OČEVI I DJECA: KRATKI PREGLED KNJIŽEVNE DJELATNOSTI HRVATA I NJIHOVIH POTOMAKA U AMERICI I KANADI

Dr. sc. Vladimir Bubrin, književni prevoditelj, Kanada

Za razliku od uobičajenog generacijskog pristupa, ja ću svoje izlaganje pokušati uokviriti u jednostavnu geografsku kategoriju prema jednoj od tema ovog susreta: o književnoj djelatnosti Hrvata u Americi i Kanadi (nešto više u ovoj drugo-spomenutoj zemlji, čisto radi toga što tu sredinu više pratim i nešto bolje poznajem). Osvrnut ću se na tri vrste pisaca prema jeziku na kojem uglavnom pišu: 1) na pisce koji pišu na hrvatskome jeziku; 2) na pisce koji pišu na hrvatskom i na engleskom (kao i na francuskom u pogledu službene dvojezičnosti Kanade); i 3) na pisce hrvatskog podrijetla koji pišu i objavljuju isključivo na engleskom jeziku te u puno manjem broju na one koji pišu samo na francuskom.

I.

U samu uvodu rekao bih nekoliko riječi o hrvatskoj književnosti u Americi, jer to su najraniji primjeri našeg književnog stvaralaštva na sjevernoameričkom kontinentu, kojim se formirala jedna tradicija koja se, možemo slobodno reći, nastavlja sve do danas.

Hrvatska-sjevernoamerička književnost (u ovom slučaju prvenstveno hrvatsko-američka književnost) ima dugotrajnu i bogatu povijest. Od prijelaza s 19. na 20. stoljeće pa kroz bolji dio prve polovice 20. stoljeća, svaka je veća zajednica hrvatskih useljenika, pogotovo u gradovima takozvanog “rust belt” („zahrđalog pojasa“ ili prijašnjih zona teške industrije), imala svoje novine, kalendare, almanahe, najčešće glasila raznih bratskih, kao i društveno-političkih organizacija, a uz to i vlastite tiskare. Sve je to doprinijelo pisanju i objavljivanju ne samo društveno-političkih članaka nego i lijepe književnosti. Tako je na primjer Josip Marohnić, tipograf po zanimanju i jedan od pokretača “Narodne hrvatske zajednice” (kasnije “Hrvatska bratska zajednica”), u Alleghenyju, danas predgrađe Pittsburgha, osnovao prvu hrvatsku knjižaru i tiskaru i objavio prve zbirke hrvatske poezije na sjevernoameričkom kontinentu: Jesenke 1897. i Amerikanke 1900.[1]

Poslije Marohnića slijedili su S. R. Donevski sa svojim Pripovijestima (1911.) o Hrvatima u Chicagu, Viktor Vojvodić s izdanjem Sabranih pjesama u izdanju Hrvatskog sokola u San Joseu, prijevodi Ivana Krešića s engleskog na hrvatski i mnogobrojni drugi. Prema Juri Prpiću[2] i novijem popisu hrvatskih pisaca u Americi Branke Kalogjera identificirano je više od pedeset pojedinaca do kraja Drugog svjetskog rata. Ovima i Prpić i Kalogjera[3] dodaju i lijep broj pisaca hrvatskoga podrijetla asimiliranih Hrvata Amerikanaca koji već pišu samo na engleskom jeziku. Tu se ističu djela Victora Veckog: Threatening Shadows (Prijeteće sjene,1931.), priča iz 1937. Gabre Karabina o životu i radu u čeličanama, jedna od njih, Honorable Escape (Časni bijeg) bijaše nagrađena nagradom popularnog “Scribner’s Magazine”, novela And the Angels Won’t Blame Him (I anđeli ga neće okriviti) Bartona Michaela Phillipsa (vl. ime Phillip Barton Bavčević), i vrlo plodnog Edwarda Ifkovića, autora brojnih novela i romana s hrvatskim motivima. Imam dojam da bi se iz ovih i sličnih uradaka, priča i novela, mogla sastaviti jedna pristojna antologija, kao posebno hrvatska književna dokumentacija iz tih teških godina depresije, štrajkova, deportacija, nezaposlenosti i drugih životnih nepovoljnosti, rame uz rame sličnih priča o drugim narodnostima u tadašnjoj Americi, kao što su to romani Uptona Sinclaira The Jungle (Džungla) o Litvancima u čikaškim klaonicama, Thomasa Bella Out of This Furnace (Iz te talionice) o Slovacima u čeličanama Pennsylvanije, i remek djelo samog Amerikanca Johna Steinbecka, Grapes of Wrath (Plodovi gnjeva) o teškom životu zemljoradnika za vrijeme depresije. Ovoj “galeriji” uzora možemo dodati i nedavno objavljen hrvatski roman Ivana Aralice: Farrell (2016.), u kojem se radnja zbiva baš među Hrvatima doseljenicima u državu Pennsylvaniju 1920-tih godina, pretežno među radnicima u čeličanama pensilvanijskog gradića Farrell, u kojem su do dan danas vidljivi tragovi hrvatskih doseljenika.

Vrijedno je ovdje spomenuti i dramskog pisca Srđana Tucića koji je jedno vrijeme živio u Americi, ali je sva svoja djela objavio u Hrvatskoj, te Josipa Jurja Hitreca/ Josepha Georga Hitreca koji se 1946. iz Indije seli u Ameriku i u Americi objavljuje svoja glavnija djela: priče Ruler’s Morning (Vladarevo jutro) i roman Son of the Moon (Sin mjeseca), ali uglavnom s indijskom tematikom.

