O SUVREMENOJ HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI NASTALOJ U NJEMAČKOJ

Milan Bošnjak

1. Uvod

Za Hrvate i Hrvatsku u svakom je smislu vrlo velika važnost država njemačkoga govornoga područja. Postoje stalne i izuzetno dinamične veze u području kulture, gospodarstva, obrazovanja, znanosti, sporta i drugim područjima. K tomu, veliki broj Hrvata živi u ovim državama, što je zasigurno važan preduvjet za različite društvene aktivnosti, za kulturno djelovanje i književno stvaralaštvo, što je ono što nas posebno zanima. Postoje veoma važni i uspješni autori poput Dragice Rajčić Holzner ili Šimuna Šite Ćorića u Švicarskoj, a u Austriji ima još i više pisaca, spomenimo ovdje etablirane autorice srednje generacije Luciju Leman ili Rujanu Jeger te književnike pripadnike hrvatske nacionalne manjine koji vrijedno pišu što na svojim mjesnim govorima, što na gradišćanskohrvatskom, što na hrvatskom, što na njemačkom (standardnom) jeziku, a sjajnu su prezentaciju svoga stvaralaštva doživjeli 2022. godine trojezičnim izdanjem antologije Rušimo granice / Überwinden wir Grenzen / Breaking Down Borders[1]. No, stvaralaštvo ovih autora, od kojih neki sudjeluju na ovogodišnjem Svjetskom festivalu hrvatske književnosti, analizirat ćemo na nekim drugim mjestima i u nekim drugim radovima, a danas će tema izlaganja biti – suvremena hrvatska književnost nastala u Njemačkoj. Željeli bismo odmah naglasiti kako je za našu temu primarno temeljno književnopovijesno i književnoteorijsko istraživanje[2], no k tomu je izuzetno važno opisati i analizirati interakciju hrvatske i njemačke književne kulture te pitanje identiteta u najširem smislu, kako hrvatskih pisaca, tako i Hrvata u Njemačkoj uopće, kao i to da ćemo u radu pojedina književna djela analizirati kroz imagološku prizmu[3].

2. Tri skupine Hrvata i hrvatskih pisaca u Njemačkoj

Ranije su u tekstu spomenuti gradišćanski Hrvati, pa prije nego što prijeđemo na govor o književnosti, treba istaknuti kako postoje bitne razlike u statusu i položaju Hrvata koji žive izvan Hrvatske[4] te napomenuti da su Hrvati jedan od tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini, da kao pripadnici hrvatske nacionalne manjine žive u 12 europskih država, s većom ili manjom razinom ostvarenih prava, a da svi ostali, velika skupina Hrvata koju po procjenama[5] čini više od 3 milijuna osoba, predstavljaju vrlo brojno iseljeništvo u europskim i prekooceanskim državama. Od europskih država najbrojnije je naše iseljeništvo u Njemačkoj. Službene statistike Njemačkog zavoda za statistiku (Statistisches Bundesamt )[6] na koncu 2023. godine iznose podatak o 435.381Hrvata, no treba imati u vidu da je ovdje riječ zapravo o državljanima Republike Hrvatske, zato što njemačke institucije svoje stanovništvo diferenciraju isključivo prema državljanstvu – vode se evidencije o broju stranih državljana, dok se svi ostali vode kao Nijemci. To znači da Hrvati koji imaju državljanstvo Savezne Republike Njemačke ovdje nisu uračunati te zato u obzir treba uzeti podatke i procjene diplomatsko-konzularnih predstavništava naše države i hrvatskih katoličkih misija koji upućuju na to da je broj Hrvata koji žive u Njemačkoj značajno veći od broja hrvatskih državljana te se smatra da je koncem 2023. u Njemačkoj živjelo više od pola milijuna Hrvata[7].

Među njima ima osoba svih uzrasta, različitih životnih stilova, kao i zanimanja i struka, u pravilu su uspješni i najčešće dobro integrirani u njemačko društvo, a s obzirom na njihov društveno-ekonomski položaj uvjetno se mogu podijeliti u tri skupine. Dvije se skupine ističu posebnom ulogom u društvu: jednu skupinu čine osobe koje su u Njemačku emigrirale iz političkih razloga, uglavnom u dva velika vala: nakon završetka 2. svjetskog rata i nakon sloma Hrvatskoga proljeća, dok drugu skupinu čine zaposlenici institucija Republike Hrvatske i Katoličke Crkve upućeni na rad u Njemačku. Sve ostale, od onih čiji su se predci počeli doseljavati koncem 19. stoljeća preko gastarbajterskoga vala 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća pa do najnovijega iseljeništva, bez obzira na izrazitu heterogenost i mnogobrojnost (oko 99 % od ukupnog broja Hrvata) u smislu položaja i statusa možemo odrediti kao ekonomske migrante (i njihove potomke). Tako dolazimo do tri skupine Hrvata, a time i tri skupine hrvatskih pisaca: pisci politički emigranti, pisci hrvatski službenici i pisci ekonomski migranti, odnosno pisci potomci ekonomskih migranata.[8]

