Ča moremo držati za hrvatsku književnost u Slovačkoj?

Petar Tažky, Hrvatski Grob, Gradišće, Slovačka

Iz Novoga Sela naime potiču dva književniki – Rudolf Sloboda i Peter Pištjanek. U njevi romani nij izrazitih hrvatskih temov, hrvatski karakter njevog sela se u njevi djeli spominje nek marginalno. Njeva sudbina je otprilike ista, akoprem je dili razlika jedne generacije. Rudolf Sloboda se narodio 1938. ljeta i Peter Pištjanek 1960. ljeta. Njeve majke su bile Hrvatice i oci su bili Slovaki, ada poticali su iz tipičnih mišanih hištav, kakovih denas ima najveć u hrvatskoj zajednici u Slovačkoj. Iz toga je dolazila odredjena shizofrenija, kad su si postavljali pitanja: Ča je moj materinski jezik? Ča je moja nacionalnost? Zač moja majka govori po hrvatsku a ja pišem knjige po slovačku?

Hrvatska književnost u Slovačkoj? Je li uopće postoji hrvatska književnost u Slovačkoj? I ča moremo držati za hrvatsku književnost u Slovačkoj?

Za hrvatske književnike u matičnoj zemlji Hrvatskoj zizma je razumljivo da u svakoj zemlji, kade živu Hrvati, mora postojati i hrvatska kultura, ada i hrvatska književnost. Svejedno je li u pitanju velika dijaspora ili mala manjinska zajednica ili čisto mala šakica kih 900 ljudi, ča je slučaj hrvatske manjine u Slovačkoj. Manjine, ka jur 500 ljet truca neminovnoj asimilaciji prez škole i prez knjig. Ada postoji li hrvatska književnost u Slovačkoj? Jako pojednostavljeno i prez kakove god obisti i gizdosti bi mogao reći da zvana autora ovoga priloga, ada Petra Tažkyja, denas ne postoji prava hrvatska književnost u Slovačkoj. Ako za književnost držimo nek hrvatsku prozu i hrvatsku poeziju.

Situacija ali nij tako jednostavna. Na prostoru denašnje Slovačke je bilo hrvatske literature i prlje nego je postojala Slovačka ili Čehoslovačka. Naime 90% Hrvatov u Slovačkoj živi na desnoj ubrovi Dunaja, ada na teritoriju, ki je još do 1947. ljeta bio sastavni dio Madjarske. U Slovačkoj su se tri hrvatska sela našla stoprv po mirovni razgovori po Drugom svitskom boju i razmjeni zemlje s Madjarskom. Glavni adut tadašnje čehoslovačke delegacije je bilo uprav hrvatsko porijeklo stanovnikov ovih sel. Hrvati u ovi seli bili su ljeta dugo, zapravo još od austro-ugarske nagodbe, sistematski odgajani u duhu madjarskoga patriotizma u duhu „postoji samo jedan madjarski narod“. Tako su to i Hrvati upijali jur u školi, u crikvi i nazadnje i kod vojske. Ovo je važno reći da bi razumili zač u hrvatsku književnost, ka je nastala u hrvatski seli u denašnjoj Slovačkoj, ne moremo brojit na priliku iz Hrvatskog Jandrofa farnika Ivana Blazovića/Blažević i učitelja Pave Vukovića, iz Rosvara farnike Štefana Predla i Fabijana Hausera ili čunovskoga školnika Filipa Čenara, akoprem su oni ostavili slijede u hrvatskoj književnosti ovih prostorov, ali još u madjarskom periodu povjesti ovih sel. Ali mora se zabilježiti da su oni na hrvatskom jeziku stvarali kvalitetnu poeziju ili igrokaze. Jur na početku sam spomenuo da zvana Petra Tažkyja hrvatskoj književnosti u Slovačkoj fali pred svim proza – svejedno je li govorimo o pripovjetki, noveli ili još i romanu. Naravno u širem smislu moremo med književnost ubrojiti i sve druge literarne stile, zapravo sve ča su koč Hrvati stavili na papir. Je li smimo izostaviti jandrofskoga farnika Ivana Blazovića/Blaževića i njegove crtice, kraće priče ter igrokaze (Marija gre k malom Jezušu), putopise (Deset dan na Talijanskoj i U hrvatskoj Podravini) ili pjesme i proze ke je objavljivao u periodičnoj štampi zapadnougarskih Hrvatov, na priliku u kalendari Sveta familija (1909.-1919.) i Naša domovina (1933.-1942.) ter u listi Naše novine (1910.–1922.), Katoličanski ljudski savez (1927.- 1941.), Male crikvene i školske novine (1931.-1939.). Ili smimo zanemariti jandrofskoga školnika (denas bi rekli direktora škole i učitelja) Pave Vukovića, ki je napisao cijeli red pjesam i jačkov, ke si jandrofske folklorne grupe jaču još i denas. Nikako ne smimo zabiti i na fenomenalnoga Juru Treuera, ki napisao ili bolje rečeno zapisao najopsežniju obiteljsku i vajedno i jandrofsku seosku kroniku, ka se s velikim zanimanjem rado šte i denas. A da ne govorimo o Fabijanu Hauszeru iz Rosvara, ki je već počekom 19. stoljeća uvidio velike jezične razlike med hrvatskim jezikom u Hrvatskoj i Zapadnoj Ugarskoj i napisao je za škole Kroatisch-deutsches Wörterbuch (Hrvatsko-nimški rječnik, 1858.) osnovne početnice za škole. Bio nadzornik za hrvatsko školstvo, zvanaredan poznavatelj hrvatskoga jezika i kulture, rosvarski farnik i jurski kanonik, osvidočen ugarski patriot, ali i gorljiv Hrvat. Mislim da za sve spomenute književnike iz denašnje Slovačke, ali u madjarskom periodu povjesti valja izreka, ku je na ugarskom saboru u Požonu 1847. ljeta rekao Lajoš Košut: „U okviru Ugarske svete korune nigdar neću priznati drugi narod negoli madjarski. Znam da postoju rase i ljudi, ki govoru drugim jezikom, ali narod u Ugarskoj je nek jedan!“