Ovaj kratki uvodni pregled književnosti među prvim hrvatskim iseljenicima u Americi pokazuje jedan zamjetljiv poredak: pisanje prve generacije na hrvatskom, kratko zatim na hrvatskom i engleskom i napokon posljedicom asimilacije u američko društvo pisanje djela izravno na engleskom jeziku. To se poslije ponavlja sa svakim valom novih emigranata, ne samo među Hrvatima, nego među svim drugim narodima, naravno osim onih koji dolaze u Ameriku iz engleskogovorećih zemalja.

II.

Poslije Drugog svjetskog rata, dolaskom izbjeglica hrvatska se emigracija u Americi i Kanadi “pomlađuje” i nastavlja se pomlađivati svakim novim valom doseljenika. Hrvatska književna djelatnost na sjevernoameričkom kontinentu znatno oživljava dolaskom afirmiranih pisaca koji nastavljaju pisati, a njima se priključuju i drugi koji se pisanja hvataju isključivo na hrvatskome jeziku tek u emigraciji. O prvima su pisali Vinko Grubišić (Hrvatska književnost u egzilu, 1990.), Ante Kadić (u svom osvrtu na Grubišićevu knjigu, Kolo 1991.), i u posljednje vrijeme Srećko Listeš (Emigrantska hrvatska revija, 2015.). A o ovima drugima, do sada nitko nije pisao sustavno, s iznimkom Šimuna Šite Ćorića koji u izboru 45 hrvatskih emigrantskih pisaca (1992.) uključuje i lijep broj te posebne grupe pisaca, među inim sa sjevernoameričkog kontinenta: Nadu Kesterčanek Vujicu, Juru Georgea Prpića, Feri Midžana, Alana Horića, Berislava i Mariju Fabek, Vinka Grubišića, i Katarinu Pejaković, i selekcije izvan hrvatskih pisaca Ive Šoljana u antologiji Hrvatski Odisej (2002).

No ipak tragovi za tim prilično velikim brojem pisaca, većina onih kojih knjige nisu bile objavljivane, nisu potpuno izgubljeni zahvaljujući nastavljenoj publicistici i novinstvu među Hrvatima u Americi i Kanadi. Taj se materijal dobrim dijelom sačuvao po lokalnim i nacionalnim, odnosno državnim i provincijskim knjižnicama, nekim sveučilišnim arhivima i djelomično i u nekim našim župama i misijama. Iako se ne može govoriti isključivo o književnim listovima, većina tih publikacija, novina, kalendara, almanaha, redovito je posezala za lijepom književnošću (beletristikom), posebno s rodoljubnom i vjerskom tematikom, te uz imena hrvatskih klasičnih i suvremenih domovinskih pisaca redovno se pojavljuju i nova imena tamošnjih sredina. Međutim, mora se priznati da se ovdje više radi o popularnom nego profinjenom, kvalitetnom pisanju.

Kako rekoh, nije bilo isključivo književnih listova, a još više je nedostajalo objektivne, pouzdane književne kritike. Izvan emigrantskog tiska pisci su objavljivali svoje radove na vlastiti trošak bez lektora i tehničke pomoći. Koliko mi je poznato samo su Nikolićeva Hrvatska revija i Knjižnica Hrvatske revije, te čikaški ZIRAL (Zajednica izdanja ranjeni labud), djelovali dosta izbirljivo, držeći se izrazitog izdavačkog standarda. U susret tim piscima je donekle izlazila i ondašnja Hrvatska matica iseljenika koja je objavljivala u svojem mjesečnom časopisu Matica i godišnjaku Iseljeničkom kalendaru a ponekad i nagrađivala doprinose pisaca u emigraciji, no to se činilo vrlo selektivno, prema tadašnjim ideološkim kriterijima komunističke Jugoslavije, koji većinu dobrih emigrantskih pisaca nisu zadovoljavali. Srećom poslije osamostaljenja Hrvatske 1990. i ta se zapreka otklonila, ne samo kod Hrvatske matice iseljenika, koja pruža snažnu promocijsku potporu hrvatskim emigrantskim piscima, nego i kod sve većeg broja hrvatskih izdavača.[4]

Pohvalno je konstatirati da i u tim izazovnim okolnostima stalno pisalo i do danas se piše. Ta je revnost prouzročila nekoliko znatnih pothvata samih pisaca, kao na primjer pojava 1999. “Večeri hrvatske iseljeničke lirike,” prvi susret hrvatsko-američkih i kanadskih pjesnika u New Yorku inicijativom pjesnikinje Nade Pupačić i njene bliske suradnice Ivanke Madunić Kuzmanović isto pjesnikinje, inače suradnice časopisa Hrvatica, koji je izlazio u Chicagu od 1976. do 1990. Danas je taj pothvat poznat kao “Hrvatska iseljenička lirika” ili HIL, udruga koja tijekom dva desetljeća organizira godišnje pjesničke susrete, najprije po američkim i kanadskim gradovima s većim hrvatskim zajednicama, a zadnjih desetak godina i u Europi. Poslije desetog susreta u Zadru, slijedio je Beč, München a u zadnje vrijeme razni gradovi u Hrvatskoj. Na susrete su se sudionici sami prijavljivali, slali po desetak ili više svojih radova koje su unaprijed izabrani recenzenti na susretu komentirali a autori svoje uratke čitali. Recenzenti su onda radove redigirali i tiskao se zbornik koji se za godinu dana na sljedećem susretu prezentirao. Među recenzentima bili si i ovdje prisutni Vinko Grubišić u New Yorku, Stipan Šešelj u Chicagu, Đuro Vidmarović u Clevelandu i moja malenkost u Kaliforniji u San Pedru. Navodno da je do 20. jubilarnog susreta, koji se održao 2020. sudjelovalo više od 150 pjesnika i tiskano 20 zbornika.