3. Pisci politički emigranti

Osobe koje su zbog neslaganja s političkim sustavom i/ili zbog životne ugroze emigrirale iz ondašnje SFRJ – hrvatski politički emigranti, bili su vrlo angažirali u društveno-političkom kontekstu, a svoju su borbu za uspostavu suverene hrvatske države i rušenje komunizma vodili i u području kulture. Iako je jugoslavenska država poduzimala brojne aktivnosti s ciljem onemogućavanja njihovoga rada i djelovanja na sve načine, nije ih uspjela zastrašiti i zaustaviti, štoviše, koncem osamdesetih godina prošloga stoljeća, s naznakama i dolaskom velikih političkih promjena na europskom kontinentu hrvatski emigranti pojačavaju svoje aktivnosti i na političkom i u kulturnom polju. Veoma im je važno bilo razvijati publicistiku i književno stvaralaštvo te je vrlo značajan postotak političkih emigranta aktivan i u ovom području. Uglavnom pišu na hrvatskom jeziku, bliži su svojim modernističkim uzorima i klasicima hrvatske književnosti, nego generacijskim i suvremenim trendovima. Tematski i motivski najvećim dijelom ostaju u krugu domoljublja, domotužja, hrvatskoga jezika i povijesnih tema, u njihovom je stvaralaštvu najzastupljenija poezija, potom proza i esejistika, dok je drama zanemarena, što je, kako kaže Vinko Brešić, odlika i cjelokupne hrvatske emigrantske književnosti od 1945. do 1990. godine.[9] Njihova društveno-politička angažiranost i ideološka pozicija ima odlučujuću ulogu i u književnom stvaralaštvu – u svakom su smislu usmjereni na Hrvatsku i njezino oslobođenje od jugoslavenske i komunističke vlasti. Značajan dio pisaca vratio se u domovinu po uspostavi suverene i demokratske hrvatske države, a neki su i dalje ostali živjeti u Njemačkoj, gdje su nastavili pisati o svojim iskustvima i promovirati svoje ideje i ideale. Ovdje ćemo samo spomenuti nekoliko istaknutih pisaca: Vjenceslava Čižeka, Ivana Otta, Gojka Borića, Joze Mršića i Hrvoja Lorkovića[10], a nešto ćemo više reći o Malkici Dugeč, jednoj od najvažnijih hrvatskih emigrantskih pjesnikinja, ne samo u Njemačkoj, nego uopće.

3.1. Malkica Dugeč (1936.)

Profesorica Malkica Dugeč 1972. godine je zbog aktivnog sudjelovanja u Hrvatskome proljeću bila primorana pridružiti se u egzilu u Stuttgartu svome suprugu i sustručnjaku Boži Dugeču, koji je bio predsjednik Matice hrvatske u Donjem Miholjcu. Kontinuirano je sudjelovala u radu hrvatske političke emigracije, pjesme i stručne članke objavljivala je u različitim emigrantskim časopisima u Europi i svijetu, organizirala je brojna književna i kulturna događanja te ustrajno širila ideju o samobitnosti hrvatskoga jezika i kulture. Prvu zbirku pjesama Crveni biseri objavila je 1960. u Požegi, drugu Zemlja moja – nebo moje 1984. u izdanju Hrvatske revije, Barcelona-München, a nakon uspostave neovisne hrvatske države u domovini objavljuje više od dvadeset knjiga, uglavnom pjesničkih zbirki, od kojih je jedna na njemačkom jeziku. Dobitnica je brojnih uglednih nagrada i priznanja.

Dugeč je jedna od najznačajnijih hrvatskih izvandomovinskih pjesnikinja, prisutna u hrvatskoj književnoj javnosti, a mogli bismo reći kako je svoju želju za životom u domovini na neki način nadoknađivala svojim poetskim životom –  Hrvatska, hrvatska povijest, hrvatski uznici i, napose, hrvatski jezik glavne su teme i motivi u njezinoj poeziji. Izvandomovinska pozicija snažno je upisana u strukturu njezina pjesništva, na razini motiva, ali i stila i stilske figuracije te je uočljiva relativna distanciranost od aktualnih pjesničkih praksi matične, odnosno domovinske hrvatske književnosti.[11]

Pjesnikinja daje idealiziranu i apoteiziranu sliku Hrvatske, koja je najvažniji motiv cijelog njezinog stvaralaštva, što je vidljivo u brojnim stihovima: Kad kažem: Hrvatska, / Ispod nebeskog slavoluka / Vječnost se ustoličuje.[12] …Tračak nade, zrno vjere, iskra razuma beskraj zvjezdani. / To je zemlja moja, zemlja hrvatska. / To je nebo moje, nebo hrvatsko.;[13] Meni se čini / da moja Hrvatska / Između zemlje i neba / Izranja.[14]; Kamenita vrata! / Melem vjeri / i utjeha oku.[15] Često spominje i Bosnu i Hercegovinu: Rijeke Bosna i Krivaja, / Dvije rijeke zavičajne, / Dvije žudnje. Dvije tajne.[16] Vrlo je kritična prema Jugoslaviji i Srbiji: A što je drugo srpska politika nego trojanski konj, u kojega su kadikad ubačeni i sami Hrvati, spremni, da bi spasili svoje vlastite, gaziti živote svoje subraće.[17] U priči Nesuđena ministrica govori: Od prijatelja smo bili doznali da je jedan umirovljeni milicajac Srbin dobrovoljno došao u Njemačku kako bi nas likvidirao, što smo, naravno, odmah priopćili njemačkim vlastima.[18] ; kao i sljedeće: Već punih deset godina Božo počiva na tuđem groblju. Nije dočekao slobodu. Ni povratak. … Već punih deset ljeta traje slobodna država Republika Hrvatska. Nije, doduše, onakva kakvom ju je Božo sanjao i za nju živio. Ali tu je. Kakva je da je – naša je![19]

4. Pisci hrvatski službenici

Posebnu skupinu Hrvata u Njemačkoj čine zaposlenici tijela državne uprave Republike Hrvatske i Crkve u Hrvata, koji ih upućuju na rad u Njemačku. Ovi hrvatski službenici rade u tri velika sustava: u diplomatsko-konzularnim predstavništvima, hrvatskoj nastavi u inozemstvu i hrvatskim katoličkim misijama/zajednicama, a sva su ova tri sustava vrlo razvijena i razgranata te je upravo u Njemačkoj najveći broj hrvatskih diplomatsko-konzularnih predstavništava i diplomata, najveći broj hrvatskih katoličkih misija i svećenika te najveći broj nastavnih mjesta, učenika i učitelja hrvatske nastave u cijelome svijetu.

