ODNOS HRVATSKIH PISACA U EGZILU PREMA DOMOVINI HRVATSKOJ I DOMOVINSKIM PISCIMA

Prof. dr. sc. Vinko Grubišić, književnik, Kanada

Hrvati su sigurno među najraseljenijim europskim narodima, a već u prvim masovim iseljavanjima, koja se dobrim dijelom podudaraju s vladavinom Khuena Hedervaryja, uz ekonomske emigrante postojali su i politički emigranti, bolje rečeno egzilanti. Razlike u hrvatskom slučaju između ekonomske i političke emigracije nikada nisu ni mogle biti sasvim jasno označene: samim odlaskom iz svoje zemlje, iz zemlje gdje se netko dogodio, gdje se mogao, ili bar imao priliku ostvariti, postavlja se pitanje može li ta nova zemlja, ma koliko prihvatljiva i udobna, iz kojekakvih razloga, pružati normalna, rekli bismo svrhovita proživljavanja. S druge strane, poltički emigranti, u mnogim slučajevima teže se snalaze nego li tzv. ekonomska emigracija jer dolaze u zemlje za koje se često nije bilo lagano intelektualno pripraviti. A živjeti je trebalo, jesti je trebalo – i to svaki dan!

I prije stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca neki su hrvatski pisci odlazili u tuđinu i u tuđini proveli godine, pa i ostatak života. Tako nam na pamet pada Antun Gustav Matoš, koji u Parizu provodi svojih najplodnijih pet godina… Ili Srđan Tucić, koji je zadnjih dvadeset i sedam godina svojeg života proveo najprije u Parizu, zatim u Londonu i većinu u Sjedinjenim Američkim Državama. No za razliku od hrvatskih književnika emigranata neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, književnici koji su živjeli izvan Hrvatske u vrijeme Austro-Ugarske monarhije, bez obzira kakvo mišljenje iznosili u svojim kritičkim tekstovima i bez obzira koliko kritični bili prema monarhiji, mogli su se u tu svoju državu vraćati kad su htjeli. O tomu zašto je Srđan Tucić ostao u tuđini sve de smrti i je li razlog zabrane 8. broja 1914. godine časopisa “Savremenik” Tucićev tekst “Osloboditelji”, vjerujem da će to netko od hrvatskih povjesničara književnosti temeljito istražiti.

Kobnog svibnja 1945. kad su se neki hrvatski književnici pred komunističkim ubojicama povukli s masom hrvatskog naroda prema Austriji, među inima, bili su tu: Vinko Kos, Ljubo Wiesner, Albert Haller, Lucijan Kordić… Za Vinka Kosa niti za Hallera ne zna se gdje su i od koga su ubijeni. Lucijan Kordić se iz kolone smrti noću nekako izmakao i bacio se u mračnu Dravu pa je kao svećenik franjevac preko slovenske katoličke crkve dospio u Italiju.

Ne samo da je ubijen pjesnik Vinko Kos (1914. – 1945.) nego se nastojala ubiti i njegova poezija, nastupila je tzv. “damnatio memoriae” pa od 1945. do stvaranja demokratske i neovisne Hrvatske države o njemu se u Hrvatskoj nije pisalo, njegova su djela prešućivana. O njemu piše Cvjetko Milanja u Leksikonu hrvatskih pisaca (Zagreb, Školska knjiga, 2000., 369) “Ipak Kos ostaje trajnom vrijednošću kao pjesnik na tragu Verlainea i Rilkea, koji su, uz ine bili uzori hrvatskoj katoličkoj lirici.” No u hrvatskoj emigraciji nije bio zaboravljen, jer je Božidar Vidov, poznat u ranijim godinama hrvatskog školstva u Torontu, hrvatski svećenik grkokatoličkog obreda, objavio zbirku od 39 Kosovih pjesma pod naslovom Zlatni orasi, kojom su se služile hrvatska škole u Kanadi i SAD. Spomenimo i to da je među prvima u emigraciji o Kosovoj poeziji pisao Lucijan Kordić (u Hrvatskoj Reviji 4/V. (HR). Zaista ne znamo što je to moglo biti tako opasno u Kosovim knjigama za djecu da su sve bile nakon II. Svjetskog rata povučene iz Gradske knjižnice u Zagrebu.[1]

