Novog Zelanda i danas ću govoriti na engleskom jeziku i nadam se da je to u redu, jer je moj hrvatski „po starinskom“ ili „staračkom“, kako bi to moji roditelji običavali govoriti. A moji su roditelji emigrirali iz Hrvatske u kasnijim 50-tima prošlog stoljeća  i tako sam ja učila hrvatski jezik. Tako da ću izgovoriti po koju hrvatsku riječ, no uglavnom ću govoriti na engleskom. Prije svega se želim ispričati jer nisam u mogućnosti biti s Vama uživo, a razlog tomu je moja odluka da se uključim u politiku, koju sam donijela prije nekoliko godina i tada sam bila ozbiljna i odlučna u tome. Ove su se godine održali opći parlamentarni izbori, bila sam na listi kandidata i da ne budem preopširna jer sam samo dva dana prije ove snimke doznala da je naša stranka ušla u Parlament i da je i moje mjesto u njoj osigurano te da sam sada članicom Parlamenta na Novom Zelandu!

Eto, zbog toga ne mogu biti s Vama uživo! Još se jednom ispričavam no izgleda da je Bog sa mnom imao druge planove i sada ih izvršavam! Radovala sam se da ću doći u Hrvatsku, no umjesto sada nadam se da ću sljedeće godine doći na odmor. 

Zadovoljstvo mi je biti s Vama i na ovaj način i imati priliku reći nešto o mome putovanju, i tome kako sam na kraju došla do politike, jer to nije nešto što sam prije mislila da će se dogoditi. S takvim sam razmišljanjima počela godine 2017., o tome da ću ući u politiku, možda u lokalnu politiku.  No stvari su se odvijale na stanovit način u mome životu; imala sam dosta poteškoća zbog kojih to tada nisam mogla a i moji su roditelji bivali sve starijima s demencijom i Alzheimerovom bolešću  tako da sam se brinula o njima. Tako da do 2020./21. nisam donijela konačnu  odluku da ću pokušati baviti se politikom. A kao osoba koja vjeruje u Boga protumačila sam si to ovako: „Dobro, dragi Bože, ako to želiš, vodit ćeš me kroz to!“  I da ne duljim, molila sam, puno sam molila za tu nakanu i rekla si kako će Bog otvoriti vrata za mene, ako je to uistinu njegova volja. I upravo se sve tako dogodilo ovih posljednjih nekoliko godina. Uključila sam se u stranku New Zealand First, postala njihovom članicom, sve više pratila politiku od 2021. do danas,  postajala sve angažiranijom  i konačno, prošle godine u ovo vrijeme, donijela odluku da ću ući u politiku. Zašto sam to učinila? Uvijek sam željela da Bog ima veći plan sa mnom i sada sam vjerovala da je to i da ću to učiniti. I očito je to putovanje na kojemu trebam biti jer sam sada ovdje, nakon općih izbora, gdje je trebalo osigurati glasove da bismo znali kako će Parlament biti sastavljen. Dakle, to je od sada moj plan i raditi ću to najbolje što mogu, za ljude na Novom Zelandu i u sljedećem ću odgovoru reći nešto više o tome što zapravo želim u ovome Svijetu, bilo u politici ili s mojim knjigama…  ili na neke druge načine. Hvala Vam, čast mi je razgovarati s Vama.

Radili ste s ljudima dulje od 30 godina, kao životni  i poslovni savjetnik (coach) i prije no što ste imali financijsku karijeru. A postali ste i osobom koja govori u javnosti te autoricom četiriju objavljenih knjiga. Postavili ste za svoju životnu zadaću pomoć ljudima koji se osjećaju zaglavljenima i koji su izgubili smisao, svrhu…  i želite voditi brigu o mentalnom zdravlju ljudi zato jer sve veći broj mladih ljudi pati od anksioznosti i depresije, u do sada nezabilježenom porastu… Kako namjeravate poboljšati te uvjete?

