Riječ našega bića je Hrvatska!

Anka Svetlana Fakrać, Karaševo, Rumunjska

Pripada mi čast obratiti Vam se i iznijeti nekoliko misli o riječi našega bića, karaševskih Hrvata, koji stoljećima žive daleko od svoje domovine Hrvatske u dvjema općinama Karaševo (najstarije mjesto, koje se spominje prvi put 1240., a u historijskom rječniku Coriolana Suciua 1333.) i Lupak.

Lead ili nastavak:

Jasno da su padom komunističkog sustava 1989. novonastale okolnosti pogodovale razvoju pjesničke riječi. Osnivanje udruga (Zajedništva i Demokratskog saveza) Hrvata u Rumunjskoj, pokretanje mjesnih glasila, otvaranje srednje škole, upis pripadnika naše manjine na fakultete Sveučilišta u Zagrebu, istinski su poticaj za stvaranje i razvoj pisane književnosti.

Poštovani sudionici i uzvanici, dragi pjesnici, poštovani gosti,

Anka Svetlana Fakrać, to jest ja, dolazim u svojstvu pripadnice hrvatske manjine u Rumunjskoj. Trenutno sam studentica Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, smjer Antropologija i etnologija, i povremena pjesnikinja. Pripada mi čast obratiti Vam se i iznijeti nekoliko misli o riječi našega bića, karaševskih Hrvata, koji stoljećima žive daleko od svoje domovine Hrvatske u dvjema općinama Karaševo (najstarije mjesto, koje se spominje prvi put 1240., a u historijskom rječniku Coriolana Suciua 1333.) i Lupak. Istina, ova dva spomenuta mjesta i njima pridružena: Nermiđ i Jabalče te Klokotić, Vodnik i Ravnik; još Rekaš, Keča, Ričica i Temišvar, više nisu toliko napučena jer je natalitet u opadanju i iseljavanje na djelu, međutim i dalje su čvrsta u svojoj prepoznatljivosti: u hrvatskome jeziku, tradiciji, običajima, rimokatoličkoj vjeri – u hrvatskome identitetu.

Mjesni pak govor karaševskih Hrvata temeljna je komponenta ove manjinske zajednice. Majčinim ga se mlijekom usvaja od djetinjstva, obogaćuje i usavršava u školi i crkvi, čuva ga se na ulici, poslu i kroz sve oblike komunikacije. Iako ograničen i funkcionalan, iz njega su karaševski Hrvati crpili i crpe energiju za svoje radove i svakodnevne potrebe, pronalazili su i pronalaze u njemu toplinu, ozdravljenje i utjehu, upućivali su i upućuju njime riječi pomirbe, opraštanja, tolerancije i ljubavi.

Možda baš zahvaljujući hrvatskom govoru, ovi ljudi nisu potpali pod sustavna pražnjenja i naseljavanja nehrvatskim pučanstvom, što jest bila nekadašnja politika vlastodržaca.

Riječi navedenoga mjesnoga govora nalik mještanima, rađale su se, rasle, putovale, prelazile čvrste granice, prilagođavale su se, susretale se sa svojim većim sestrama, razmnažale se, pratile karaševske Hrvate od kolijevke pa do groba, ali i nadživjele ga, pronašle su svoja mjesta u usmenim i pisanim oblicima pojedinaca i zajednice.