Primarna profesionalna zadaća im je djelovati u odgojno-obrazovnom, političkom i/ili vjerskom smislu u hrvatskim zajednicama i u njemačkom društvu. Treba napomenuti da i učitelji i svećenici i diplomati, s ciljem organiziranja kulturnoga života hrvatske zajednice u kojoj djeluju, ponekad imaju zadaću prirediti književne tribine, večeri poezije, predstavljanja književnih djela ili susrete s eminentnim književnicima iz domovine. Usto, u hrvatskoj nastavi u inozemstvu, po prirodi stvari, vrlo važno mjesto zauzima čitanje i proučavanje književnih djela, kao i poticanje učenika na literarno stvaralaštvo. Književnost ima važno mjesto u profesionalnom životu ovih hrvatskih službenika, a s obzirom na njihovo obrazovanje, interese i životni stil, mnogi se od ovih osoba odlučuju i na književno stvaralaštvo. Poetike jednoga dijela ovih autora pomalo su anakrone, dok drugi dio autora sudjeluje u aktualnim kretanjima suvremene hrvatske književnosti. K tome, često je primjetna, nazovimo ju tako, prosvjetiteljska usmjerenost.

Među autorima se ističu: Adolf Polegubić, Acija Alfirević, Luka Marković, Miroslav Lovčanin i Mladen Lucić, a ovdje ćemo više reći o književnom radu Joze Župića[20].

4.1. Jozo Župić (1948.)

Jozo Župić je svećenik, franjevac, koji 1980. počinje raditi kao dušobrižnik u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Stuttgartu, a u pastoralnom radu u nekoliko hrvatskih katoličkih misija u Njemačkoj provodi četrdesetak godina, do povratka u domovinu, u rodni Sinj. Djelovao je kao publicist, kolumnist i prevoditelj, imao je kolumnu u Slobodnoj Dalmaciji i u mjesečniku Matica, objavio je petnaestak knjiga, najviše kratkih priča, kao i prijevode knjiga kršćanske tematike s njemačkoga na hrvatski jezik.

S pozicije hrvatskog svećenika u Njemačkoj u formi kratkih priča svoga čitatelja želi posavjetovati, ohrabriti i razonoditi, izmjenjujući propovjednički ton i ton narodnog, pučkog pripovijedanja. Moglo bi se uočiti autorov relativno neizbrušeni stil i pripovjedačka tehnika, no valja istaknuti kako je njegovo književno djelo iznimno faktografsko i dokumentarističko vrelo. Ima slabu recepciju u hrvatskoj književnoj javnosti, ali su njegove kratke priče dostupne vrlo širokom krugu čitatelja u raznim publikacijama, najčešće župnim listićima hrvatskih katoličkih misija, zajednica i župa, kako u Njemačkoj, tako i u drugim državama širom svijeta, kao i u Hrvatskoj. U tom smislu, zanimljivo je uočiti kako, bez obzira na kvalitetniju recepciju u književnoj javnosti i dobivene književne nagrade nekih drugih autora o kojima je riječ u ovome radu, najveći broj čitatelja, a onda valjda i najveći doseg zapravo imaju književna djela Joze Župića.[21] Posebice za Hrvate u Njemačkoj, Jozo Župić zauzima poziciju stožernog narodnog, pučkog pisca, koji ima utjecaja na formiranje njihovih životnih vrijednosti, a ponajprije zahvaljujući pričama s kršćanskom tematikom, poznat je i cijenjen i u domovini.

Kad govori o Hrvatskoj Jozo Župić emotivno uzvikuje: I neka živi Hrvatska![22], ali je i vrlo kritičan prema hrvatskome društvu, kaže kako u njemu očito vrijedi zakon jačega[23]. Bosnu i Hercegovinu prikazuje kao rodnu grudu nekih likova, toplo, srdačno, naklono, ali je očit i odnos u kojemu se kaže da su sela prazna ili da nema ljudi, a govori i o specifičnim problemima Hrvata u Bosni i Hercegovini. O Jugoslaviji govori kao o državi koja nije ništa nudila Hrvatima, pa su se trbuhom za kruhom morali seliti iz svojih sela i gradova i tražiti sreću u inozemstvu. Na više mjesta, a pogotovo u dopisivanju s bakom Mandom iz Podgrađa (Vukovarsko-srijemska županija) govori o surovoj četničkoj agresiji na Hrvatsku. Na puno mjesta govori o velikoj važnosti vjere i Crkve za Hrvate, jedna priča se zove Hrvati su hodočasnički narod[24]. Župić donosi kompleksnu sliku Njemačke: Njemačku hvale sve u šesnaest, jer im je dala kruh…, ali i: Mladost je svoju ugradio u zemlju koja mu je omogućila da živi životom dostojnim čovjeka, ali ga je ta zemlja i iscrpila toliko da mu je skratila godine…[25]

5. Pisci ekonomski migranti, odnosno pisci potomci ekonomskih migranata – stariji naraštaj

O piscima iz najveće skupine u koju spada ogromna većina naših sunarodnjaka koji žive u Njemačkoj, njih više od 99 %, govorit ćemo u dva dijela, o najprije o starijem, pa o mlađem naraštaju pisaca. Razumljivo, u ovoj je velikoj skupini proporcionalno manji broj pisaca u odnosu na prve dvije skupine, no s obzirom na veliku brojnost, ima ih zbilja puno te valja istaknuti kako među njima autori književnih djela vrlo visoke umjetničke vrijednosti, koji su važan dio hrvatske i njemačke književnosti.