Već u poodmakloj dobi, kad je trebao razmišljati o zasluženoj mirovini hrvatski estetičar, najpoznatiji hrvatski širitelj estetičkih ideja Benedetta Crocea u Hrvatskoj Albert Haller (1883. – 1945.) bio je u očima komunista teški grješnik čiji se grijeh sastojao u tom što je na Filozofskom fakultetu u vrijeme rata gotovo dvije godine predavao estetiku. Protivnik svih oblika pozitivističkog pristupa književnom djelu našao se u okršaju s Antunom Barcem. No za razliku od Kosa, njegova djela nisu bila baš potpuno prešućivana pa je izbor njegovih tekstova objavljen u Pet stoljeća hrvatske književnosti (1971.), a o njegovoj estetici stručno je rasuđivao vrstan poznavatelj njegova djela Zlatko Posavac (Alebert Haller, Zagreb,1978.).

Uza sve nedaće koje su pratile na trnovitom putu iz Hrvatske u nepoznato jednog od najpoznatijih hrvatskih “Gričana”, Ljubo Wiesner (1885.-1951.) surađivao je u Rimu s Radio Vatikanom, a ponešto i prevodio s francuskog. I patio. A nije se pojavila:

“…koja zlatna seja,

(- – -)

Da nam ostavi žudnju putovanja,

Da nas povede putem svijetlih zbilja

Da nam se oku otkrije ko Sanja

Sivi Toledo, gizdava Sevilja.”

(Avantire)

I Wiesner je bio emigrant na svoj način, iako su njegova djela u Hrvatskoj čitana i objavljivana. Bila su zapravo neizostavna. Mogli bismo reći da na neki način hrvatska književnost i nije mogla bez Wiesnera, koji je u tuđini, bez obzira što to bijaše u raskošnom Rimu, rezignirano, a mirno čekao odlazak.

Osim Lucijana Kordića, još su neki hrvatski intelektualci izmakli smrti na putu prema Bleiburgu. Jure Petričević, koji nakon završenog doktorata u Švicarskoj 1942. odbija ponudu znantsvenog suradnika poznatog Švicarskog seljačkog saveza (“Schweitzerischer Baurnverein”) i odlazi kao stožernik u Banja Luku, gdje ostaje samo nekoliko mjeseci i vraća se u Zagreb. Na povlačenju iz Hrvatske izbjegao je izručenje na neki način koji valja pripisati Božjoj providnosti, te nakon kojekakvih zemljoradničkih poslova u Austriji koji su mu omogućavali preživljavanje, zapošljava se u Švicarskoj kao vodeći stručnjak u Schweitzerisher Bauernverein u kojemu je, da ne bijaše zova domovine, mogao mirno provesti sve (ne)vrijeme agresije na Hrvatsku devedesetih godina. Nastanjuje se u Bruggu, godinama surađuje u Hrvatskoj Reviji, a kasnije osniva vlastitu nakladničku kuću Adria Verlag u kojoj je objavio šesnaest što knjiga što knjižica o hrvatskoj problematici, uglavnom na njemačkom jeziku, kojim je vladao kao i hrvatskim. Nitko nije toliko erudicije i truda uložio u tumačenju istine o Hrvatskoj i o Hrvatima kao Petričević. Švicarski su ga znanstvenici redovito navodili kao stručnjaka u agrarnoj ekonomiji spominjući ga kao “espert Croate”. Ostavio je znatnu sumu novca Matici hrvatskoj, koja mu je bila posebno pri srcu, a Matica mu se odužila tako da je napravila krasnu dvoranu koja nosi njegovo ime, a ispred nje je Petričevićeva bista. I najvećma zahvaljujući Matici hrvatskoj njegovi su posmrtni ostatci preneseni u Hrvatsku na vječni počinak.