 U ovome bih dijelu više govorila o tome zašto se bavim coachingom (savjetovanjem), ljudima koji imaju mentalnih problema, u tome kao i ostalim stvarima koje su s time povezane. Isto tako, ne ustručavam se govoriti niti o mom vlastitom putu… kada sam bila tinejdžer zaista sam patila od poremećaja u prehrani (eating dysmorphia ili eating disorder).  Govorili bi mi: Ma hajde, mi smo Hrvati, za nas je normalno da jedemo puno! No, za mene je to bilo sasvim iscrpljujuće i teško vrijeme u kojemu sam koristila hranu za utjehu. I kao što netko previše pije za utjehu, tako sam ja koristila hranu i to je bilo teško razdoblje za mene i jedan od razloga koji su me motivirali da počnem raditi na sebi i svom mentalnom zdravlju. Jer odrastati tako kao tinejdžer i kao mlada žena… a to je utjecalo na toliko odluka u mom  životu… moj izgled, način na koji sam doživljavala svoje tijelo… stvorilo je to puno napetosti za mene, ali no i vrlo dubok osjećaj manje vrijednosti, manjak samopoštovanja. I kada pretjeruješ u tom smislu onda misliš da si jedina osoba na svijetu koja to ima… puno srama ide uz to, znate, sram, sramila bih se…jer sam se običavala skrivati od ljudi zbog toga kako sam izgledala pa i od moje majke… Bila je to zaista važna stvar za nadvladati u mom životu, ne želim to zanijekati i to je jedno od područja na kojemu sada pomažem drugim ljudima. Jer većina misli: Ah, to je lako, jednostavno prestaneš jesti, prejedati se… ali nije uistinu tako lako… jer mi se prejedamo zato da bismo odagnali naše emocije…da bismo se smirili našu napetost, depresiju, bol… posebno bol, gubitak, posebno kad osjećamo gubitak… Znači, važno je pobjeći od osjećaja gubitka, jedemo jer je preteško osjećati gubitak ljudi koje smo voljeli…

Govorit ću o tome kako pomoći ljudima i zašto je to toliko važno za mene pokušati napraviti promjenu na području mentalnog zdravlja… a jedan od načina je i taj kako sam pomogla sama sebi. Tada sam bila računovođa i moje su područje bile financije a zbog mog procesa samoizliječenja i toga kako da prevladam probleme s hranom i napetost koju sam zbog tog toga osjećala, počela sam se educirati u tome kako postati terapeut, nešto poput psihologa…a life coach… I što sam radila u srednjim tridesetim godinama bilo je to da sam počela pomagati drugim ljudima. Jednostavno ih trenirajući, savjetujući ih, o tome kako nadići te  probleme. A druga stvar s kojom sam se suočavala bila je u mom privatnom životu s mojim suprugom, nismo mogli imati djece… a bila sam mala hrvatska djevojčica čiji je veliki san bio  postati majkom… a ne moći imati vlastito dijete bio je jedan od najvećih gubitaka za mene. Dakle u tim godinama, od moje 32. do 40. smo pokušavali imati djecu i nismo uspjeli i morala sam naučiti kako prevladati taj bol i gubitak. A to je bio i razlog zašto sam željela postati terapeut, pomoći ljudima kako prolaziti kroz bol i gubitak. A i moj je suprug bio bolestan od karcinoma i preminuo je kad sam imala četrdeset godina. Onda sam morala proći kroz taj događaj koji je promijenio moj život u četrdesetoj godini, kao i prolaziti kroz samo-otkriće: tko sam ja sada? Ako Bog ne želi da budem majka, što ću biti, kamo idem sada, što učiniti sa svojim životom? No, donijela sam odluku da to ne smije dovesti do toga da me moj život slomi i da bez obzira na to što moram živjeti s time da ne mogu imati djece i s time da sam izgubila supruga, odlučila sam da ću nastaviti živjeti i pomagati ljudima na višoj razini s time kako prevladati gubitak i bol.

I tada sam napisala svoje prve dvije knjige, o tome kako nadvladati bol, naslovljene: An Unplanned Jorney and A Workbook Companion. U toj sam knjizi puno govorila o patnji i kako proći kroz to posebno u prvoj godini ili prvim dvjema godinama nakon što si nekoga izgubio.

A tada sam počela i govoriti i pomagala ljudima da budu na pozornici i govore o tome kako se vratiti još jači, bez obzira na to s čime ste se suočavali u životu. Bilo je to moje vjerovanje. Kao na dan Philovog sprovoda, ili kada sam gledala svoj vrt s povrćem, kada sam se pitala: Bože, sigurno imaš neku nakanu sa mnom, Nebo me sigurno nije kroz ovo provelo bez razloga i ja ću Ti vjerovati. I to sam napravila, izišla sam van i pokušavala pomoći ljudima, koliko god sam mogla.