Kao i prve dvije skupine pisaca, i stariji naraštaj migrantskih pisaca osvijestio je izvandomovinsku poziciju te znatno obrađuju migrantske, “gastarbajterske” teme i motive, a zamjetna je i usmjerenost na domovinske književne tokove i suvremenije poetike. Ipak, ukupno gledajući, poetike pojedinih autora bliže prošlim književnim epohama, no primjetna je i snažna usmjerenost na domovinske književne tokove i suvremenije poetike. Ovi su se autori okušali u različitim književnim vrstama: romanima, kratkim pričama, esejima, naravno, poeziji, ali i drami. Ističe se drama Ein Tisch muss her! / Trebamo stol! Zvonka Plepelića u kojoj se vode bizarni i apsurdni dijalozi o potrebi dvoje supružnika za novim stolom. U zajedničkom berlinsko-zagrebačkom projektu, ova scenska groteska je u studenome 1997. postavljena u berlinskom Wind-Spiel Theateru (Kazališe Igra vjetra), a istovremeno je u Zagrebu objavljena dvojezična knjižica čiji je unutarnji dio korica služio i kao ulaznica za predstavu u Berlinu.

Od autora se svojim književnim stvaralaštvom ističu Irena Vrkljan, Dragutin Trumbetaš, Nada Pomper Gulija, Zdravko Luburić, Zvonko Plepelić i Pero Mate Anušić[26]. U ovome ćemo se radu malo detaljnije ćemo obraditi stvaralaštvo Irene Vrkljan, književnice čije je djelo važan dio kanona suvremene hrvatske književnosti.

5.1. Irena Vrkljan (1930.–2022.)

Tijekom svoga bogatoga života obilježenoga plodnim stvaralaštvom naša eminentna književnica Irena Vrkljan okušala se u različitim književnim žanrovima, pisala je poeziju, različita prozna djela, eseje, knjige pisama, televizijske i radijske drame te je obavila više od 20 književnih djela. Pisala je na hrvatskom i njemačkom jeziku, a knjige su joj prevedene na još nekoliko stranih jezika. 1977. godine, kao već etablirana književnica, došla je u Berlin na studij režije te je potom desetljećima živjela i radila kao profesionalna književnica na relaciji Zagreb – Berlin, zajedno sa svojim suprugom njemačkim književnikom Bennom Meyerom-Wehlackom[27]. Bila je članica Hrvatska akademije znanosti i umjetnosti, dobila je brojne relevantne nagrade za prozu i poeziju te je bila i još je uvijek u vrhu interesa stručne publike i čitatelja u Hrvatskoj, no s druge strane, nije ispunjavala stereotipizirana očekivanja njemačke književne javnosti od književnice iz Hrvatske te ondje nema značajnije recepcije. Irena Vrkljan ima posebno mjesto među autorima koje spominjemo u ovome radu, ali i u cjelokupnoj hrvatskoj književnosti, a na smo jednome mjestu nastojali u nekoliko riječi sažeti ono što obilježava njezino stvaralaštvo: riječ je cjelovita, soba je svemir, žene su zatočenice djetinjstva, najvažnija je ljubav.[28]

Irena Vrkljan iznosi cijeli spektar predrasuda koje postoje u njemačkom društvu, o nama: Ovdje se od nas, koji dolazimo s juga, traži ono, što potvrđuje njihovu sliku o krajevima u kamenjaru, njih ne zanimaju neke djevojačke sudbine iz urbanih sredina, ako nisu izuzetno mračne, što će nam građanske biografije ili ti i takvi problemi cura iz boljih obitelji … oni nam ne vjeruju, da smo i mi na neki način također Europa kao i oni, sa sličnim problemima, sudbinama i mislima … oni bi nas najradije htjeli vidjeti u opancima i u narodnoj nošnji ili na ratnim bojišnicama…“ i o drugima: … od Norveške sve do Južne Amerike.[29]

Pronalazi više sličnosti, nego razlika između Zagreba i Berlina, Hrvatske i Njemačke, cijele Europe: sve je jedan svijet.[30] Prije svega je usmjerena na opreku staro – novo: Jer ruka potpunog zaborava doseći će u globalnom svijetu sve zemlje, sve će uskoro biti jednako, ekrani vremena zacementirat će taj potpuni zaborav.[31] Kaže kako je jezik osnova kulture, krov predodžbi, vrata iskustva, podrum pamćenja, spavaonica ljubavi i prije svega onaj prozor koji je širom otvoren kako bi mogao ući zrak sumnji i naših pitanja … pisanje ono što traje…[32] Nisam više putnica između geografskih daljina, iako još uvijek putujem između Zagreba i Berlina, ne, usidrila sam se u središtu jedne sobe, i tu i amo, a ona je poput jedne zemlje bez pamćenja, bez sjećanja[33]

6. Pisci ekonomski migranti, odnosno pisci potomci ekonomskih migranata – mlađi naraštaj

Pisce iz ovoga naraštaja koji pišu na hrvatskom jeziku, poput Marijane Dokoze, autorice tri pjesničke zbirke i pet romana na hrvatskom jeziku koji su doživjeli vrlo dobru recepciju u Hrvatskoj, lako i samorazumljivo svrstavamo u korpus hrvatske književnosti. Dokoza je napisala i jedan roman na njemačkom jeziku, no, što učiniti s onim autorima koji pišu samo na njemačkom jeziku? Neki pišu na njemačkom jeziku i ni po čemu se značajno ne razlikuju od ostalih pisaca u pojedinom žanru/vrsti, poput uspješnih pisaca krimića Silvije Hinzmann i Zorana Drvenkara, dok s druge strane, neki pišu na njemačkom jeziku, a u fokusu su im često hrvatske teme, poput Jagode Marinić, Marice Bodrožić, Nicola Ljubića i Nataše Dragnić. Uz to što su Hrvati ili hrvatskoga podrijetla, upravo zato što intenzivno obrađuju teme koje su važne za Hrvatsku i Hrvate, učestalo spominju i opisuju brojne hrvatske lokalitete te upotrebljavaju motive koji pripadaju hrvatskome kontekstu te zato što zauzimaju proaktivnu gastarbajtersku poziciju – opisuju Hrvate u Njemačkoj i suosjećaju s njima, književna djela Jagode Marinić, Marice Bodrožić, Nataše Dragnić i Nicola Ljubića možemo smatrati dijelom i hrvatske književnosti. Naravno, po prirodi stvari, njihova su djela integralan dio njemačke književnosti, ali kako živimo u vremenu kad se u definiranju identiteta ne bi smjelo biti isključiv, nego otvoren i uključiv (i umjesto ili), opravdano ih možemo smatrati i dijelom hrvatske književnosti, za što je najbolji primjer djelo Jagode Marinić o čemu ćemo napisati nekoliko rečenica. Prije toga recimo još samo kako određenu promjenu odnosa njemačke književne i kuluturne javnosti prema književnom stvaralaštvu migranata i njihovih potomaka pokazuje i to što su tamošnji književni kritičari ono što je ranije nazivano Gastarbeiterlitetatur (gastarbajterska književnost), a potom Migrantenliteratur (migrantska književnost), počeli nazivati Neue deutsche Literatur (nova njemačka književnost). U toj je novoj književnosti ključna tema potraga za identitetom, što u potpunosti vrijedi i za autentično i cijenjeno književno stvaralaštvo hrvatskih pisaca mlađega naraštaja ekonomskih migranata, odnosno potomaka ekonomskih migranata[34].

