DNA ANALIZA POTVRDILA: AMERIČKI CROATAN INDIJANCI PODRIJETLOM HRVATI

Dr. sc. fra Šimun Šito Ćorić, Solothurn, Švicarska

Croatani, koje se danas naziva i Lumbee po istoimenoj rijeci,

najveće su samostalno indijansko pleme istočno od rijeke Mississippi

u SAD-u, a ima ih oko pedeset tisuća. Čine najveću

indijansku grupu bez vlastitih rezervata i većinom žive od zemlje.

Organizirani su u više plemena kao što su Kaweah Indian

Nation i United Lumbee Nation, a i Cheraw Indijanci vole

isticati da su i oni Croatani. Mene je još za studentskih godina

u New Yorku potakao baviti se Croatan Indijancima američki

sveučilišni profesor hrvatskog podrijetla George Jure Prpich,

a nešto kasnije i hrvatski nakladnik i pisac Adam S. Eterovich

iz Kalifornije. Hodeći njihovim tragom prvi rad o Croatan

Indijancima napisao sam 1982. („Među američkim Croatan

Indijancima“), te nastavio pisanim prilozima i predavanjima

podgrijavati tu hrvatsku jedinstvenost. Također sam u istu svrhu,

a da razveselimo djecu s hrvatskim slikarom i ilustratorom

svjetskog glasa Ivanom Vitezom objavio slikovnice o Croatan

Indijancima „Strijele koje lete do sunca“ i „Na krilima morskijh

valova“ (Alfa, Zagreb, 2016.), a svoj davni putopis među Croatanima

uvrstio sam i u svoju knjigu „S Bogom je lako, ljudi

su problem – Priče iz mojih američkih godina“ (Fram-Ziral,

Mostar – Hrvatsko slovo, Zagreb, 2021).

Croatani ili još imenom po tamošnjoj rijeci oko koje su većinom

živjeli – Lumbee Indijanci, odvazda su bili poznati po

svojoj vrlini dobroćudnosti i susretljivosti, a što im je kasnije

bila otežavajuća okolnost pred američkim vlastima. Vjerojatno

noseći negdje u svijesti i podsvijesti glase o svojoj sudbini,

uvijek su rado primali u svoje pleme i naselja pridošlice ili bjegunce

robove te postali mješanci više rasa. Upravo radi toga još

uvijek federalne vlasti odbijaju Croatan Indijancima dati status

indijanskog plemena – „zbog visokog postotka miješane krvi“.

76

Istina, taj status dala im je savezna država Sjeverna Karolina u

kojoj žive, pa i pravo da imaju svoje vlastite škole. Tako su 1969.

uspjeli doći u Pembrokeu u kotaru Robeson do statusa svoga

sveučilišta, Pembroke State Univerity, koje je onda uključeno

1972. u University of North Carolina. Tu na starim školskim

fotografijima uvjeravali smo se da ti Inijanci uistinu više sliče

našim primorcima, nego Indijancima.

ONDA KAD JE POČELA PRIČA O CROATAN

INDIJANCIMA

Prema napisima nekih autora, priča o Croatanima počela je oko

1540. godine kad su dva dubrovačka broda isplovila u svijet iz

Dubrovnika, svaki s punom posadom i s pet-šest stotina moreplovaca,

a među kojoj je bilo dosta hrvatskih izbjeglica ispred

Turaka. Nekoliko godina kasnije od dubrovačkih nekoliko brodova

koji su se vratili u Dubrovnik, stigle su crne vijesti: ta dva

broda doživjela su brodolom u Sjevernoj Karolini u Americi!

Bez obzira što su te dubrovačke karake s najmanje tri jarbola,

dva križna jedra i pod zastavom sv. Vlaha bile među najvećim i

najsigurnijim oceanskim jedrenjacima koji su plovili svijetom.

Karaka je mogla prevesti stotine tona tereta i do tisuću moreplovaca.