Tipična pjesma kroz svih dvadeset zbornika je u srži tužaljka za napuštenom domovinom, čežnjom za povratkom, puna emocije i nostalgije, ali uglavnom skromne pjesničke vještine. No mora se također priznati da glavni cilj udruge nije bio stvarati djela visoke umjetničke umjetnosti, nego omogućiti susrete srodnih duša odanih hrvatskoj riječi. Bilo je i humora, satire, intimnog ljubavnog izražaja i kolorita putem pjesama na raznim hrvatskim narječjima u pjesmama inspiriranih novom sredinom. Vrijedno je spomenuti da kroz pet-šest godina dok sam iz bližega aktivnosti HILe pratio, Hrvatska izvandomovinska lirika iznjedrila je barem tri talentirana pjesnika koji su se istaknuli svojim stilom i svojom originalnošću. Zaslugom Đure Vidmarovića i splitske Naklade Bošković, trojica njih su objavili svoje zbirke-prvijence u Hrvatskoj: Stevo Leskarac iz Buffala zbirku Prije svitanja, Mario Kalfić iz Clevelanda Sarajevo Blues i avangardni filmski i likovni umjetnik Anton Perich iz New Yorka Vertikale.[5]

Bilo je i nekih ranijih primjera objavljenih pjesama, rjeđe proze i drame, ali neusporedivi sa zamahom i trajnošću Hrvatske iseljeničke lirike. Spomenut ću samo Zbirku lirike iz nove domovine koju je uredio profesor slavistike na Sveučilištu Britanske Kolumbije, Želimir Juričić. Zbirka je objavljena u Torontu 1973. a korice je dizajnirao poznati hrvatski umjetnik i glazbenik Joso Špralja, podrijetlom Zadranin. Valja ipak naglasiti da Juričićeva zbirka nije reprezentativna. Iako pjesme nisu bolje ni gore od tipičnog iseljeničkog emotivnog izražaja i osjećajnosti, svih osmero predstavljenih pjesnika su iz redova jugoslavenski-orijentiranog torontskog lista “Jedinstvo”, koji pišu o “staroj domovini” dakle zemlji bez imena, i jezikom isto bezimenim, jer mu se ime ne spominje. S vremenskim odstojanjem mislim da više nije potrebno pretendirati da nije bilo podjela u aktivnostima i u druženju među hrvatskim iseljenicima, podjela koja nisu mimoišle ni književnost.

Jedan od zastupljenih autora u Juričićevoj zbirci, Šibenčanin Josip Gabre, kasnije je objavio zanimljivu i dirljivu pripovijest “Kruh” u zagrebačkom Iseljeničkom almanahu 1989. o iseljeniku ocu obitelji u Rio de Janeiru koji na sidrištu luke upoznaje mornare iz Hrvatske. U razgovoru, ovaj put na hrvatskom, otkriva sunarodnjacima žalosnu tajnu svog iseljeničkog života: radi siromaštva njegova supruga, majka njihova sina, primorana se prodavati da bi odjenula dijete i nahranila obitelj. Po ovom radu procjenjujem da je Gabri od ruke više išla proza nego poezija.

Od drugih književnika hrvatskog iseljeničkog mainstreama o kojima nešto znam i o kojima sam uspio nešto saznati, spomenuo bih još barem nekoliko zanimljivih i vrijednih primjera. Od 1969. u Kanadi živi Katarina Pejaković. Hrvatska revija joj je u Barceloni 1989. objavila prvu obećavajuću zbirku pjesama: Samotni putnici, a u Hrvatskoj joj je 2006. “Hrvatsko slovo” objavilo zbirku Sjena u oku. Čini mi se da Pejaković nije zadržala pjesničku razinu kojom je ‘89. počela. No vrijedno je naglasiti da se 1993. na engleskom jeziku pojavila u kanadskom časopisu Storyteller Magazine njena priča Paper Angel (Papirnati anđeo), o božićnoj čestitci koju autorica dobiva od ujaka iz ratom razorene Hrvatske. Priča je bila izabrana za najbolju u časopisu te godine. Najnovije djelo K. Pajaković je autobiografski roman Anđeo (na hrvatskom i engleskom, 2021.), namijenjen mlađem naraštaju.