Ruralna je sredina većim dijelom pogodovala usmenoknjiževnom stvaralaštvu, jer se do pokretačke i stvaralačke snage riječi nije imalo vremena doprijeti – obrađivanje zemlje i prehranjivanje obitelji bilo je važnije od učenja, poznavanja i ulaženja u slojevitost riječi i njene umjetničke lepršavosti. Usmenoknjiževni su se oblici najbolje sačuvali, i najbrojniji su, pak, u običajima vezanima za svadbu, koja je unatoč velikoj redukciji – s tri dana na jedan dan – i dalje najznačajniji obiteljski običaj iz života svakog Karaševca. No, osim svadbenih običaja, tu su i neki drugi običaji koje karaševski Hrvati čuvaju, ali koji nisu toliko bogati usmenoknjiževnim blagom, poput: pastirskih običaja, pojedinih kalendarskih običaja kroz godinu i običaja vezanih za slavlje svetaca. U malobrojnoj su pisanoj književnosti u povojima prisutni lirski rod, najjednostavniji epski rodovi, nešto malo amaterskih dramskih rodova igara, recitala i scenskih prikaza. Naime, i sama sam igrala u pojedinim scenskim prikazima za blagdan svetoga Nikole, a znam da se igralo i za blagdan svetoga Ivana don Bosca i slično. Budući da je lirski rod pogodan za iznošenje osjećaja, viđenja, razumijevanja prilika, stanja, života, svijeta, za neposredno opisivanje događaja, malobrojni mjesni pjesnici pretočili su svoje emocije u tercine, katrene, sekstine ljubavne, pejzažne, socijalne, vjerske, rodoljubne, nešto manje misaone, satirične ili pak humoristične naravi.

Na taj su se način ljepota, mladost, dijelovi tijela, divljenja, lagan i/ili težak život, složene prilike, hodočašća, društvene nepravde, ljubav prema kraju, riječi, biću, na veoma emotivan način slile u pera i slova unutar korica zasebnih ili skupnih zbirki pjesama te na stranicama mjesnih glasila (Hrvatska grančica i Naša nada). Među prvim autorima pisane književnosti navodimo pjesnika amatera Milju Šeru iz mjesta Lupak. Nakon nekoliko objavljenih zbirki pjesama na rumunjskom jeziku, ovaj je naš mještanin, uz potporu etnologinje Marije Novak, tadašnjeg studenta Marjana Lauša i nakladnika Matice hrvatske, svoju prvu zbirku pjesama pod naslovom: Pogleni, Bože na naše slze, objavio i u Muzeju za umjetnost i obrt predstavio 1996. Zbirku je ilustracijama uljepšao hrvatski slikar Ivan Lacković Croata. Pjesma za ovu prigodu:

Nož u Frkovcu

Spušta se mrak priko Frnjkovca.

Kanula iz dzvezda prva rosa.

Negdi u vinogradu osa

Opijaše se u mirisu grožda.

Mesec se valja u vojsku,

I bezobrazno kiti se

S lišći suvi od buka.

Samo čuprezi plaše ladine

Što se kupljaju u rečici.

Nožni lipturi vrte se okol lampe

Da ugledaju toplinu samoće.

I nigdi na svetu

Nema ovoliko mira!

¨Kako na nebu,

Tako i na zemlji!¨

Ne ću se upuštati u tematsku, motivsku, stilsku, poetsku analizu ove pjesme, već ću samo navesti da je Milja Šera čvrsto vezan uz svoj kraj i poput drugog pjesnika Mikole Žurkula iz Klokotića, Marije Minkan i profesorice Marije Lackić, iz Lupaka, redovito ovjekovječuje svoja mjesta i običaje putem pjesničkih oblika, kitica i stihova. Spomenutom Mikoli Žurkulu iz Klokotića objavljena je 2000. u Karaševu, u Zajedništvu Hrvata u Rumunjskoj, potporom tadašnjeg predsjednika, profesora Milje Radana i suradnika, pjesnička zbirka pod naslovom: Iz daleka glas se čuje. I u njoj pjesnik slavi svoj kraj i svoje sumještane – Klokotičane i Karaševce.

Selo moje

Selo moje lijepo i bogato,

Tebe volim više nego zlato.

Lijepo polje i zelene livade,

Lijepi momci i djevojke mlade.

Velikim te darom Bog nadari:

Lijepi mladi, a lijepi i stari.

Lijep si noću, i kad sunce grane,

U tebi prolaze moje sretne dane.

Bože, živi moje selo milo,

Kako bi dovijeka sretno bilo!