Na sebi je imala topove za obranu od gusara, ali i

kovačnicu, stolariju, zdenac s vodom i malim vrtom, prostor

za sadnice koje su nosili sa sobom, posebice one maslina i loze,

te nastambu i za neke životinje, od kokošiju i janjaca do konja i

magarca. Moreplovci su, nemajući mogućnosti vratiti se u domovinu,

morali tamo ostali s domorodcima.

Tek gotovo pedeset godina nakon toga povjerenik engleske

kraljice Elizabete I., Walter Raleigh, bio je zadužen da organizira

engleske ekspedicije na sjevernoamerički kontinent i

to na upravo obale Sjeverne Karoline. Prvu ekspediciju vodili

su Philip Amadas i Arthur Barlow. Čim su tamo po mirnom

moru stigli, odmah su vidjeli i zabilježili da su prije njih tu na

Roanoke otoku bili neki drugi bijelci. Naime, među prijateljski

raspoloženim Indijancima zatekli su i one „bjelopute sa crvenkastosmeđom

kosom i smeđim očima“, koji su se zvali Croatoan

ili Croatan. Dvojicu su od tih Indijanaca poveli sa sobom

u Englesku, koji su zadivili London ponašanjem i brzim učenjem

jezika. Jedan od njih se zvao Ma(n)teo, a što nije bilo ime

77

indijanskih korijena. Njih dvojica pričali su im, zabilježili su

tako Englezi, da su neki bijelci „prije puno vremena“ doživjeli

brodolom na tim njihovim hridima i ostali živjeti u njihovom

plemenu. Ta dvojica Indijanaca vratila su se u svoj zavičaj sljedeće

godine s drugom engleskom ekspedicijom pod Richardom

Greenvilleom. On u svom izvješću spominje ime Croatan

kao mjesto Manteovog rođenja, otok Croatan te pleme Croatan

Indijance kojem Ma(n)teo pripada, naziva i Hatteras.

Kad je kasnije stigla četvrta engleska ekspedicija koju je vodio

John White, tamo nije više zatekao nikoga, jer su se svi bili odselili

dalje. White je zapisao da su samo našli na jednom stablu

velikim štampanim slovima urezano CROATOAN i još na deblu

živog hrasta tri velika štampana slova CRO. Ostaci naselja

bili su uredno složeni, a se vidjelo da nisu otišli ni pod kakvim

pritiskom ili nasiljem.

I angloamerički istraživač John Lawson (1674.-1711.) u svojim

zapisima objavljenim 1709. pod naslovom „A New Voyage to

Carolina“ (Novo putovanje u Karolinu), bilježi da su mu bjeloputi

Croatan Indijanci kad ih je pohodio ispričali, kako su neki

od njihovih predaka bili bijeli ljudi koji su nakon brodoloma

ostali s njima živjeti te da su znali “govoriti u knjigu”, to jest

čitati.

Zanimljivo je bilo i sljedeće. Jezikoslovci su otkrili među Croatanima

sačuvane neke riječi koje nisu indijanskog korijena.

Junak je u Croatana yunoke, riba i ribarenje je riba-kon, visok

je wissakae, slatki kruh je pita, čoban je chovan, naše je nause,

strašan je strachey, star je tar, vrijeme je sat, a mirno je mojno.

Znakovito je da su Croatani jedini američki Indijanci koji uzgajaju

vinovu lozu. Uz to, čuvaju vjerovanje da su davno među

njih s „velike vode“ doplovili brodovi čiji se bljedoliki vođa

zvao Wissakae Yunoke. Englezi su to zabilježili i preveli kao

„Lofty Hero“, a što znači kao „visoki junak“. On ih je, kažu, „naučio

hrabrosti i raznim vještinama“. Na području Croatan Indijanaca

ima niz naziva s riječi Croatan, od zaljeva, hridi i otoka

do parkova i šuma.