Još je dramatičniji bio način spašavanja golog života Vinka Nikolića: vlak ga je vraćao u novostvorenu tiraniju, tj. komunističku Jugoslaviju, gdje ga je čekala sigurna smrt, bez obzira bio kriv ili ne bio, pa je iskočio iz vlaka i nekako se dočepao Francuske, a kasnije Argentine. Zamislimo samo koliko bi hrvatska kultura izgubila da ta dvojica nisu uspjeli izbjeći gotovo sigurnoj smrti.

Našavši se izvan smrtonosnih kandža jugoslavenskog komunizma i preživjevši ono besramno izručenje Hrvata Titovim krvnicima, koje su obavili beskrupulozni Englezi, hrvatski su se književnici, koji su uspjeli preživjeti, kao i svi drugi, morali snalaziti da bi preživjeli, odnosno kako bi nekako dospjeli u normalan tok života. Kao što se može vidjeti u djelu Marka Čovića: Nejugoslavenska Jugoslavija i Hrvati iliVinka Nikolića: Pred vratima Domovine (I-II, Buenos Aires – Barcelona, 1966./67.) bavili su se ti književnici svim i svakakvim poslovima i jedino su mogli napredovati istovremenim radom i učenjem. Ivan Meštrović se zaposlio radeći neke blijede reljefe na bolničkim zidovima u Americi i bio je plaćen po četvornoj stopi, Prpić je kao i Nizeteo radio u tvornici. No Prpić je nastavio studij povijesti, a Nizeteo je završio pravo i bibliotekarstvo pa je većinu života proveo kao bibliotekar, kako je sam znao reći “ljubujući i drugujući s knjigama.” Vinko Nikolić je nekoliko početnih godina u Argentini bio podvornik u školi…

Za vrsnog i onako tragičnog pjesnika Viktora Vidu, poznavatelja nekoliko jezika i dobro upućena u svjetske književne tokove, Nikolić je zapisao (uz Vidine Sabrane pjesme): “U Argentini je Vida okusio svu gorčinu emigrantskog kruha, gdje se potucao od nemila do nedraga, od posla do posla, sve težeg i sve neugodnijeg, dok se nije, na kraju, u ožujku1950. godine smirio kao skromni državni činovnik, što je jedva osiguravalo njemu i njegovoj obitelji vrlo oskudnu koricu kruha”. Ne zaboravimo da je Vida već od 1942., živio najprije u Italiji, a zatim u Argentini, pa se možda o njemu moglo nešto u Hrvatskoj saznati prije drugih emigrantskih pisaca.

Naravno, nekima je bilo lakše. Ante Kadić je u vrijeme dolaska komunista na vlast u Jugoslaviji živio i studirao u Ženevi, u Švicarskoj, Krsto Spalatin u Rimu, Franjo Trogrančić u Firenci… Oni su se kasnije mogli vraćati u svoj rodni kraj, iako su surađivali s HR i drugim hrvatskim kulturnim časopisima. Kao prema građanima država u kojima su živjeli, Jugoslavija se jednostavno nije usuđivala bilo što poduzimati. Da, slobodno, ali ipak… Morali su paziti s kim se sastaju, o čemu i o komu razgovaraju. Pričao nam je prof. Ante Kadić nakon jednog povratka iz Hrvatske, kako je na Osmom međunarodnom kongresu slavista, koji se održao u Zagrebu i u Ljubljani 1978., došao ujutro kad je bilo zakazano njegovo predavanje “Kranjčevićev Krist na barikadama” i našao na vratima vijest da prof. Kadić radi bolesti ne će održati predavanje… Eto vidimo da su i onda komunisti dobro poznavali svoj obrt. Čovjek je došao s predavanjem iz dalekog Bloomingtona, iz države Indiana, a eto… Ostao bez teksta, kako bi se danas reklo!