6.1. Jagoda Marinić (1977.)

Rođena je u Waiblingenu u obitelji hrvatskih migranata, završila je studij germanistike, anglistike i političkih znanosti te je radila kao književnica, kazališna autorica i novinarka u Berlinu, New Yorku i Heidelbergu. Dulje je vrijeme boravila i u Torontu, Splitu i Zagrebu. Trenutačno radi kao voditeljica Interkulturalnog centra u Heidelbergu, piše novinske kolumne i vrlo je aktivna u društveno-političkom i kulturnom životu. Piše priče, romane, drame i eseje na njemačkom jeziku, dosad je objavila sedam knjiga, od kojih su zasad dvije prevedene na hrvatski jezik. U Njemačkoj je etablirana kao hrvatsko-njemačka književnica, njemački kritičari ističu njezin izbrušen stil i osjetljivost za socijalnu tematiku.[35]

O njezinoj identitetskoj poziciji najbolje govori njezina izjava u jednom intervjuu: jedno mjesto nije dovoljno za domovinu[36], a pitanje identiteta na različite načine prožima njezino stvaralaštvo. Iz njezinih bismo knjiga mogli naučiti kako je susret i odnos s drugim (u kojemu se susrećemo i sa samim sobom) ključno mjesto za konstrukciju kulturnog identiteta koji je dinamičan i promjenjiv, često i hibridan, dvojan, primjerice hrvatsko-njemački, a postoje i drugi hibridni modeli. U romanu Restaurant Dalmatia (Restoran Dalmacija) igra se sa simboličkom, označiteljskom i sadržajnom funkcijom vlastitoga imena glavne junakinje: Mija Marković (Hrvatska / hrvatski jezik), Mia Markovic (Njemačka / njemački jezik) i Mia Markovich (Kanada / engleski jezik). Na taj način, uz naslijeđeni i stečeni identitet, koji je u središtu identitetskih dvojbi većine pripadnika 2. i 3. naraštaja migranata, uvodi i treći, nazovimo ga, izabrani identitet. Zanimljivo je što je, unatoč ratu, u spomenutom romanu Hrvatska prikazana kao sigurna država, dok je Njemačka nesigurna, kaže kako se kod Nijemaca samoljubav pretvorila u samomržnju, kod Hrvata je samomržnja postala perverzan oblik samoljubavi.[37] U romanu nailazimo na vrlo upečatljive opise odnosa hrvatskih doseljenika prema Njemačkoj u kojima je naglašena njihova zahvalnost i poniznost. K tome, autorica povlači zanimljivu poveznicu s doseljenicima na Ellis Island, u Ameriku, kao i u Australiju, samo što za razliku od novih Amerikanaca ili novih Australaca, oni nikad ne postaju novi Nijemci, nego – gastarbajteri[38], a mogli bismo dodati kako čak i njihova djeca za dio njemačkoga društva uvijek ostaju – gastarbajterska djeca.

Svoje je dvije domovine na zanimljiv način povezala u knjizi Gebrauchsanweisung für Kroatien (Uporabna uputa za Hrvatsku)u kojoj njemačkim čitateljima predstavila Hrvatsku, tada novu članicu Europske unije. Knjiga počinje rečenicama: Ne pretvarajmo se: Hrvatska nije Italija. Što ne mora biti nedostatak., koje kasnije pojašnjava:  Hrvatska već dugo nije Italija siromašnih, nego je više Italija de luxe[39]. Nazivi poglavlja, odnosno priča daju jasan tematski i motivski okvir te pokazuju autoričino poznavanje hrvatskih posebnosti, a često sugeriraju i šaljiv ton njezina pripovijedanja: Über autoput und Autobahn (O ‘autoputu’ i autocesti), Im Land der Regionen (U zemlji regija), Zagreb. Immer ein Stockwerk kleiner als Wien (Zagreb. Uvijek kat niži od Beča), Die Hauptstadt der Krawatten oder: Wer hat’s erfunden? (Glavni grad kravate ili: Tko je otkrio?), Istrien – die Toscana, wie es früher war (Istra – Toskana kakva je nekad bila), Die Dalmatiner und der gepunktete Hund (Dalmatinac i točkasti pas), Pilgern oder: Zur Muttergottes? (Hodočastiti ili: K Majci Božjoj?)…

7. Umjesto zaključka – što je suvremena hrvatska književnost nastala u Njemačkoj i što nam ona predstavlja?

Iz ovoga kratkoga i nepotpunoga pregleda vidljivo je kako postoji vrlo raznoliko i bogato književno stvaralaštvo među Hrvatima u Njemačkoj. Uočljivo je kako društveno-ekonomski položaj i radno-pravni status autora značajno utječu na književno stvaralaštvo, u sadržajnom, motivskom, stilskom, ideološkom i poetičkom smislu, kod pisaca političkih emigranata i odlučujuće. Društvena sredina utječe na književno stvaralaštvo, no i pisci utječu na sredinu iz koje su potekli i koju obogaćuju svojim umjetničkim postignućima, a sredina se s njima identificira i često ih doživljava kao svoje glasnogovornike, što vrijedi i za pisce emigrante i za pisce službenike, kao i za pisce migrante, u svim generacijama.