Uz sve to, dosta je toga oko Croatana do danas bilo u polutami.

Ali na sreću, u naše vrijeme procvjetala je DNA-znanost i njene

mogućnosti, pa neće tako ostati u budućnosti.

78

NEJASNA POVIJEST KAO POTICAJ ZA DNA –

ANALIZU

I sami autori koji su DNA analizom proučavali Croatan/Lumbee

pleme ističu „brod koji je plovio za Sjevernu Ameriku oko

1540. godine, prvenstveno s hrvatskim moreplovcima“, a koji

je doživio brodolom i nikad se nitko od njih nije vratio. Ime

CROATOAN se, navode, u 16. stoljeću koristio „za Hrvate“,

„for Croats, or Croatians“. Ovi autori također potvrđuju, da su

tek pedesetak godina nakon Hrvata, na Roanoke stigli engleski

kolonisti među kojima je bilo i sefardskih Židova, onih što su u

15. stoljeću bili prognani iz Španjolske i Portugala.

U ovoj studiji i istraživanju autori također navode da su „Raleigh

i White iz jednoga ili više izvora vjerojatno doznali za postojanje

Croatan kolonije prije nego što su poslali svoje koloniste

na Roanoke…, a hrvatski državni arhivi spominju brod koji je

plovio za Sjevernu Ameriku oko 1540. godine, prvenstveno s hrvatskim

moreplovcima“. Navode i drugi dokument koji govori

slično za godinu 1558. Također spominju „hrvatsko plovilo“

koje se 1570. godine uputilo prema Sjevernoj Atlantskoj obali,

također „većinom s hrvatskim mornarima“, a koje je doživjelo

brodolom na tim obalama i nikad se nije nitko od njih vratio.

Prema tome, za očekivati je, tvrde autori, ako su jedan ili više

brodova doživjeli brodolom i nitko se nije imao mogućnost

vratiti u Hrvatsku, da su tamo ostali s domorodačkim plemenom.

Hrvati su svojim pristupom, alatima i drugim brodskim

sadržajima te vještinama bili toliko prihvaćeni od domorodačkog

plemena, da su po njima i sami domorodci uzeli sebi ime i

da se ono tamo sačuvalo.

Nakon Američke revolucije dobar broj svejvernoameričkih kolonista

morali su prihvatiti ili svojevoljno prihvatili britanske

tradicije. Autori navode, da su brojni domorodci, te Španjolci,

Francuzi i Hrvati bili prognani u daleke krajeve na kontinentu,

kao što su Oklahoma, Južni Teksas, Meksiko, Akadska Kanada

ili New Orleans. Mali Croatoan otok, čiji su etnički miješani

stanovnici migrirali oko pedeset milja u unutrašnjost i ponijeli

sa sobom svoje tajne, Englezi su, na sreću bezuspješno, bili

preimenovali u Hatteras, a njegova stvarna povijest prerađena

je osnivanjem britanskog naselja Jamestown.

Zanimljivo je kako ovi američki autori dotičnog DNA-istraži79

vanja opisuju Hrvatsku toga vremena, citiram:

„Danas većina Amerikanaca misli o Hrvatskoj uglavnom kao

maloj, nevažnoj zemlji, relatvno siromašnoj, jednostavnoj i bez

moći, smještenoj negdje u jugoističnoj Europi. Međutim, kroz 16.

stoljeće Hrvatska, također poznata kao Ragusa, bila je moćna

(„formidable“) pomorska sila, trgujući po cijelom Mediteranu,

jednako kao i s Engleskom, Škotskom i Irskom, te s nekoliko kolonija

osnovanih Europljana u Južnoj, Centralnoj i Sjevernoj Americi.

U vodama Atlantika od obala Jugoistoka i na Karibijskom

području, Hrvatski moreplovci vrebali su španjolske ‘brodove s

blagom’, često u suradnji s engleskima koji su se bavili istim poslom.