Vinko Krišković, Vinko Nikolić, Ivo Lendić, Antun Bonifačić, Antun Nizeteo, Dušan Žanko, Pavao Tijan, Luka Brajnović i još neki došli su sa intelektualnom, književnom, odnosno kazališnom reputacijom.

Drugi neki književnici kao Alan Horić rođen 1929. ili Mate Erić 1922., uz nove životne početke u novim domovinama, našli su se pred književnim početkom. Ukratko, kako rekosmo, a to treba i naglasiti, živjeti je trebalo svaki dan, a pisati kad se – i ako se – uhvati malko slobodna vremena.

Pišući o Franji Trogrančiću kao pedesetgodišnjaku, a ujedno s ponekim napomenama i o drugim piscima svoje generacije, Vinko Nikolić (HR 4/XIII/1963, str. 583) jadikuje: “Kad čovjek danas promatra, što u tuđini nastade od pojedinaca, u koje smo nekada gledali s mnogo nada, kako ih je život posve razorio, i umjesto znatnih književnih i znanstvenih doprinosa (ili drugih uloga u korist zajednice) udijeliše, najotporniji među njima, tek neke mrvice, koje samo podsjećaju na njihova nekadašnja obećanja. A koliki postadoše samo goli kruhoborci te jedina im briga vlstita obitelj! Što se može, život je jači od nas, a mi mu (neki) otimamo mrvice, da utažimo svoju unutarnju žeđ, koja ne jenjava, i tako vraćamo dug svoj rodu svome i zemlji našoj.”

“Vidas sin valor” – rekli bismo, a to je naslov zbirke pripovjedaka Marijana Mikca.

Slične riječi nalazimo u romanu Hrvoslava Bana: Urotnik na Manhattanu, gdje za poznatu hrvatsku pjevačicu Milku Trninu kaže: “Govorila je o Hrvatima koji su imali uspjeha u novoj domovini s nešto zabrinutosti, hoće li svoju sreću znati podijeliti s nesretnom Hrvatskom? Dužnici su oni svojoj siromašnoj zemlji, napokon. Ona im je dala život, ime, ljudsku dušu. Morali bi joj nešto uzvratiti (Urotnik… 119):

“Bilo je nekih nevjerojatnih životnih i intelektualnih mijena u hrvatskih pojedinaca u egzilu. Tako je npr. Dušan Žanko, nekada jedan od istaknutijih književnih i kazališnih kritičara te veoma poznat kazališni intendant, postao predavač na Agronomskom fakultetu u Caracasu. Došavši u novu jezičnu i kulturnu sredinu, sigurno je vidio kako je agronomija bila mnogo unosnija nego kazališna ili književna kritika. Posebno što ni na vidiku, pa ni izvan vidika, nije bilo nikakva hrvatskog kazališta. Možda je to razlog što je u 2. svesku “Hrvatskog leksikona”, Zagreb, Naklada Leksikon, 1997. na str. 726. Dušan Žanko dobio nešto manje prostora nego njegov zloglasni prezimenjak Miloš Žanko. Ili Pavao Tijan koji je s Matom Ujevićem radeći na Hrvatskoj enciklopediji u NDH postao jednim od urednika Enciclopedia de la cultura Española. Mnogo teže nego li u poslovnom svijetu, ili u tehnici, medicini ili znanosti bilo je književno uspjeti u novoj sredini i u tom pogledu čini se kako je izuzetan bio Alain Horić koji je u vrijeme Bleiburške tragedije imao šesnaest godina pa veoma mlad odlazi u Legiju sranaca, koju napušta u 21. godini života. Dolazi u Pariz, a iz Pariza u Kanadu. U Montrealu ostaje sve do smrti prije koja tri mjeseca. Nakon uspješne zbirke L’aube assassinée (1957), objavljuje zbirku pjesama na hrvatskom Nemir duše (1959.) te se neke njegove pjesme pojavljuju u HR. On je, rekli bismo, dosljedno Nikolićevim riječima “vraćao dug rodu svome i zemlji našoj”, bez obzira što se pokazivao veoma nezadovoljnim pa i nesretnim u odnosu prema i rodu i domu svome. Naime, on je oslobađanjem Hrvatske odvojene od njegove Bosne bio strahovito razočaran, jer su u njegovim poimanjima i snovima Bosna i Hrvatska bile jedno… kao i u mnogih drugih emigranata. No nažalost snovi i zamišljaji su jedno, a politička stvarnost okrutno nešto sasvim drugo.