I nakon toga sam napisala još dvije knjige: From Grief to Greatness, o tome kako pobijediti   i kako postati velik u svom životu… a druga je za ljude koji imaju probleme s hranom, kako pobijediti probleme s hranom. To je bio moj način za povratak i pomoć ljudima, kako živjeti život veličine, a u području politike ću to možda moći raditi i na višoj razini. Posebno na području mentalnog zdravlja, pomoći ljudima s problemima u mentalnom zdravlju, pokazati im kako mogu prevladati sve to, jer je toliko gubitaka i boli sada, posljednjih godina, koliko se toga dogodilo ljudima koji su nekoga izgubili i bili odvojeni i moja je želja pomoći ljudima da ponovno budu zajedno, ujediniti ljude, povezati ih sve više.

A tu je i pisanje i sve što radim, isto tako. I sretna sam da to mogu raditi.

Sasvim je očito da ste jako puno radili na sebi… te izražavate zahvalnost svojim roditeljima Paulini i Smiljanu, jer su Vas naučili da budete otpornom, jakom… Recite nam više o njima i koliko ste bili svjesni da ste hrvatskoga podrijetla te kako sada gledate na to?

A sada ću malo govoriti o mojoj majci i ocu, Pavici Šamić koja je postala Unković i Smiljanu Unkoviću. Moja je majka rođena u Opuzenu, na Neretvi, a moj je otac iz Račišća na Korčuli. Roditelji su mi bili sve, pogotovo kada sam postajala starijom i kada vidiš kako brzo stare, a posebno meni koja nisam mogla imati svoju vlastitu djecu. Kasnije su mi roditelji bili kao moje bebice i brinuti o njima kada su ostarjeli bila je za mene najveća privilegija.

TANYA UNKOVICH

Rođena je u Dargavilleu, Northlandu i pripada prvom naraštaju doseljenih Novozelanđana. Njezini roditelji Smiljan i Pavica emigrirali su iz Hrvatske godine 1958. U njezinih više od četrdeset odraslih godina života Tanya je stekla ogromno profesionalno i životno iskustvo. Diplomirala je i stekla zvanje prvostupnice trgovine na Sveučilištu Auckland godine 1984. i ubrzo nakon toga postala članicom NZ Instituta ovlaštenih računovođa. Tanya je financijsku karijeru nastavila na odjelu za reviziju ovlaštene računovodstvene tvrtke, a zatim je uslijedilo premještanje u Air New Zealand Ltd prije no što se samozaposlila u dobi od dvadeset i šest godina, te se specijalizirala za savjetovanje i računovodstveni software. No, Tanyi nisu strani ni prevladavanje nedaća i važnost rada na stvaranju i izgradnji mentalne i psihičke otpornosti,  što je dovelo do prekretnice u njezinoj karijeri na području mentalnoga zdravlja. Od tog je vremena Tanya postala autoricom četiriju knjiga, koje se obraćaju širokoj javnosti, te je postala međunarodnom osobnom i poslovnom mentoricom. Njezina ljubav prema pisanju očitovala se tijekom godina u brojnim publikacijama, a često se pojavljuje i na radiju i u drugim medijima,  novozelandskim kao i internacionalnim.

Tanyu danas motivira i  strast za jačanjem svijesti i traženjem rješenja o mentalnom zdravlju te je i to jedan od pokretača koji su doveli do toga da predstavlja stranku New Zealand First i da s njom djeluje u javnosti na višoj razini. „Područje mentalnoga zdravlja je često nešto tako ogromno a krhko  poput slona u staklenom izlogu, nešto o čemu se ne govori iako  bez pravodobne i prikladne pozornosti može skrenuti na tragične tračnice sa nesagledivim posljedicama“.

Od tinejdžerice koja je intenzivno proživljavala svoje osobne poteškoće pa do uspješne poslovne žene koja se slama pod teretom života, do starih roditelja koji su se kod kuće nosili s usamljenošću, Tanya je i na svojoj koži sve to osjetila, kako bi mogla nekoga savjetovati i s nekim suosjećati na svakom pojedinačnom stupnju patnje. A sada se može smatrati prvakinjom u osobnim ostvarenjima, uspjesima i  promjenama i to na najvišoj razini kao i profesionalno u politici u novozelandskom Parlamentu.