Nadalje, supostojanje i suodnos hrvatske i njemačke kulture dodatno naglašava nestabilnost i dinamičnost identiteta, što se najsnažnije reflektira u identitetskim dvojbama i tendencijama u konstruiranju dvojnih, odnosno hibridnih identiteta u mlađih i najmlađih pisaca migranata, odnosno potomaka migranata. Ovaj naraštaj hrvatskih pisaca koji piše na njemačkom jeziku o, pojednostavljeno rečeno, hrvatskim temama dobro je prihvaćen i u njemačkoj i u hrvatskoj književnoj javnosti, pa se može govoriti o njihovome dvojnom kulturnom identitetu. S druge strane, pisci emigranti, pisci službenici i stariji naraštaj pisaca migranata, čak i kad su dobro integrirani u njemačko društvo, ne preuzimaju njemački identitet i nemaju nacionalnih identitetskih dvojbi. Nije pretjerano zaključiti kako je pitanje identiteta (književnog, kulturnog, individualnog, osobnog, nacionalnog) u središtu interesa svih pisaca iz svih skupina i svih naraštaja. Smatramo potrebnim istaknuti kako književnost još uvijek, zajedno s drugim djelatnim elementima, poput nacionalnih simbola i institucija, nacionalne povijesti i baštine, sporta i vizualnih kôdova (poznati hrvatski kvadratići) ima važno mjesto u definiranju hrvatskoga identiteta.

Na koncu, književnost hrvatskih pisaca u Njemačkoj integralan je dio hrvatske književnosti, bez obzira na to na kojemu jeziku bila napisana, u kojem književnom žanru ili poetičkom obzoru te nam kao takva predstavlja posebnu vrijednost, zato što nesumnjivo otvara nove perspektive i donosi novu kvalitetu cjelovitoj hrvatskoj književnosti. Kako bi to bila samorazumljiva činjenica, na svima je koji su u prilici, i onima koji na ovome zauzeto rade desetljećima i onima koji se tek trebaju osvijestiti, i nadalje doprinositi tomu da se ova vrijedna djela i cijenjeni autori što kvalitetnije predstave hrvatskoj javnosti i primjereno kontekstualiziraju u korpus hrvatske književnosti. Pri tome je mjesto, zadaća i doseg Svjetskog festivala hrvatske književnosti od osobite važnosti.

Literatura

1. Bošnjak, Milan: Figure riječi u poeziji Malkice Dugeč, Crkva u svijetu : CUS, Vol. 52, No. 4, 2017., str 551-569
2. Bošnjak, Milan: Hrvatska književnost nastala izvan Njemačke 1990.- 2013., Ljevak, Zagreb, 2021.
3. Bošnjak, Milan: Irena Vrkljan – putnica koja spaja Zagreb i Berlin// Protrka, Marina; Coha, Suzana (ur.): Književnost: motori i hambari, zbornik u čast Vinku Brešiću, FF press, Zagreb, 2022. str. 351-366
4. Bošnjak, Milan: Pričanje fra Joze Župića – Priča iz tuđine i/ili priča iz duše? u Biletić, Boris Domagoj (ur.): Hrvatska književnost u susjedstvu, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pula, 2017., str. 17-37
5. Bošnjak, Milan: Suvremena hrvatska književnost nastala u Njemačkoj: članci i ogledi, Matica hrvatska, Zagreb, 2024.
6. Bošnjak, Milan: The Novel Restoran Dalmatia by Jagoda Marinić – The authentic voice of identity and life doubts of the second generation of Croatian migrants in Germany // Croatian studies review, Vol. 16-17, No. 1, 2021., str. 73-86
7. Brešić, Vinko: Teme novije hrvatske književnosti, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 2001.
8. DESTATIS (Statistisches Bundesamt; Njemački savezni zavod za statistiku; German Federal Statistical Office) https://www.destatis.de/DE/Themen/Gesellschaft-Umwelt/Bevoelkerung/Migration-Integration/Tabellen/auslaendische-bevoelkerung-staatsangehoerigkeit-jahre.html, 16. 03. 2025.
9. Dugeč, Malkica: Domaće zadaće, K. Krešimir, Zagreb, 2001.
10. Dugeč, Malkica: Kriška dobrote, Consilium, Zagreb, 1994.
11. Dugeč, Malkica: Žigice vjere, K. Krešimir, Zagreb, 2010.
12. Dukić, Davor (prir.): Kako vidimo strane zemlje: uvod u imagologiju, Srednja Europa, Zagreb, 2009.
13. Hrvatski iseljenici u prekomorskim i europskim državama i njihovi potomci, https://hrvatiizvanrh.gov.hr/hrvati-izvan-rh/hrvatsko-iseljenistvo/hrvatski-iseljenici-u-prekomorskim-i-europskim-drzavama-i-njihovi-potomci/749, 15. 03. 2025.
14. Marinić, Jagoda: Gebrauchsanweisung für Kroatien, Piper, München, Zürich, 2013.
15. Marinić, Jagoda: Restaurant Dalmatia, Hoffman und Campe Verlag, Hamburg, 2013.
16. Marinić, Jagoda: Restoran Dalmacija, Hena.com, Zagreb, 2015.
17. Sanader, Ivo; Stamać, Ante (Hrgs.): In der Stunde höchster Not: kroatische Lyrik im Krieg; mit einem Vorwort von Viktor Žmegač; ins Deutsch übertragen von Irena Vrkljan und Benno Meyer-Wehlack, Bastei Lübbe, Bergisch Gladbach, 1997.
18. Solar, Milivoj: Laka i teška književnost: predavanja o postmodernizmu i trivijalnoj književnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 1995.
19. Tyran, Peter; Kuhner, Herbert (Hg.):  Rušimo granice / Überwinden wir Grenzen / Breaking Down Borders, Edition PEN, Löcker Verlag, Wien, 2022.
20. Vrkljan, Irena: Rastanak i potonuće, Naklada Ljevak, 2012.
21. Vrkljan, Irena: Sestra, kao iza stakla, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006.
22. Vrkljan, Irena: Svila nestala, škare ostale, Naklada Ljevak, 2008. Vrkljan, Irena: Dnevnik zaboravljene mladosti, Naklada Ljevak, Zagreb, 2007.
23. Vrkljan, Irena: Zelene čarape, Naklada Ljevak, Zagreb, 2005.
24. Zakon o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske, https://www.zakon.hr/z/507/Zakon-o-odnosima-Republike-Hrvatske-s-Hrvatima-izvan-Republike-Hrvatske, 15. 03. 2025.
25. Zelić, Edi: CRODNEVNIK na Sajmu knjiga: hrvatska ponuda mala, ali fina, http://www.crodnevnik.de/2013/10/10/crodnevnik-na-sajmu-knjiga-hrvatska-ponuda-mala-ali-fina/, 12. 04. 2025.