Vjera u hrvatsku neovisnost bila je potrebna za ustrajnost i odanost domu i rodu. I onda kad su sve okolnosti govorile suprotno, Petričević je, kao i većina ovdje spomenutih, bio duboko uvjeren da će Hrvatska postići svoju neovisnost. Povodom smrti Vinka Kriškovića, drugog hrvatskog emigranta, političara, a i književnika te prevoditelja Shakespearea, čiji su prijevodi – koliko mi je poznato još uvijek u rukopisu – Petričević piše, 1953. godine: “Mi Hrvati imamo, kao i drugi narodi, revolucionarce, koji su svojim idejama i radom izvršili velike preokrete te revolucionarce, koji su kao politički praktičari mirnim putem i bez velikih potresa nastojali ostvariti narodne ciljeve. Ta dva tipa ljudi i ideja idu različitim putevima k istom cilju. Oba su potrebna i važna i moraju se prema zahtjevima vremena i okolnostima upotpunjavati i izmjenjivati. Jugoslavenstvo, Starčević i Radić tri su najmarkantnije točke u hrvatskom političkom životu u zadnjih sto godina. No dok nam je jugoslavenstvo nanijelo više štete nego svi ratovi i provale stranaca u našu zemlju od kako je nastavamo, dotle su Starčević, buđenjem hrvatske nacionalne svijeti i stvaranjem hrvatskog naconalnog pograma i Radić, uvođenjem seljaštva u hrvatski politički život i osvješćujući ga nacionalno, jaki stupovi još nedovršene političke kuće, koja bi u skoroj budućnosti imala osigurati miran život hrvatskom narodu. Ustaštvo i komunizam u Hrvatskoj su s našeg narodnog stanovišta pseudorevolucionarni pokreti, jer su strane totalitarne ideje pokušali u surovoj formi primijeniti kod nas.”[2]

Hrvatski književnici izvan Hrvatske, kao i većina domoljubne emigracije, veselili su se svakom hrvatskom uspjehu, a žalovali nad propustima, očekivali, izviđali, planirali. A naravno stizala su i razočaranja. Kasnih šezdesetih godina očekivali smo u Švicarskoj dan kad na određeni kiosk stigne Telegram, često smo ostajali budni do pola noći kad bi završavao hrvatski radio program hrvatskom himnom.