Također za mlade je i novela Vremeplov hrvatske Kanađanke, profesorice u srednjoj školi te u hrvatskoj školi Ane Bačić u Mississaugi pri Torontu, o znatiželjnim dječacima koji se magično vraćaju u prošlost, specifično u 17. stoljeće i u povijesna zbivanja urote Zrinskih Frankopana. Isti nakladnik, riječka Biblioteka Djeteenarenje, objavljuje to djelo i na engleskom jeziku pod naslovom Time Machine.[6]

Jedan od najzasebnijih hrvatskih pisaca u Kanadi bio je Alan Horić. Podrijetlom iz Kulen Vakufa, u Kanadu dolazi 1952. s francuskim vojnim odlikovanjima i nastanjuje se u Montréalu gdje je umro u srpnju ove (2022.) godine. Pisao je na hrvatskom, engleskom a najviše na francuskom jeziku. Bio je suradnik Hrvatske revije i aktivan u raznim društvenim i političkim aktivnostima, posebno među Muslimanima koji su se identificirali kao Hrvati. Na hrvatskom mu je najpoznatija zbirka poezije Nemir duše iz 1959. Najplodnija su mu pak djela na francuskom. Poznat je bio kao promicatelj kvebeške književnosti francuskog jezika u Kanadi i kvebeške samobitnosti te je osnovao vrlo uspješnu i utjecajnu izdavačku tvrtku Edition l’Hexagone. Horić je jedan od rijetkih naših pisaca koji se integrirao u francusko-kanadsku sredinu i u njoj postigao vrhunac svog književnog djelovanja.

Kad smo već kod hrvatskih književnika u sjevernoameričkom francuskom miljeu, valja nam spomenuti i od Horića mlađu pjesnikinju Nadu Stipković, čiju je zbirku pjesama Lignes (Crtice) 1961. objavio Horićev l’Hexagon. Stipčević je iste godine napisala scenariji za francusku verziju kratko-montažnog filma kanadskog filmskog vijeća, National Film Board, “Matin sur le Lièvre,” (Jutro na rijeci Lièvre) prema pjesmama kanadskog pjesnika iz druge polovice 19. stoljeća, Archibalda Lampmana. Kombinacijom slike i riječi film prikazuje razne oblike fascinantne rijeke u njenom jutarnjem izdanju u jugozapadnom dijelu Quebeca,[7]

III. O novoj domovini

Mogli bismo reći da pisci koji pišu na hrvatskom jeziku o domovini doživljavaju domovinu više kao ideju nego kao mjesto. U ideji pisac pronalazi sebe i formira svoj identitet. Piše ovdje, ali dio njega/nje ostao je tamo.[8] To vrijedi za mnoge pisce koji pišu na svom materinskom jeziku u Kanadi i drugdje u tuđini, pa tako i za naše književnike izvan Hrvatske.

Međutim mnogi se ne oglušuju na novu sredini pa i o njoj pišu. I tu bi se mogla sastaviti jedna antologija hrvatskih pisaca o Kanadi i Americi pa bi uz prijevode kanadske poezije Luke Paljetka čitatelji imali pri ruci i te sličice Kanade iz emigrantske perspektive. Spomenut ću dva takva primjera. Durakovićeve “Kanadske motive” u zbirci Stazama Sarmata (Zagreb: Birooprema, 1993.), i neke pjesme o Americi Georgea Jure Prpića.

U desetak pjesama koje je Duraković uvrstio u “Kanadske motive” vidi se da pjesnik jasno percipira što sami Kanađani tvrde za sebe i za svoju zemlju: iako Kanada nije bez povijesti, nju od samih početaka dolaskom francuskih i engleskih kolonizatora definira prvenstveno njena geografija.

Jesen na sjeveru

Velika magla. Magli kraja nema

Ravnicom sjevera kroči jesen nijema.

Klokoću vode. Šume mukom šute

Raznosi vjetar misli razasute.

Mokro je lice. Golema je tuga

Odlijeću guske put voljenog juga.

Kuda me nosiš nemirni živote.

Na pusti sjever. Zimo ne bilo te.

Yukon

Prekrasne šume sjevera danas me na put zovu

Sva je tišina svijeta pala na zemlju ovu.

Bajke iz dječačkih dana slutim iz hladnih daljina

Tiho nek zrakoplov klizi. I večernja modrina.

Preko stotinu rijeka. Preko svakog brijega

Na sjeveru me čeka prebijela kraljica snijega.

No, Duraković ne može odoljeti da u svojim razmatranjima ne pokaže priličnu mjeru nostalgije za zemljom svoga podrijetla kad uspoređuje zimu sjevera sa zimom Slavonije (vjerojatno prije globalnog zatopljenja) i kad u kanadskoj jeseni i zimi žudi za toplinom Jadrana.

Za drugi ću se primjer osloniti, kako rekoh, na poeziju Jure Georgea Prpića, ispod takozvane 49. paralele, kako se obično zna reći za granicu između Kanade i Amerike. On u svom dvojezičnom ‘samizdatu’: “Proza, lirika, crteži – Prose, Poetry, Drawings” iz 1984. donosi dvanaestak pjesama s američkim, bolje rečeno američko – hrvatskim temama. U pjesmi “Dolazak Hrvata” pjesnik kliče “Ameriko, evo nas!…” ne sluteći da dar slobode prate poteškoće, i žrtvovanja. Posebno zanimljiva je autobiografska pjesma “Treća smjena” u kojoj autor opisuje svoj prvi posao u Americi, u čeličani, sudbina mnogih školovanih ljudi, Hrvata i drugih, prije nego što uspijevaju nastavit svoje profesije, ili vratiti se na sveučilišta da bi završiti studije.[9]

Crveno je nebo kao bljesak pakla

Iznad usijanih tvornica čelika

U sparnu noć zure osvjetljenja stakla

Tvornica kao neman velika

Treća smjena dolazi…

Polako u znoju svaka minuta prolazi.

