HRVATSKI DISIDENTSKI EMIGRANTSKI PISCI

SEKCIJA DRUŠTVA HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA

Smatramo da na stranice Svjetskog festival hrvatske književnosti vrijedi uvrstiti i hrvatske disidentske odnosno emigrantske pisce, a prikupljanjem, obradbom i objavljivanjem kojih smo se bavili u Sekciji Društva hrvatskih književnika za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu, u vremenu neposredno prije nastanka slobodne i neovisne Republike Hrvatske, te potom do vremena kada su oni kojima je takva građa smetala, našli načina da zaustave našu djelatnost.

Najznačajniji i antologijski posao započeo je dr. fra Šimun Šito Ćorić te je u dvije knjige prikupio 105 hrvatskih emigrantskih pisaca.

Donosimo važne dijelova iz oba Predgovora, objema knjigama, kako bismo se zajednički prisjetili najvažnijih imena, te ćemo objaviti i Kazalo sadržaja, a počet ćemo i ovdje objavljivati neka od najpoznatijih imena.

Vjerujemo da će Vas zanimati, jer je velik broj autora i njihovih djela još uvijek nepoznat široj hrvatskoj kulturnoj javnosti.

Zahvaljujemo na pozornosti.

Stjepan Šešelj

UZ PRVU KNJIGU PRINOSA ZA POVIJEST KNJIŽEVNOSTI U HRVATA

„Zacijelo otkada je svijeta, nikada svi ljudi nisu živjeli isključivo u vlastitoj obitelji, kao ni u rodnome mjestu, u zavičaju, domovini državi. Vazda je, pretpostaviti je, što li silom a što vlastitom voljom, bilo onih koji su se selili, odlazili u svijet. Kako pojedinci, tako i skupine, a nerijetko i čitavi narodi. Hrvati, hrvatski narod, prema govoru vjerodostojnih činjenica, jedan je od najiseljenijih europskih naroda. Tako je danas, a bivalo je nažalost tako i tijekom gotovo čitave nam znane prošlosti. Stoga hrvatska dijaspora (raseljena/iseljena ili izvandomovinska Hrvatska) i po svome obujmu i po svoje značaju čini drugu stranu, drugu polovicu sveukupne hrvatske povjesnice. Mi, naravno, prepuštamo hrvatskim i inim povjesničarima da se više pozabave poviješću toga dijela jednoga gotovo čitava iseljena naroda. Nas, Sekciju Društva hrvatskih književnika i Hrvatskoga centra PEN-a za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu, posebice zanimaju sudbine i djela onih među hrvatskim iseljenicima i njihovim potomcima koji su stvarali ili još uvijek stvaraju književna i književnosti bliska djela. Kako ona što su ih Hrvati ostvarili kroza duga stoljeća svoga exodusa na vlastitom hrvatskom jeziku, tako i ona nastala na drugim jezicima, od latinskoga i inih europskih jezika do arapskoga i sanskrta i sličnih neobičnih jezika.“ …

(…)

Šimun Šito Ćorić

HRVATSKA MIGRANTSKA KNJIŽEVNOST

Proslov

„Sabirući posljedice i iskustva suvremenoga migrantskog života hrvatskih i drugih pisaca, opažamo da su samo nastavak duga hoda povijesna usuda književnosti i književnika. Već od davnih stoljeća pr. Krista do danas, odzvanjahu u tolikim piscima migrantima tuge biblijsku i mučnu stihu „u zemlji tuđinskoj“. Zapravo, nezavidna izbjeglička sudbina književnika povlači se kroz ljudsku povijest od kada i sama književnost. To svakako vrijedi i za hrvatske pisce i hrvatsku književnost.

Svi ti odlasci s rodne grude, bez puno obzira na njihove razloge, u puća i bespuća tuđeg svijeta i jezika dobivaju jači ili slabiji žig onoga što riječ „egzil“ najvjerojatnije svojim izvornim značenjem podmeće: latinski „ex soleire“ znači „ići sa sunca „ u sjenu, u tamu, u propast. Zato u takvu „migrantnost“ uključujem ovdje svu stupnjevitost – od svojevoljna do prisilna odlaska iz domovine, od privremena do trajna boravka u tuđini, od onih koji su, sa smrću se utrkujući, bježali ne bi li spasili glavu, do onih koji su s putovnicama odlazili za (boljim) poslom i drukčijim životom a pisali su da bi radu i životu dali veći smisao.

U nas je tako bilo otkad kao pisme narod znamo za se. U koje god povijesno ili književno djelo zavirimo, primjera je na pretek. Nisu nam samo arapske pljačkaške lađe već od 9. stoljeća odvodile ljude u ropstvo, u prisilnu emigraciju, a od njih učenije uzimali na arapski dvor i u vladu u južnoj Španjolskoj, nego je već u to doba Hrvatska imala donekle dragovoljnu migrantsku razmjenu: iz mnogih europskih zemalja dolažahu nam učeni benediktinci kao širitelji prosvjete s kršćanskom vjerom na čelu, a iz hrvatskih krajeva počeše odlaziti nadareni mladići i tako začeše do dana današnjega neprekinut običaj odlaska i školovanja Hrvata izvan domovine (12 i 16). Čini se, da je veliki broj onih najsposobnijih nikad više zastalno nije ni povratio, ali nisu ni ostajali bez ljubavi za svoj narod i rodnu im grudu.