Glavna hrvatska luka Dubrovnik bila je središte većine tih

pomorskih aktivnosti.“

ČUDESNI REZULTATI DNA ISTRAŽIVANJA

CROATANA

A onda je došlo čudesno iznenađnje DNA istraživanja. Prva

je to objavila ugledna znanstvena revija „International Social

Science Review“ (Međunaroda revija za socijalnu znanost),

koja DNA-analizom ljudskih genoma pokazuje, da su Croatan

Indijanci u Sjevernoj Carolini hrvatskog podrijetla:

„DNA Evidence of a Croatian and Sephardic Jewish Settlement

on the North Carolina Coast Dating from the Mid to Late

1500s”, Vol. 95, 2, 2019; (DNA dokaz o hrvatskim i židovskim

naseljima na obali Sjeverne Karoline od sredine do kraja 16. stoljeća).

Autori priloga su ugledna znanstvenica i sveučilišna pofesorica

Elisabeth C. Hirschman s još dvoje kolega: Vance, James

A.; and Harris, Jesse D.. Taj prilog sa znanstvenim dokazima

ispravlja dosadašnju, uglavnom „englesku istinu“ o dolasku i

kolonizaciji Britanaca kao prvih Europljana u Sjevernu Ameriku

u 16. stoljeću, pa navode da su se Hrvati prije Britanaca i

drugih Europljana tu našli.

Dosadašnje raznolike špekulacije i „dokumente“ zasjenila je

sada znanost o ljudskoj genetici. Sad nam je dostupna sasvim

nova forma povijesnog „genetskog zapisa“, koja nam otkriva

prošlost bez straha od prevare i nestručnosti koje su mučile

dosadašnje navodne činjenice i tekstove.

80

DNA testiranje ljudi, genetika čovječanstva, revolucionarno se

pojavila 2001. Uzorci

naroda i etničkih skupina omogućuju ući u trag svojim predcima

diljem svijeta. Danas su već akademske i komercijalne

tvrtke toliko proširile pristup ljudskom podrijetlu, da praktički

svaka skupina, vjerska zajednica, narod ili domorodačko pleme

može biti testirano s javno dostupnim podatcima.

Rezultati DNA analize su pokazali, da je današnje pleme Croatana

“bilo sastavljeno barem jednim dijelom od hrvatskih muškaraca

koji su doživjeli brodolom na obali Sjeverne Karoline nekoliko

desetljeća prije toga i kao takve su ih našli tamo Raleigh,

John White i Simon Fernadez sa svojim ekspedicijama“.

Istraživanje predočeno u ovoj studiji koristi se bankom podataka

koji sadrže i ženske (MtDNA) i muške (Y kromosomi) DNA

uzorke. Po ženskoj crti s MtDNA, autori napominju, može se

ustanoviti predak od jedne do pedeset prijašnjih generacija.

Pojedine skupine može se pratiti i prema zemljopisnom podrijetlu.

Svi današnji muškarci potječu po muškoj crti od muškarca

ili muškaraca koji su živjeli prije oko 135,000 godina.

Raznolike grane genetskog stabla nazivaju se haplo-grupama,

koje se opet dijele u pod-grupe.

U DNA testiranju ovog istraživanja sudjelovalo je 2,824 članova

Croatan/Lumbee/ plemena. Među njima se pokazala prisutnost

haplotipa Hrvata i Sefarda, a autori ističu sljedeće:

„U slučaju Roanoke kolonista i Croatan plemena nudimo odgovarajući

uzorak. Domorodačko Lumbee pleme danas u Robeson

okrugu u Sjevernoj Karolini ima svoje podrijetlo od Croatan

Indijanaca… Današnji članovi plemena imaju trideset i četiri

originalna prezimena Roanoke kolonista. Dodatno, Lambee pleme

ima prezimena sefardskog jednako kao i hrvatskog korijena“

(„… as well as surnames of Croatian origin“), mada su pod engleskim

utjecajem mijenjana i preinačivana.