“Ringaj kartu!” – zvoni zvonce sata,

u povorci hoda i nešto Hrvata.

Ulje smrdi, buk se stroja širi,

Vani plače nepokorni Erie.

Ne začuđuje da u mnogim pjesmama Prpića, prvenstveno povjesničara, zanimaju povijesne teme u skladu s onim što na razliku od Kanade definira Ameriku kao naciju. Uz pjesmu “Hiawatha” o legendarnom poglavici Iroquis Indijanaca, Prpić veliča američke velikane, kao Lincolna u prijevodu Whitmana, i neke od poznatih Hrvata kao Dominika Mandića i Dragutina Kambera. Na prvi se pogled Prpićeve pjesme čine jezično nespretne, ali baš u tome se osjeća i neka toplina, autentičnost, pjesnik ubacuje strane riječi iz govora američkih Hrvata a za neke riječi pronalazi hrvatske rime: steela – sila; širi – Erie; džina – grinding mašina; ringaj kartu; hvata – Hiawatha; Hiawatha – Hrvata.

Djela pisaca na hrvatskom jeziku na sjevernoameričkom kontinentu su raznolika. Uz rodoljubne lamentacije koje dobivaju novi zamah posebno za vrijeme i poslije obrambenog Domovinskog rata, nalazimo i primjere čiste lirike, što je, barem za mene, posebno zanimljivo, kao i djela iz nove sredine o novoj sredini, bilo to o prirodi i pejzažu, društvenim iseljeničkim prilikama ili ličnostima novih zemalja. To se vidi i u djelima dvojezičnih pisaca koji o hrvatskim temama pišu i na engleskom, odnosno francuskom jeziku. Teoretski ti pisci pripadaju dvjema književnostima, hrvatskoj i kanadskoj, odnosno američkoj, osim ako su njihova djela prijevodi s izvornog hrvatskog.

IV.

I na kraju treba nam se dotaknuti i teme pisaca hrvatskog podrijetla koji pišu isključivo na engleskom, i kako malo prije rekoh, u slučaju Nade Stipković, na francuskom jeziku. U nizu pisaca kojih sam se do sad dotaknuo, ovo je za mene najinteresantnija grupa s kojom se kao dijete hrvatskih emigranata i sam identificiram. Radi se o sve većem broju talentiranih umjetnika riječi, koji iako povezani za Hrvatsku i svoje lokalne zajednice, prelaze u redove književnosti jezika zemalja u kojim djeluju i u većini slučajeva u kojima su se rodili. Da ponovim i naglasim, radi se o piscima koji ne pripadaju više hrvatskoj, nego drugim književnostima. Ipak, kako ću pokušati pokazati, oni su nadareni i zanimljivi pisci koji su ipak dio hrvatske izražajnosti, hrvatskog iseljeništva.

Spomenuti ću najprije spisateljicu koja se često spominje u izlaganjima o dostignućima Hrvata u Kanadi, Nicole Markotić, profesoricu kanadske književnosti i kreativnog pisanja na sveučilištu u Windsoru (autoindustrijski grad južno od Detroita), kćer poznatog hrvatskog kulturnog djelatnika i profesora antropologije i arheologije na sveučilištu u Calgaryju. Markotić je objavila nekoliko zbirka pjesama i autobiografski roman, Scrapbook of My Years as a Zealot (Spomenar mene kao fanatika – neka vrsta ‘bildungsromana’) u kojem opisuje svoja eksperimentiranja s vjerom Mormona a uključuje i sjećanja iz nominalno katoličke obitelji emigranata, oca Hrvata i majke Njemice. Hrvatsku zajednicu i stvari vezane uz Hrvatsku doživljava samo preko oca, s kojim pak nema pozitivan odnos. Na jednom mjestu veli da kad su se starije sestre odselile, ona ostaje doma sama “odrastajući postrance pod njegovim [očevim] krovom” (“I grew up and sideways under his roof”). Kad otac umire, na sahrani u hrvatskoj crkvi u Calgaryju gdje svećenik ‘izbacuje’ gomile riječi molitve i ukora od kojih ne razumije ni jednu, dolazi do neopozive spoznaje da je s očevom smrću izgubila i njegovu zemlju Hrvatsku (“…it hit me how irrevocably I’d lost my father’s country: Croatia, reconfigured as Yugoslavia”). Markotić je otvorena i u ovome dosljedna te se u kasnijim radovima trag njenog hrvatskog podrijetla potpuno gubi.

Dijametralno oprečan pristup naslijeđenog podrijetla nalazimo u mlađoj pjesnikinji, prevoditeljici i urednici Katiji Grubišić iz Montréala. S hrvatskom temom se predstavila u svojoj prvoj zbirci pjesama Što ako nestane crvene boje (What if red ran out, 2008.) s pjesmom “Vrijeme smokava” (The time of figs), napisanoj s gledišta djevojčice koja prati oca na povratku u rodnu Hercegovinu poslije mnogo godina u izbjeglištvu. Slike se redaju između obiteljskih predaja i crtica o kršu, rasklimanom vozilu, vijugavim cestama preko ‘tetiva’ Biokova, po kojima djevojčica, sad očevidac povratka, domišlja retrospektivno i slike očeva odlaska. Slika poveznica, skoro metafora, koja se kroz pjesmu proteže je smokva, medeni sok mediteranskog voća, sočan i ukusan, ali i ljepljiv i nespretan za jesti, baš kao i povratak izbjeglice, sladak, s primjesom tuge jer se kod povratka nameće i sjećanje odlaska.