U “slovačkom” periodu gradišćanskohrvatske povijesti se u Hrvatskom Jandrofu i Čunovu kumaj još najdu ljudi, ki bi pisali po hrvatsku. To je pred svim zbog toga, da su hrvatski učitelji i farniki morali projti najzad u Madjarsku (ili su to i sami kanili) i na njeva mjesta su pak došli slovački učitelji i slovački farniki. Jedino mi pada na pamet Mate Novak iz Jandrofa, ki se je angažirao u hrvatskoj štampi, pred svim po 1990. ljetu. U ovom času si bili več aktivniji Hrvati u već asimilirani seli na livoj ubrovi Dunaja – u Novom Selu Vilijam Pokorny (1929.-2016.) skuplja stare priče i povidajke kotno priričja i poslovice, ke kašnje i objelodanjuje u knjiga – naravno sve je zapisano i zabilježeno na izvornom novoseoskom dialektu. Iz Hrvatskoga Groba potiče jezuit (isusovac) i duhovik Ferdiš Takač (1920.-2013.). Zbog svoje dušobrižničke službe (i naravno i uze u 50. ljeti) veći dio žitka probavio je zvana svojega rodnoga sela, ali hrvatskoga jezika nigdar nij pozabio. Napisao je nekoliko dijelom autobiografskih knjig spominkov, ali samo na slovačkom jeziku. Za hrvatsku književnost u Slovačkoj ipak ima veliku važnosť, ar je napisao ne nek “Hrvatsko-slovački rječnik”, nego i rječnik jezika rodnoga sela Hrvatski Grob. Treti faktor na ki se moramo zgledati kod hrvatske književnosti u Slovačkoj su štitelji. Autor i štitelj su nerazdruživ dvojac, jedan prez drugoga ne more. Žali Bože manjak hrvatskih književnikov u Slovačkoj je i neposredna posljedica manjka hrvatskih štiteljev u Slovačkoj. Ako denas govorimo o gubljenju jezične kompetentnosti, još već to valja za štiteljsku kompetentnost. Perspektivni hrvatski autor u Slovačkoj će imati najveć problemov s nedostatkom štiteljev i najvjerovatnije je mora iskati u susjednoj Austriji. To je posljedica dugoljetnog izrivanja hrvatskog jezika iz škole, iz crikve, iz javnoga života a nazadnje i iz obitelji. Iz vlašćeha iskustva morem zaključiti da sam imao i još svenek imam veći broj štiteljev u Austriji ili u Hrvatskoj nego u meni matičnoj Slovačkoj. I na kraju triba se mrvu pozabaviti i fenomenom, koga hrvatski štitelj pozna pred svim iz Južne Amerike pod nazivom hispanska kroatistika ili inojezična hrvatska književnost? U ovom slučaju gre za djela autorov, ki su porijeklom nemer Hrvati, ali pokidob dobro ne poznaju svojega materinskoga jezika, svoja djela pišu na jeziku njeve nove domovine. Moram upozoriti da tako nešto postoji ili postojalo je i u Slovačkoj. U ovom pogledu najrodnije je bilo Novo Selo, brojem stanovnikov najveće, ali brojem Hrvatov najmanje hrvatsko selo u Slovačkoj. Iz Novoga Sela naime potiču dva književniki – Rudolf Sloboda i Peter Pištjanek. U njevi romani nij izrazitih hrvatskih temov, hrvatski karakter njevog sela se u njevi djeli spominje nek marginalno. Njeva sudbina je otprilike ista, akoprem je dili razlika jedne generacije.

Rudolf Sloboda se narodio 1938. ljeta i Peter Pištjanek 1960. ljeta. Njeve majke su bile Hrvatice i oci su bili Slovaki, ada poticali su iz tipičnih mišanih hištav, kakovih denas ima najveć u hrvatskoj zajednici u Slovačkoj. Iz toga je dolazila odredjena shizofrenija, kad su si postavljali pitanja: Ča je moj materinski jezik? Ča je moja nacionalnost? Zač moja majka govori po hrvatsku a ja pišem knjige po slovačku? I ova mentalna shizofrenija se potiho razvijala u duševnu bolest s rascipom osobnosti s teškimi poremećaji emotivnog života, gubitkom ćuti za realnost. Na kraju smrt obadvih je bila neminovna i jednaka. Samoumorstvo. S razlikom deset ljet, ali na isti način.

Naravno ne moremo reći da njevi psihički poremećaji su bili nek posljedica rascipa osobnosti, rascipa na dva dijele – hrvatski i slovački. Ali pokidob sam obadva dobro poznao, moram reći da je to sigurno bio najmanje jedan od mogućih uzrokov. I to je vajedno i poruka svim mladim Hrvatom u Slovačkoj, ki barem razmišljaju o književnom stvaranju na hrvatskom jeziku. Nekate se bojati, pisanje na materinskom jeziku jača i vaše mentalno zdravlje!

Iz Zbornika SFHK I., objavljenog 2020., sa SFHK održanog u studenom 2019.