Od cijele skupione ispatanika „samo je osam muškaraca nosilo

haplotipe domorodačkih Indijanaca“. Autori ističu, citiram:

„Među Lumbee muškarcima, osamdeset i tri imaju ‘I’ haplotipe;

ovi imaju svoju najjaču koncentraciju u Hrvatskoj i okolnim

krajevima. Prisutnost ‘G’ i ‘I’ haplotipa na toj razini među Lumbee-

plemenom podržava hipotezu da je dio ovoga plemena po81

drijetlom od hrvatskih moreplovaca, onih koji su tu pristigli najvjerojatnije

polovicom i do kraja 16. stoljeća. To uključuje da je

Hrvatska uspjela u osnivanju naselja u Novom svijetu prije nego

su Englezi došli u Massachusetts i Virginiu… Dodatno, većina

Lumbee muškaraca u ovom uzorku nosi R-v88 pod-grupu haplogrupe

Rm269. R-v88 DNA haplotipovi dodatno osiguravaju

podršku činjenici potomaka s hrvatskog područja“ – tvrde autori.

POTPUNA NOVOST O HRVATICAMA

DNA rezultati ovog istraživanja ukazali su na dosad nečuvenu

činjenicu: u dvadeset i dva slučaja žene su imale haplotipe koji

pripadaju ‘I’ haplogrupi i njenim pod-grupama, a koje su vezane

za Hrvate, kako ističu autori:

„Nihova prisutnost među Lumbeeima potiče nas da zaključimo

da su Hrvati koji su došli u Sjevernu Ameriku u 15. stoljeću imali

sa sobom i nekoliko cijelih obitelji sa ženama. To nam sugerira

da su Hrvati imali namjeru osnovati stalno naselje, a ne samo

trgovačku koloniju“ – ističu autori.

Nadalje, majčini predci u tom plemenu samo su u malom broju

domorodaca. U toj banci podataka Croatan/Lumbee pleme

ima također 121 podsaharski ženski uzorak, a što pokazuje da

su te žene bile odbjegli ili oslobođeni robovi, koje su vrlo gostoljubivi

Croatani kao i druge bjegunce uvijek prihvaćali.

Zašto se to sve dosad gotovo prešućivalo ili krivo predstavljalo

u stranoj literaturi? Autori navode kao glavni razlog, što su

britanske ekspedicije iz političkih razloga držale sve „pod svojim

nacionalnim i protestantskim plaštem“, te nisu govorile o

identitetu Croatana. Željeli su ostati oni Europljani koji su prvi

došli na američke obale, bez obzira što to nije bila istina. Tako i

slično, nažalost, to često i danas bude s lažima i neistinama i na

drugim međunarodnim i osobnim razinama!

82

O autoru:

ŠIMUN ŠITO ĆORIĆ (Paoča, nedaleko od Međugorja, 1949.)

hrvatski je franjevac i akademik (HAZU BIH), poznati je književnik,

psiholog i autor brojnih knjiga literarnoga i znanstvenoga

sadržaja. Najplodniji je kantautor među svećenicima u

Crkvi u Hrvata s čitavim nizom raznih nosača zvuka. Klasičnu

gimnaziju završio je u Dubrovniku, teologiju u Luzernu u

Švicarskoj, studij kliničke psihologije s dva magisterija na Columbia

University u New Yorku i s doktoratom na Filozofskom

fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Pojedine njegove knjige i tekstovi prevedeni su na engleski,

francuski, njemački, talijanski, španjolski i još neke druge jezike,

a član je niza strukovnih međunarodnih društava. Odavno

je uvrštavan u brojne domaće i internacionalne antologije, pa

i one najprestižnije, primjerice, u američke kao „Great Poems

of the Western World“ (E. C. Cole, Sacramento, CA, 1980.),

u „Zlatnu knjigu hrvatskog pjesništva od početaka do danas“

(V. Pavletić, Zagreb, 1991.), ili u onu švicarskoga PEN-kluba

„P.E.N – Antologie„ (Zuerich, 1998.), čiji je član od 1986.