Bilo je kasno u rujnu i smokve su bile jeftine,

trideset kuna po kilu. Daj nam sve, rekoše [čovjeku za štandom] opet

sukrivci, i dok su došli do crkve,

zahrđale cisterne, kamenjari,

otac i stric pojedoše svih pet kila.

Tako o tom sad pričamo. Otisak prstiju

od soka na volanu, po stričevim hlačama

i po očevoj podlaktici, potočići slatkoće zacrtavajući

i precrtavajući mapu po njegovoj koži.

[It was late September and the figs were cheap,

thirty kuna a kilo. We’ll take them all, they said, complici

again, and by the time they arrived at the church,

the rusted cistern, the stone house,

my father and my uncle had eaten all five kilos.

This is how we tell it. There were fingerprints

of the juice on the steering wheel, on my uncle’s slacks

and down my father’s forearm, the rivulets drawing

and re-drawing maps on his skin.]

Istina, Grubišić se rijetko vraća u svojim pjesmama hrvatskim temama, ali zato redovno prevodi hrvatske književne tekstove na engleski i sudjeluje u znanstvenim publikacijama kao što je bibliografija Croatian Literature in English u izdanju Školske knjige (2007.) i u lektoriranju godišnjaka Journal of Croatian Studies.

Najpotpuniji primjer potrage za svojim korijenima je nedavno objavljen roman, Illyrian Spirits: A Croatian Tale (Ilirski duhovi: hrvatska priča, 2022.), autora Franka Bučara. Rodom iz rudarskog gradića Timmins u sjeveroistočnom Ontariju, Bučar danas živi u Hamiltonu gdje predaje na jednom koledžu. Malo poznat ali nadaren pisac, objavio je prije spomenutog romana nekoliko kraćih djela specifično o Hrvatima u sjevernom Ontariju, kao na pr. drame jednočinke The Miner’s Wife (Rudareva žena), i The Visitor (Posjetitelj) te kratke priče The Fall (Pad) i Toma of the Airplane Ride (Toma i let avionom), neke od kojih u Iseljeničkom kalendaru Hrvatske matice iseljenika. Piše živahnom prozom bez pretjerane sentimentalnosti i često o temama koje su za tadašnju relativno konzervativnu hrvatsku zajednicu bile tabu, kao na pr. preljub i obiteljsko nasilje.

U Ilirskim duhovima Kanađanin hrvatskih korijena, Christopher Radelja, dolazi u Hrvatsku da bi skupio nešto materijala za dva-tri članka za jedan od kanadskih časopisa za putovanja (u zadnje vrijeme, Hrvatska je vrlo popularna tema u tim časopisima.) Slučajem okolnosti u Puli, polazištu Radeljeva putovanja po Hrvatskoj, nailazi na ljude koji ga pozivaju priključiti se pothvatu sazivanja duhova, osoba iz davne prošlosti i omogućiti im rasteretiti se svojih tragičnih doživljaja, pa čak i promijeniti tijek pojedinih tragičnih i nelagodnih osobnih iskustava da bi se pomoću vodiča nakon kratkog boravka u sadašnjosti vratili u miru u domenu duhova iz koje su došli. Radeljino hrvatsko podrijetlo, kao i njegova znatiželja o prošlosti svojih predaka, postaju ključni pa je on izabran za jednog od vodiča duhova (spirit guide). I tako počinje njegova fantastična pustolovina kroz hrvatsku pretpovijest i prošlost, od ilirske kraljice Teute, do napada Turaka, hrabrih uskoka, do napoleonskih ratova, preko raznih dijelova Hrvatske, od Pule i Brijuna do Splita, Omiša i Dubrovnika, preko Osijeka, Zagreba, Karlovca, na kraja kruga, opet do Pule i Brijuna. Mora se reći da dok su vodič i ličnosti iz prošlosti, u ovom slučaju duhovi, fiktivni, sama povijesna zbivanja s kojima su duhovi povezani dobro su istražena, a lokacije koje Radelja po sadašnjoj Hrvatskoj posjećuje autentične su i vjerodostojne, iako se ne radi uvijek o uobičajenim turističkim znamenitostima. U Bučarevu svijetu, prema riječima jednog od likova, “ljudi umiru tek kad padnu u zaborav.” Koliko mi je poznato “duhovi” su poglavito dio keltske a ne slavenske mitologije, ali to za Bučara nije zapreka upotrijebi ih da bi ispričao svoju hrvatsku priču.

Bučar u svoje pripovijedanje unosi i zanimljivu ideju, odnosno teoriju Nikole Tesle misaonog fotoaparata u kojem se misli navodno projektiraju na mrežnicu a putem aparata postaju vidljive ili čitljive drugima, naravno onim posebno darovitim kao što su vodiči duhova. S čisto književnog gledišta, Bučar se vrlo spretno koristi Joyceovskim književnim postupkom, takozvanim “otkrićem” (epiphany), vizionarski ili mistički moment u književnom djelu u kojem se glavnom liku priče otkriva vizija ili spoznaja sebe i svijeta oko sebe. Tako držeći u ruci srebrenu kovanicu iz rimskog doba, Radelji se otkriva slika hrvatske pretpovijesti i uvodi ga u svijet Ilira na nekadašnjem svojem, a kasnije hrvatskom tlu.