Kasnije kad se pojavio Hrvatski književni list i nešto kasnije Hrvatski tjednik, te Kritika, hrvatska je emigracija smatrala da je neovisna Hrvatska na vidiku. Bijaše to vrijeme rascvata Hrvatskog proljeća, a onda… iznenada stiže mraz, fatalno crno Karađorđevo… Hrvatski književnici i javni radnici izvan Hrvatske slali su dopise, prosvjede vladama i novinama i na sve načine se htjelo ukazati na nepravde koje se nanose Hrvatima, posebno zatvorenim hrvatskim piscima. Sjećam se kako smo u Švicarskoj bili raspodijelili posao, Jure Petričević, fra Lucijan Kordić, Tihomil Radja i ja u održavanju kontakta s tiskom na njemačkom i francuskom jeziku. U vrijeme Hrvatskog proljeća u Švicarskoj su organizirana dva velika skupa hrvatskih intelektualaca, na kojima su hrvatska pisci zapravo imali glavnu riječ. Jedne večeri za vrijeme simpozija u Bruggu, koji je organizirala HR skupa s Jurom Petričevićem i Tihomilom Radjom, sudionik na skupu Mirko Vidović nam je tokom jedne večere rekao da treba što hitnije ići u Hrvatsku jer da mu je majka teško bolesna. Iako smo znali što znači još vidjeti živu majku, odvraćali smo ga od puta s napomenom da naprije provjeri je li mu majka zaista bolesna. Nije još imao francusko državljanstvo, a i da ga je imao vjerojatno ne bi ništa bilo drukčije, otišao je, zatvoren je radi pjesme Marš hrvatskih legionara, godine odležao u teškim mukama u zatvoru. Svi smo slali dopise i peticije da ga se oslobodi, da nije bilo nikakva razloga zatvaranju. Bile su, istina, neke međunarodne organizacije u posjetu, ne Mirku Vidoviću nego zatvorskoj upravi, a izvješće je bilo da se s njim sasvim dobro postupa. Fra Lucijan Kordić, dr. Jure Petričević, dr. Tihomil Radja i ja smo zajednički sve poduzimali kod francuskih vlasti da Mirko Vidović, koji nije učinio nikomu nikakvo zlo, bude oslobođen. Pritom smo imali punu podršku Mirkove supruge Lucie Vidović, koja se morala brinuti za petero djece. Od pisaca u Hrvatskoj nismo se za Vidovića ni usuđivali tražiti bilo kakvu podršku jer je tada posvud u Hrvatskoj vladao strah i potištenost.

Posebna je afera bila knjiga Zlatka Tomičića: Put k Meštroviću samo zato što je djelo objavila Knjižnica Hrvatske Revije u Buenos Airesu, 1965. Neki su se novinari – navodim to po sjećanju – pitali o tomu kako je to vrag, eto, mogao ući u hodočasnika, a da to “društveni egzorcisti” nisu, ako ne spriječili, onda bar izliječili.

U Europi kao i u Kanadi i Sjevernoj Americi bio je velik događaj kad bi stigao neki književnik, ili jezikoslovac, govornik iz Hrvatske. Osim brojnih pjevača, u Švicarskoj su tih godina gostovali kao predavači Zlatko Tomičić, Vlado Gotovac, Miroslav Vaupotić, Ljudevit Jonke, Branimir Donat, Mladen Bošnjak, Dalibor Brozović…

Nakon Hrvatskog proljeća intelektualce koji su se u europskim zemljama sastajali s nama izbjeglicama zvali su na kojekakva ispitivanja. Saznao sam kasnije da je Miroslav Vaupotić, s kojim smo se zaista češće susretali fra Lucijan Kordić, Tihomil Radja, Jure Petričević i ja, u vrijeme dok je bio lektor na slavistici u Zürichu, u Švicarskoj, dobio iz Münchena Hrvatsku Reviju, a moje je ime bilo kao ime osobe koja mu tu reviju šalje. Nikada nisam živio u Münchenu, a kasnije mi je Petričević rekao da su također nekim njegovim poznanicima slali Hrvatsku Reviju u Zagreb, a on je slovio kao pošiljatelj. Slične je stvari dobivao i Zlatko Tomičić iz Francuske. Zanimljivo je napomenuti da je Hrvatsku Reviju i onda imala Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu. Kakve li igre! No svi smo dobro znali da vrag nikada ne spava, pa od dana prijelaza granice znali smo za opasnosti dopisivanja s nekim u Hrvatskoj, a rodbini smo javljali tek ono najobičnije. Ipak se događalo da su neki materijali bili prenošeni iz slobodnih zemalja u tu bivšu tamnicu naroda. Sjećam se jednog studenta koji je jedan letak stavio u pastu za zube, a jedan je bogoslov nosio Kordićevu knjigu pjesama Od zemlje do Neba, gdje su pjesme pisane s dna stranice stranice prema gore, što je carinik uzeo, počeo listati pa onda okretati i na koncu bacio u koš s napomenom da je to “sasvim ludo kao što je lud i onaj koji je to naškrabao”.