Sažetak

U ovome smo radu opisali i analizirali književno stvaralaštvo predstavnika triju skupina Hrvata, a time i hrvatskih pisaca u Njemačkoj, definiranih prema društveno-ekonomskom položaju i radno-pravnom statusu: pisaca političkih emigranata (Malkica Dugeč), pisaca hrvatskih službenika (Jozo Župić) te pisaca ekonomskih migranata, odnosno pisaca potomaka ekonomskih migranata (stariji i mlađi naraštaj – Irena Vrkljan i Jagoda Marinić). U radu je ustanovljeno kako je u središtu interesa svih pisaca pitanje identiteta: književnog, kulturnog, individualnog, osobnog, nacionalnog. Oko ovoga ključnoga pitanja i o njemu, na različite načine i zbog različitih razloga, različitim književnim sredstvima i poetikama, stvorena su autentična i vrijedna književna djela u čijemu nam čitanju umnogome pripomaže imagološka perspektiva, tako da u djelima četiriju pisaca (Dugeč, Župić, Vrkljan i Marinić) možemo zamijetiti širok registar stereotipa kao kulturnih amblema i svojevrsnih općih mjesta koji, pokazuje se, puno ovise o društvenoj sredini kojoj pripadaju pojedini autori te čije stavove i dvojbe na neki način litararno uobličuju. Pisci starijega naraštaja svih triju skupina, čak i kad su dobro integrirani u njemačko društvo, uglavnom ne preuzimaju njemački identitet i nemaju naglašenih nacionalnih identitetskih dvojbi, no zato su tendencije u konstruiranju dvojnih, odnosno hibridnih identiteta vrlo pristutne kod naraštaja mlađih i najmlađih pisaca. Smatramo potrebnim istaknuti kako književnost još uvijek, zajedno s drugim djelatnim elementima, poput nacionalnih simbola i institucija, nacionalne povijesti i baštine, sporta i vizualnih kôdova ima važno mjesto u definiranju hrvatskoga identiteta. Na koncu, važno je osvijestiti kako je književnost hrvatskih pisaca u Njemačkoj integralan dio hrvatske književnosti, koja zapravo bez njega nije i ne može biti cjelovita, te ju je potrebno primjereno kontekstualizirali u korpus hrvatske književnosti.

---

[1] Tyran, Peter; Kuhner, Herbert (Hg.):  Rušimo granice / Überwinden wir Grenzen / Breaking Down Borders, Edition PEN, Löcker Verlag, Wien, 2022.

[2] Navodimo kako Milivoj Solar kaže kako je proučavanje književnosti samorazumljivo i nije nametnuto dominantnom religijom, ideologijom ili filozofijom te da je svrha proučavanja književnosti očuvanje jednog načina komunikacije koji je bitan da se održi cjelina tradicije; Solar, Milivoj: Laka i teška književnost: predavanja o postmodernizmu i trivijalnoj književnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 1995., str. 152

[3] Imagologija je posebna istraživačka grana komparativne književnosti koja se bavi proučavanjem književnih predodžbi o stranim državama i narodima (heteropredodžbe) te o vlastitoj državi i narodu (autopredodžbe), više u: Dukić, Davor (prir.): Kako vidimo strane zemlje: uvod u imagologiju, Srednja Europa, Zagreb, 2009.

[4] Zakon o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske, https://www.zakon.hr/z/507/Zakon-o-odnosima-Republike-Hrvatske-s-Hrvatima-izvan-Republike-Hrvatske, 15. 03. 2025.

[5] Više na mrežnoj stranici Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske: Hrvatski iseljenici u prekomorskim i europskim državama i njihovi potomci, https://hrvatiizvanrh.gov.hr/hrvati-izvan-rh/hrvatsko-iseljenistvo/hrvatski-iseljenici-u-prekomorskim-i-europskim-drzavama-i-njihovi-potomci/749, 15. 03. 2025.

[6] DESTATIS (Statistisches Bundesamt; Njemački savezni zavod za statistiku) https://www.destatis.de/DE/Themen/Gesellschaft-Umwelt/Bevoelkerung/Migration-Integration/Tabellen/auslaendische-bevoelkerung-staatsangehoerigkeit-jahre.html, 16. 03. 2025.

[7] Riječ je o vrlo značajnom porastu, što je vidljivo kad usporedimo podatke iz prethodnih desetljeća: 1993. bilo je 153.146 državljana Republike Hrvatske, cca 200-225.000 Hrvata; 2003. 236.570 državljana Republike Hrvatske, cca 320-360.000 Hrvata; 2013. 240.543 državljana Republike Hrvatske, cca 320-360.000 Hrvata.