Ideja Bučarova romana bavi se intrigantnim pitanjem dvojnosti identiteta djeteta emigranata i spoznajom sama sebe upoznajući zemlju i prošlost svojih predaka. Dok to mnogi najčešće ostvaruju putem memoara, Bučar to radi u svom prvom, i nadamo se ne posljednjem romanu. Po mnogom Bučarovo djelo liči na razmišljanja kanadskih pisaca raznih nacionalnosti koji o toj temi u zadnje vrijeme često pišu, npr. M.G. Vassanji, Rohinton Mistry, Esi Edugyan, i dr. Spoznaja prošlosti se stapa sa sadašnjošću te se stvara novi identitet.

Malo sam više posvetio vremena Bučaru jer sam nedavno pročitao njegovu knjigu. Ne bih htio pak prešutjeti i druga imena pisaca sličnih pristupa i opće priznate razine njihovih djela, kao što su Amerikanke hrvatskih korijena Mary Helen Stefaniak (The Turk and My Mother, The Califs of Baghdad, Georgia, Storage and Other Stories); Sarah Nović (Girl at War); Courtney Angela Brkic (The Stone Fields); Zora Marov (The Wandering Years), i drugi. O njima su u Hrvatskoj već pisali Jelena Šesnić: “Hrvatsko američko pismo” u Hrvatskoj reviji i Branka Kalogjera: “Književnost Hrvata u SAD” u časopisu “Flumensia”. Tu bih dodao i žanrovske romane Alena Matticha, koji preko Libije dolazi u Kanadu, a danas boravi u Londonu i piše za financijske časopise “Dow Jones” i “Wall Street Journal”.

Ovdje se nisam osvrnuo na djela Josip Novakovicha koja su obogatila i stalno obogaćuju književnosti Kanade i Amerike. To što Jagoda Marinić predstavlja za Njemačku, rekao bih da Novakovich predstavlja za Kanadu i Ameriku. Pisac od profesije, kao Joseph Konrad i Vladimir Nabokov, Novakovich piše svojim prvim stranim jezikom, engleskim. To je pak tema koja zaslužuje puno više pozornosti nego što je to moguće u okviru mog općeg pregleda. Također uzimam u obzir da Novakovich više nije nepoznat u Hrvatskoj, da se o njemu sve više i više ovdje piše i da su ga konačno počeli na hrvatski prevoditi. Uostalom, Josip je i sudionik ovogodišnjeg Susreta pa ćemo od njega izravno mnogo toga čuti i s njim porazgovarati.

V.

Zaključak

Što nam je iz prethodnih razmatranja zaključiti (kad kažem ‘nama’, mislim po prvo na nas izvan Hrvatske u emigraciji, ali i na vas pozvane stručnjake i čitatelje lijepe književnosti u Hrvatskoj)? Svaka od gore spomenutih kategorija zahtjeva poseban pristup da bi se postigao bilo kakav napredak.

Mišljenja sam da bi nam trebalo potpunije identificirati, sabrati i detaljnije proučiti američke i kanadske pisce hrvatskih korijena prve polovice 20. stoljeća koji su pisali na engleskome jeziku da ne bi pali u zaborav u samoj Americi i Kanadi niti u Hrvatskoj. Također smatram da je potrebno i dalje omogućavati piscima, posebno onima koji pišu isključivo na hrvatskom jeziku, pristup književnim krugovima u Hrvatskoj, kao i pristup nakladnicima da bi njihovi radovi bili objavljeni, ne zato što u očima mnogih predstavljaju nekakav kuriozitet, nego zato što među njima ima nadarenih pisaca koji pišu vrijedna i kvalitetna književna djela. Ovo je od posebne hitnosti, jer je djelatnost glasila i izdavača koji su donedavna izvandomovinske pisce podržavali poslije osamostaljenja Hrvatske postepeno nestala. Vjerujem da iskustva i opažanja hrvatskih pisaca iz drugih sredina i kultura mogu biti od velikog zanimanja hrvatskim čitateljima. Radi se o piscima hrvatske baštine, koje pisanje ne definira lokacija, nego prije svega hrvatski duh i i hrvatska riječ. Bitno je da se na te pisce u Hrvatskoj gleda, prema biblijskoj izreci, ne više kao “tuđince i goste“, nego kao ukućane.

Glede pisaca hrvatskog podrijetla koji pišu o hrvatskim temama na stranim jezicima, valjalo bi s njima uspostaviti i sustavno produbljivati kontakte prepoznajući u njima mostove s književnostima zemalja u kojima žive. Ako je glavni kriterij književnosti jezik, onda oni nisu niti mogu biti dio hrvatske književnosti, ali mogu biti širitelji hrvatskog duha na jednoj globalnoj razini, posebno ako je u njihovim djelima prisutna hrvatska tematika. Slažem se s Gojkom Borićem, koji je nedavno pisao o hrvatskim književnicima u Njemačkoj, uključivši i one koji pišu samo na njemačkom. Za potrebe svog izlaganja dopuštam si Borićev ‘njemački’ zamijeniti s engleskim i drugim nehrvatskim jezicima na kojima pisci našeg porijekla pišu. Borić priželjkuje da bi jednog dana u povijestima hrvatske književnosti, bila posebna rubrika: “hrvatski književnici drugih jezika”, jer kao što je u dalekoj prošlosti bilo književnika koji su pisali na latinskom, talijanskom ili mađarskom, a bili su hrvatske nacionalnosti, takvih ima i danas u zemljama u koje su se Hrvati doselili i u kojima su se nastanili. “Možda bismo mi Hrvati, zaključuje Borić, mogli biti pomalo i ponosni ako velikim narodima ‘darujemo’ nekoliko književnika, premda će nam nedostajati u našoj literaturi”.