Lijepa Crkva stoji u sredini,

Tu pjevamo: „Slava na visini!“

Tebi pjevaju, Tebi pjesme kliču;

Zdrav mi bio, selo, Klokotiću!

Takvo selo nigdje blizu nema,

Od Budima, pa do ravnog Srijema.

Jasno da su padom komunističkog sustava 1989. novonastale okolnosti pogodovale razvoju pjesničke riječi. Osnivanje udruga (Zajedništva i Demokratskog saveza) Hrvata u Rumunjskoj, pokretanje mjesnih glasila, otvaranje srednje škole, upis pripadnika naše manjine na fakultete Sveučilišta u Zagrebu, istinski su poticaj za stvaranje i razvoj pisane književnosti.

Kao učenica i polaznica redovite i dopunske nastave hrvatskoga jezika jako sam se radovala pisanju i glumi na hrvatskom jeziku. Uza sve navedeno, moram reći da su nam Rešetarački pjesnički susreti i neumorni gospodin Ivan de Villa otvorili vrata amaterskom pjesničkom književnom stvaralaštvu.

A znala sam čuti kako je upravo gospodin Đuro Vidmarović, predsjednik Društva hrvatskih književnika, tadašnji saborski zastupnik – kasnije ambasador – znao poticati studente stipendiste Vlade mlade Hrvatske da čitaju, pišu, stvaraju, objavljuju i jezik svoj na taj način razvijaju, usavršuju i čuvaju te da se kasnije, 2008. založio za objavu izbora pjesama spomenutih pjesnika Šere i Žurkula na hrvatskom i esperanto jeziku pod naslovom: Pjesme i proza rumunjskih Hrvata – Poezio kaj prozo de la rumanaj Kroatoj, nakladnik: Hrvatski esperantski savez, na čijim su koricama kostimirani mladići u najljepšu hrvatsku narodnu nošnju – onu karaševsku.

Prevoditelji tog izbora pjesama su: Cristian Mocanu, Marija Belošević, a skupinu autora predvodi Đuro Vidmarović. Uvjerena sam kako će mlade pjesnikinje Ljubica Slobodanka Bajka, Marija Filka, Marija Vatav, Anka Svetlana Fakrać, Mirjana Banak, Ateya Červeneak, Ana-Marija Jovanak, Mihaela Banak i dr., čije su pjesme čitane na Pjesničkim susretima u Rešetarima i uvrštene u zbirke pjesama što su ih KLD Rešetari i Hrvatska matica iseljenika objavili, nastaviti s pisanjem i na taj način pripomoći rastu mjesnoga karaševskoga govora u književni jezik, zaključila bih ovo obraćanje jednom svojom pjesmom te jednim usmenoknjiževnim oblikom.

Tražim i vičem

Tražim samouvjerena

Tragove smisla roda,

Prkosim vlazi terena,

Kopam pod temeljima broda.

Što sve sporije plovi,

Morem valovitim,

Gdje ronilac roni,

Pravcem nepoznatim.

Vičem, i jeka odzvanja:

– Brod neminovno tone,

Potanja ga praznina,

U moje suze slane.

Borit ću se da nam hrvatski brod manjinske zajednice nikad

ne potone!

Moram navesti da nam je Tamburaški sastav KUD-a Klokotić, izabrao pjesmu Hajde, braća da se saberemo, kao svoju himnu, a ona glasi:

Hajde braćo da se saberemo

Hajde braćo da se saberemo

Svi mi koji Hrvati se zovemo,

Haj da kucnemo i da zapjevamo

Brige da manemo (= ostavimo),

Brige da manemo,

Brige da manemo! itd.

(Preuzeto iz knjige Ivana Birte: Karaševci. Narodne umotvorine s etnološkim osvrtom, objavljene u Bukureštu 1993.)

(Rad Anke Svetlane Fakrač obajvljen je u Zborniku Svjetskog festivala hrvatske književnosti g. 2020., a predstavila ga je na Festivalu godine 2019.)