Promatrajući pod tim kutom prošlost i sadašnjost, vidimo da je taj tradicionalni hrvatski kozmopolitizam bio i jest puno više posljedak teških nam narodnih prilika, nego uistinu slobodna izbora, iako to ovom potonjem ne umanjuje ni stanovitu stalnost ni značajnost. Zapravo, kroz sudbine hrvatskih pisaca-izbjeglica još se bolje zrcali ono, kroz što je sve prolazio cijeli naš narod i što se sve događalo u dotičnu vremenu.

Već u 12. st. naš Herman Dalmatinac, marljivo prevodi brojna arapska djela na latinski, da bi tek nakon dugih godina tuđine posjetio svoju Dalmaciju.

Hrvatski latinist iz 15. st., Nikola Modruški, jedva spašava goli život bijegom iz tamna bosanskog vilajeta i vraća se u Italiju da razočaran umre.

Kad nema mjesta na Petra Pavla Vergerija u Hrvatskoj, taj pjesnik i teolog u početku nalazi utočište u Churu, u Švicarskoj, da bi malo poslije, kao stranac i emigrant, navukao na se zavist i mržnju domaćina.

Marin će Držić zbog borbe s mediokritetima, zlobnicima, surovim sudcima i nasilnicima pri vlasti u Dubrovniku snivati o zabranjenu povratku i očekivati smrt u progonstvu.

Juraj će Križanić svoje najpoznatije djelo Politika ili razgovori ob vladateljstvu sastavljati prognan u mrznu Sibiru.

Fra Filip Grabovac upravo će zbog svojih rodoljubnih djela Slava Dalmacije i Od naravi i ćudi rvacke dopasti tuđine i mletačke tamnice, te u njoj istrunuti.

Ruđer će Bošković dosegnuti svjetsku slavu i čuvati sjećanja na prva mjesta do europskih kraljeva i vrlo mu milostivih kraljica, uzmoći će preporučiti Voltairea, kao nedostojnijeg od sebe kolegu, za člana Rimskoj akademiji, po europskim će se znanstvenim ustanovama otvarati katedre i proučavati Boškovićevi pronalasci, ali ga njegov Dubrovnik, neće, doduše, goniti, ma ni nuditi mu povratak kakvih-takvih mogućnosti boravka i djelovanja pa će taj velikan, napokon, u tuđini ostati sam i bez druga, umrijeti pomračena uma u Milanu i biti pokopan tek uz puku nazočnost grobara…

(…)

(V.)

Što se više primičemo kraju ovog proslova, sve su nam bliža dva upita: kakve su sve knjige u hrvatskom iseljeništvu izlazile i koji su ih nakladnici izdavali? Da bismo dobili barem neku sliku te preopširne i još potpuno nesagledive iseljeničke djelatnosti, spomenut ćemo neke znakovite činjenice.

Jure Prpić je jamačno obavio pionirski posao kad je prvi skupio i objavio bibliografiju djela hrvatskih autora u stranim zemljama pod naslovom: „The Croatian Publishers Abroad After 1939“ (20) i to 1969., a onda, u suradnji sa suprugom Hildom, potpuniju i opširniju 1973. (21) Prva bibliografija pokriva izdavačku djelatnost u iseljeništvu od 1939. do 1968., te u njoj nalazimo 196 autora i deset nakladnika (ne računajući izdavače novina i časopisa), a u drugoj i jednih i drugih kudikamo više.

Na izložbi „Trideset godina hrvatske iseljeničke knjige“, u Chicagu od 26. siječnja do 3. veljače 1974. (5) točno je dvadeset hrvatskih migrantskih nakladnika izložilo svoje knjige, a bilo ih je pozvano, kako mi je poslije potvrđeno, dvadeset pet. Po broju različitih izdanih i izloženih knjiga za tu prigodu, spomenuti nakladnici bili su ovako zastupljeni:

„Mala knjižnica hrvatskih izbjeglica“, Toronto, urednik svećenik Božidar Vidov, 30 knjiga i knjižica;

„Drinapress“, Valencija, urednik (tada već pok.) Vjekoslav Luburić, 27 knjiga;

„Knjižnica Hrvatske revije“, Muenchen-Barcelona, urednik prof. Vinko Nikolić, 25 knjiga;

„Domovina“, Madrid, urednik dr. fra Branko Marić, 15 knjiga;

ZIRAL, Rim, urednik dr. fra Dionizije Vinko Lasić, 10 knjiga;

„Hrvatski povijesni institut“, Rim, urednik dr. don Ivan Tomas, osam knjiga;

„Muslimanska biblioteka“, Beč, urednik dr. Smail Balić, sedam knjiga;

„Povijest i život“, Melbourne, urednik prof. Vladimir Vitez, pet knjiga; itd.

(…)

(Iz knjige dr. sc. Fra Šimuna Šite Ćorića: „45 hrvatskih emigrantskih pisaca“, objavljene u nakladi Sekcije za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu, ediciji Prinosi za povijest književnosti u Hrvata, Autori i djela, Knjiga I., Zagreb 1991.)