Uz povremene predavačke nastupe u organizaciji različitih

nacionalnih i svjetskih ustanova, Ćorić je od 1991. bio ili je

još uvijek sveučilišni nastavnik psihologije (u znanstveno-nastavnom

zvanju redovitoga profesora) na više sveučilišta, primjerice,

u Mostaru, Zagrebu, Zadru i Osijeku. Otišavši zarana

u inozemstvo, on je od studentskih dana u svom djelovanju,

vjerojatno kao najveći hrvatski globtroter, stizao na sve strane

svijeta te svojim duhovnim, literarnim, znanstvenim i glazbenim

djelovanjem bio istaknuti sudionik borbe za slobodu svoga

naroda. Time nam je kao rijetko tko približavao raznolike

dimenzije života raseljenih Hrvata i njihovih potomaka, ali i

drugih naroda i kultura.

U više navrata obnašao je dužnost predsjednika, ali i drugih

dužnosti, Hrvatskoga svjetskoga kongresa (HSK). Bio je u dva

mandata Nacionalni koordinator Hrvatskih katoličkih misija

u Švicarskoj, a sada djeluje kao voditelj HKM Solothurn u toj

zemlji.

83

BIBLIOGRAFIJA

Kroatien in der Geschichte (ur. pregled hrvatske povijesti; brošura

na njemačkom jeziku, pod pseudonimom Fran Ten), Švicarska,

1975.

Hrvatske molitvene popijevke (antologija), Zagreb–Duvno,

1977.

Nazdravica s križa (pseud. Gordan Pavić), Chicago–Rim –

Zuerich – Toronto, 1980.

Iseljeničke kiše (pjesme), New York, 1981.

Najpjevanije hrvatske pjesme (antologija), Sudbury (Canada),

1982., 1984., 1986.

Gubilište (pet drama; pseud. Boris Katich), Toronto – Zuerich

– Chicago, 1983.

Slučaj Galilejac (u: V. Grubišić, Izbor iz hrvatskih igrokaza),

Sudury (Canada), 1983. / Mostar, 2007.

So Speak Croatian Dissidents (antologija disidentskih tekstova,

engl.), Norval (Toronto), 1982. i 1983.

Afera Palestinac (pjesme u prozi), Mostar, 1984.

Hercegorčina (pjesme), Split – Duvno, 1985.

Od zalogaja zvijezda (pjesme), Zagreb, 1986.

Tako (ni)je govorio Isus (kratke priče i aforizmi), Zagreb, 1987.

Memorandum – Komisiji za odnose s vjerskim zajednicama SR

BiH i SRH i BKJ, Zagreb, 1987.

Lucijan Kordić, Čudo siromašnih koraka (priredio s D. Horvatićem,

pogovor), Zagreb, 1990.

Kroz bijelu tihu noć (božićni musical), Zagreb, 1992.

Hoere, Iris. Die Briefe aus Kroatien 199… (prijevod na njem.

„Slušaj, Iris. Pisma iz Hrvatske 199…“, rukopis, kratke priče),

Hemmingen b. Stuttgart, 1992.

Escucha, Iris. Cartas desde Croatia (kratke priče, na španj.),

Buenos Aires, 1992, 1996.

Hercegovci Hrvati Hercegovine – mitovi, predrasude, zbilja, Zagreb,

1995.

Kruh u noći (izabrane pjesme i pjesničke proze, ur. Ante Stamać),

Zagreb, 1990.

84

45 hrvatskih emigrantskih pisaca (antologija), Zagreb, 1992.

Granice su da se prijeđu. Putopisma 1987-1990, Zagreb, 1993.

Listen, Iris. The Letters from Croatia, 199… (prijevod na engl.