[8] Detaljnije o ovoj temi može se pronaći u knjizi: Bošnjak, Milan: Hrvatska književnost nastala izvan Njemačke 1990.- 2013., Ljevak, Zagreb, 2021.

[9] Brešić, Vinko: Teme novije hrvatske književnosti, NZMH, Zagreb, 2001., str. 184

[10] Više svim ovim autorima i ovoj temi može se pronaći u knjizi: Bošnjak, Milan: Hrvatska književnost nastala izvan Njemačke 1990.- 2013., Ljevak, Zagreb, 2021.

[11] Više o književnom stvaralaštvu Malkice Dugeč u članku: Bošnjak, Milan: Figure riječi u poeziji Malkice Dugeč, Crkva u svijetu : CUS, Vol. 52, No. 4, 2017.

[12] Dugeč, Malkica: Kriška dobrote, Consilium, Zagreb, 1994., str. 34.

[13] Dugeč, Malkica: Kriška dobrote, Consilium, Zagreb, 1994., str. 118

[14] Dugeč, Malkica: Kriška dobrote, Consilium, Zagreb, 1994., str. 78

[15] Dugeč, Malkica: Kriška dobrote, Consilium, Zagreb, 1994., str. 47

[16] Dugeč, Malkica: Žigice vjere, K. Krešimir, Zagreb, 2010., str. 33

[17] Dugeč, Malkica: Domaće zadaće, K. Krešimir, Zagreb, 2001., str. 45

[18] Dugeč, Malkica: Domaće zadaće, K. Krešimir, Zagreb, 2001., str. 82

[19] Dugeč, Malkica: Domaće zadaće, K. Krešimir, Zagreb, 2001., str. 86

[20] Više svim ovim autorima i ovoj temi može se pronaći u knjizi: Bošnjak, Milan: Hrvatska književnost nastala izvan Njemačke 1990.- 2013., Ljevak, Zagreb, 2021.

[21] Više o književnom stvaralaštvu Joze Župića u članku: Bošnjak, Milan: Pričanje fra Joze Župića – Priča iz tuđine i/ili priča iz duše? u Biletić, Boris Domagoj (ur.): Hrvatska književnost u susjedstvu, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pula, 2017., str. 17-37

[22] Župić, Jozo: Bauštelac, vlastita naklada, Ludwigsburg, 2008., str. 116

[23] Župić, Jozo: Čarli, vlastita naklada, Ludwigsburg, 2006., str. 28

[24] Župić, Jozo: Bauštelac, vlastita naklada, Ludwigsburg, 2008., str. 35-36

[25] Župić, Jozo: Pijetao u duši, vlastita naklada, Ludwigsburg, 2009., str. 51

[26] Više svim ovim autorima i ovoj temi može se pronaći u knjizi: Bošnjak, Milan: Hrvatska književnost nastala izvan Njemačke 1990.- 2013., Ljevak, Zagreb, 2021.

[27] Irena Vrkljan i Benno Meyer-Wehlack na njemački su jezik preveli antologiju hrvatske ratne lirike U ovom strašnom času, sastavljača Ive Sanadera i Ante Stamaća (1992.), koja pod nazivom In der Stunde höchster Not: kroatische Lyrik im Krieg iz tiska izlazi 1997. godine, s predgovorom Viktora Žmegača.

[28] Bošnjak, Milan: Hrvatska književnost nastala izvan Njemačke 1990.- 2013., Ljevak, Zagreb, 2021., str. 133.; više o književnom stvaralaštvu Irene Vrkljan: Bošnjak, Milan: Irena Vrkljan – putnica koja spaja Zagreb i Berlin// Protrka, Marina; Coha, Suzana (ur.): Književnost: motori i hambari, zbornik u čast Vinku Brešiću, FF press, Zagreb, 2022. str. 351-366

[29] Vrkljan, Irena: Zelene čarape, Naklada Ljevak, Zagreb, 2005., str. 84-85

[30] Vrkljan, Irena: Sestra, kao iza stakla, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006., str. 80

[31] Vrkljan, Irena: Svila nestala, škare ostale, Naklada Ljevak, 2008., str. 79

[32] Vrkljan, Irena: Dnevnik zaboravljene mladosti, Naklada Ljevak, Zagreb, 2007, str. 124

[33] Vrkljan, Irena: Rastanak i potonuće, Naklada Ljevak, 2012., str. 37

[34] Više o svim ovim autorima i ovoj temi može se pronaći u knjizi: Bošnjak, Milan: Hrvatska književnost nastala izvan Njemačke 1990.- 2013., Ljevak, Zagreb, 2021.

[35] Više o književnom stvaralaštvu Jagode Marinić u članku: Bošnjak, Milan: The novel Restoran Dalmatia by Jagoda Marinić – The authentic voice of identity and life doubts of the second generation of Croatian migrants in Germany // Croatian studies review, Vol. 16-17, No. 1, 2021., str. 73-86.; hrvatski prijevod članka objavljen u knjizi: Bošnjak, Milan: Suvremena hrvatska književnost nastala u Njemačkoj: članci i ogledi, Matica hrvatska, Zagreb, 2024.

[36] Zelić, Edi: CRODNEVNIK na Sajmu knjiga: hrvatska ponuda mala, ali fina, http://www.crodnevnik.de/2013/10/10/crodnevnik-na-sajmu-knjiga-hrvatska-ponuda-mala-ali-fina/, 12. 04. 2025.

[37] Marinić, Jagoda: Restoran Dalmacija, Hena.com, Zagreb, 2015., str. 125

[38] Marinić, Jagoda: Restoran Dalmacija, Hena.com, Zagreb, 2015., str. 127-128

[39] Marinić, Jagoda: Gebrauchsanweisung für Kroatien, Piper, München, Zürich, 2013., str. 9-10