A što se tiče autora za koje znamo da su podrijetlom našijenci, ali je svijest njihova identiteta iščeznula, valja nam prihvatiti činjenicu da asimilacija s vremenom radi svoje, što ne bi smjelo utjecati na priznanje koje im pripada čisto radi njihovih književnih dostignuća.

VLADIMIR BUBRIN rodom je iz Potnjana blizu Đakova. Kao jedanaestogodišnji dječak s roditeljima je emigrirao u Kanadu, gdje i danas živi. Doktorirao je slavistiku na Sveučilištu u Torontu. Na kulturnom polju bavi se književnom naukom te istraživanjem povijesti društvene i kulturne djelatnosti Hrvata u Kanadi. Posebno su opsežna njegova prevoditeljska zalaganja hrvatskih književnih djela na engleski jezik. S Vinkom Grubišićem objavio je trojezičnu hrvatsku renesansnu čitanku The Glory & Fame — Dike ter hvaljen’ja: Croatian Renaissance Reader — Hrvatska renesansna čitanka (2015.) a za prijevode hrvatske renesansne poezije i drame u Journal of Croatian Studies dobitnik je nagrade “Davidias” Društva hrvatskih književnika (2012.). Desetljećima je s Vinkom Grubišićem urednikom časopisa Journal of Croatian Studies, glasila Hrvatske akademije Amerike, godišnjak koji je 2018. obilježio svoju 50. obljetnicu.

[1] O tome su pisali suvremenici, isto iseljenici, kao na pr. Juraj Škrivanić, autor tadašnje “Povijesti američkih Hrvata” (koju je iz sačuvanog rukopisa 2011. objavio Hrvatski svjetski kongres) i Božo Tolić, urednik nekoliko tadašnjih hrvatskih-američkih novina u svojim “Sjećanjima” (dio kojih će biti objavljen u najnovijem, 53. broju Journal of Croatian Studies), hrvatski književnik Ante Tresić Pavičić u svom putopisu među Hrvatima u Americi, Preko Atlantika do Pacifika: život Hrvata u Sjevernoj Americi (1907) i drugi.

[2] “The Croatian Immigrants in the United States of America” in Croatia: Land, Culture and People (Toronto-Buffalo: University of Toronto Press, 1970), i The Croatian Immigrants in America (1971).

[3] “Književnost Hrvata u Sjedinjenim američkim državama,” Fiumensia, 1996.

[4] Iako se često zna prigovoriti da za emigrantsku knjigu u Hrvatskoj nema puno zanimanja, naišao sam na najmanje desetak izdavača koji radove iseljeničkih radova primaju, vjerujem ne zato što su kurioziteti, nego zato što se radi o prepoznatim kvalitetnim djelima koje čitatelje u Hrvatskoj i vani mogu zanimati. Za primjer valja spomenuti barem nekolicinu hvalevrijednih izdavača: Naklada Bošković, Birooprema, Alfa, Matica hrvatska i njeni mjesni ogranci, HKZ/Hrvatsko slovo, Naklada Meandar, Hrvatsko društvo sv. Jeronima, Naklada Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, i dr.).

[5] Rodom iz Dubrovnika, Anton Perich je danas više poznat kao likovni umjetnik, koji je u svojim ranijim godinama surađivao u projektima suvremene pop umjetnsti Andyja Warhola. Periću se pripisuje tvorba slika izumom mehaničkog špricanja na platno, prethodnik tkz. ink jet printing-a.

[6] Imena spomenutih hrvatskih pisaca i pjesnika u Kanadi nije niti može biti iscrpan. Ograničio sam se na nekoliko primjera bez sugeriranja obuhvatnosti. U popis znatnih daljnjih pjesnika spomenuo bih još slijedeće: Veru Valčić Belić koja je pisala rodoljubne pjesme i često je sama kompetento prevodilana engleski; Antona Kikaša koji piše pjesme, ali se više pojavljuje sa svojim pjesmama u Hrvatskoj nego vani te često nastupa na pjesničkim manifestacijama kao ona u Rešetarima; i Anu Ganza koja piše pjesme rodoljubnog naboja ali su joj bolje pjesme čiste lirike.

[7] https://www.onf.ca/film/matin_sur_la_lievre/

[8] vidi: Esi Edugyan, Dreaming of Elsewhere: Observations on Home (Snovi o negdje drugdje: promatranja o domu), Edmonton: University of Alberta Press, 2014.

[9] Prpić nije jedini hrvatski intelektualac, koji uz djela iz struke, t. j. povijesti, piše i književna djela, on poeziju, Vladimir Goss, povjesničar umjetnosti i arhitekture, romane, Grubišić, jezikoslovac i latinist, poeziju i drame, i drugi.