„Slušaj, Iris. Pisma iz Hrvatske199…“, kratke priče), Chicago,

1995.

60 hrvatskih emigrantskih pisaca (antologija), Zagreb, 1995.

Lucijan Kordić, Fragmenti jednoga života (predgovor i izbor

tekstova), Chicago, 1994, Chicago – Mostar, 1995.

Dok Neretva šumi… i još 30 pjesama, Bern – Zagreb,1996.

Bože moj, što je jutro. Najpjevanije duhovne pjesme, Zuerich,

1996.

D’une bouchee d’etoiles – Noćobdija (pjesme i pjesničke proze;

dvojezično izd., hrv, i franc.), Mostar – Bern – Chicago, 1997.

Kardinal Alojzije Stepinac. Osnovne činjenice o osobi i djelu (pet

izdanja: hrv. i prijevodi na njem., engl., španj. i franc.), Zagreb,

1988.

Franjo Jezičić, Kad pjevaju šume moga djeda (pjesme; ideja, izbor

tekstova i pogovor), Mostar, 1999.

Žena kojoj nisu vjerovali (roman), Zagreb, 2001.

Na putu tom (antologija duhovnih pjesama i molitava), Zadar

– Solothurn, 2001., Mostar 2009.

Kroatien/Schweiz – Šest stoljeća međusobnih veza (dvojezično,

hrv. – njem. izd.), Zadar – Solothurn, 2001.; 2. prošireno izdanje,

2003.

Klausyk, Iride! Laiškai iš Kroatijos 199… (prijevod „Slušaj, Iris.

Pisma iz Hrvatske 199…“, kratke priče, na litavskom), Vilnius

(Litavska), 2001.

Čarobne staze i drugi svjetovi (priče), Zagreb, 2001.

Der gestohlene Granatapfel (izabrane pjesme i kratke priče,

njem.), Frankfurt/Main,2002.

Učiteljica koja nije htjela biti dosadna. Priče za sadašnju i bivšu

djecu, Zagreb – Međugorje, 2007.

The woman not believed (roman „Žena kojoj nisu vjerovali“,

engl.), Chicago, 2007.

El Capitan Demente (izabrani literarni tekstovi, španj.), Santa

Fe (Argentina) 2008.

85

Nokta gardisto (Nije sve što oči vide). Izabrani literarni tekstovi

1977. – 2007. (dvojezično: esperanto i hrvatski). Zagreb, 2008.

Antologija pisaca franjevaca iz Hercegovine od početaka do danas.

Mostar, 2010.

S tobom, Bože, da putujem (glazbeno-duhovna antologija),

Mostar – Zadar, 2008.

Gli occhi colmi di terra – Testi scelti (Oči pune zemlje, izabrani

literarni tekstovi). Milano, 2011.

Učiteljica koja nije htjela biti dosadna. 2. prošireno izd., Zagreb,

2014.

Velike priče maloga sela. Paoča od 1306. godine. Mostar – Paoča,

2014.

Izgleda, drugog puta nije bilo (roman). Zagreb, 2015.

Slušaj, Iris. Pisma iz Hrvatske 1990 i neke. Mostar – Zagreb,

2015.

100 najznačajnijih Hrvatica i Hrvata – od stoljeća 7. do danas.

Zagreb, 2015.

S ljudima, prirodom i Bogom u Izraelu i Palestini (putopisi).

Mostar – Zagreb, 2016.

Naš čovjek Krabat (roman). Split, 2018.

Sveti Jeronim – Oprosti mi, Gospodine, jer sam Dalmatinac (životopis

i drama). Zagreb – Mostar, 2020.

Unser Mann Krab – Naš čovjek Krabat (roman, njem. i hrv.).

Eisenstadt, Austrija, 2020.

Olovne godine Andrije Kulina (roman, 2. dio jedne trilogije).

Mostar – Zagreb, 2021.

Kad su šutjela zvona (glazbeno-dramska djela). Zagreb, 2021.

S Bogom je lako, ljudi su problem – Priče iz mojih američkih

godina. Mostar – Zagreb, 2021.

Izvođene drame:

Igra života. Luzern, 1974

Kroz bijelu tihu noć (musical), Zagreb, 1992.

Spavaj mali Božiću (lutkarska predstava), Zagreb 1992, 1993;

Osijek, 1993., 1994.

86

Slučaj Galilejac (glazbeni igrokaz), Konjic, 1974., Ljubuški,

1978., Otawa, 1981., Solothurn, 2005., 2006.,2007., 2008.,

2009., 2012.,2013., 2014.

Izvođeni mjuzikli/video-glazbeni albumi

Svijetom je bijelim poć, Šime i Radovan Ćorić, Sun-Art: Sydney,

1988.; IVS: Lichtenstein, 1989

Kroz bijelu tihu noć (musical), IVS: Zagreb, 1992.

Šljive cvatu, „Orfej“ HRT: Zagreb, 1997.

Sretan Boćić i Nova godina/ Merry Christmas and Happy New

Year, fra Šito s prijateljima, Video-zapisi, HRT Zagreb, 1997.;

Čitluk, 1999.

Sretan Uskrs, fra Šito s prijateljima, Video-zapisi, HRT Zagreb,

1988.; Čitluk, 2000.

Spavaj mali Božiću, lutkarska predstava Kazališta mladih u

Osijeku, Solothurn, 2008.

Slučaj Galilejac (musical), FRAM-ZIRAL, Mostar – HKM Press:

Solothurn, 2007.; 2. dopunjeno izd., 2012.

Danas slavim Te, Bože moj (fra Šito i fra Radovan Ćorić, Frane

Vugdelija i Chorus Croaticus), HKM Press, Solothurn, 2010.

Mi ćemo pobijediti, HKM Press, Solothurn, 2010.

Jedna žena. Priča o ljubavi Kraljice Mira (musical). Međugorje –

Solothurn, 2011., 2012. i 2013. (u deset izdanja na deset jezika).

Priča o čudesnom mladiću koji je postao svetac (musical), Zagreb

– Solothurn (2. izdanje Zagreb, 2018.)

On uskrsnu (musical), Zagreb – Solothurn, 2018.

Pastirska božićna noć (musical), Mostar – Solothurn, 2019.

Bečka urota (glazbeno-dramsko skazanje). Solothurn – Zagreb,

2021.

Kad se patuljci pripremaju za Božić (glazbeno-dramski igrokaz).

Zagreb – Solotrhurn, 2021.

Važniji psihologijski radovi – knjige

Mladenačke godine. Prilog psihologiji djece i mladih. Mostar,

1984.

87

Tjeskobe hrvatskih migranata, Zagreb, 1990.

Aengste und andere psychische Belastungen von Migranten (trojezično

izd., njem, tal.i franc.), Bern, 1997.

Psihologija u svagdanjem životu. Prilozi za psihologiju odgoja i

obrazovanja (službeni sveučilišni udžbenik; ur. i koautor). Sveučilište

u Mostaru, 1997., 2. prošireno izd. 1999.

Psihologija religioznosti (službeni sveučilišni udžbenik). Sveučilište

u Zagrebu, Jastrebarsko, 1998.; 2. prošireno izd. 2003.

Zdrava i nezdrava religioznost, Zagreb – Mostar, 2006.

Žuta neman zavist – Ili kako uspješnije izjedati sebe i druge, Zagreb

– Mostar, 2008., 2. prošireno izdanje 2012.

Slabo prikovani Krist na križu. Literarno-psihologijsko-teološki

pristup tjeskobi i patnji. Zagreb, 2011.

Kako uspješnije kvariti međuljudske odnose. Mostar – Zagreb,

2018.; 2.dopunjeno izdanje, 2019.