Ako je piscima u Hrvatskoj bilo opasno imati u rukama emigrantske knjige, novine ili bilo kakve tekstove, pisci u emigraciji većinom su pratili književna događanja u Hrvatskoj. U emigrantskim publikacijama, posebno u HR, bilo je podosta tekstova o domovinskim hrvatskim piscima, prikazi značajnih djela i zanimljivih kulturnih menaifestacija. Dovoljno je samo prolistati 1120 stranica Bibliografije Hrvatske revije 1951.-2000. koju je priredila Nataša Bašić [3] pa vidjeti o komu i o čemu je sve pisano u pola stoljeća emigrantske HR. Zapravo bi se moglo reći da je na izvjestan način sva književna i kulturna djelatnost u hrvatskoj emigraciji bila usmjerena prema domovini Hrvatskoj.

Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, fra Lucijan Kordić, fra Šime Šito Ćorić iz Švicarske, povratnik iz jugozatvora Mirko Vidović iz Francuske, Boris Maruna iz SAD i ja iz Kanade pokrenuli smo zajedničku akciju da budemo primljeni u PEN klub zemalja u kojima smo živjeli. I to smo postigli: svrha je bila da možemo lakše, pa ako hoćete i autoritativnije, dizati svoj glas protiv nepravednih postupaka jugoslavenskih vlasti prema hrvatskim piscima i inelektualcima općenito, a tako smo mogli predlagati i nove članove toj značajnoj organizaciji. No čim se ukazala mogućnost suradnje s piscima u Hrvatskoj, većina nas prešli smo u hrvatski PEN klub, a nisam ni najmanje siguran jesmo li baš dobro učinili.

O domovinskim piscima su, posebno u Hrvatskoj Reviji, objavljivani eseji i kritike, pohvale i pokude. Pisalo se slobodno. Naravno, uz književne priloge Hrvatska Revija, a druge emigrantske publikacije još daleko više, davale su prostora povijesnim i političkim raščlambama. Tek početnih godina HR je znala donijeti i po koji književni prijevod, no kasnije se od te prakse odustalo. Nije bilo prostora za to. Iz Hrvatske su HR stizali prijekori i kritke pojedinih emigrantskih tekstova i ti kritičari i polemičari su redovito bili pod pseudonimom. što je Nikolić iz opravdanih razloga nerado prihvaćao, jer znalo se događati da netko iz emigracije napada koji emigrantski tekst, a sve to – bez ikakivh objektivnih razloga – pseudonimsko skrivečki. I tu je Nikolić bio veoma vješt.

Gledajući onako čisto statistički najspominjaniji domovinski pisci u HR bili su Miroslav Krleža, Antun Gustav Matoš, Vlado Gotovac, Ivo Andrić i Petar Šegedin. Što se tiče domovinskih hrvatskih jezikoslovaca, stvari bi izgledale ovako: najviše su spominjani Dalibor Brozović, Stjepan Babić, Ljudevit Jonke i Radoslav Katičić.

Dok su se u Hrvatskoj desetljećima prešućivali književnici emigranti, kao Antun Bonifačić, Ivo Lendić, Vinko Nikolić, Srećko Karaman, fra Lucijan Kordić, fra Gracijan Raspudić, Marko Čović, u hrvatskim izvandomovinskim školama, spominjanje Miroslava Krleže, Vladimira Nazora, Ivana Gorana Kovačića ili Jure Kaštelana nije bio nikada ni najmanji problem. Često su se u priredbama recitirali stihovi Vladimira Nazora o hrvatskim kraljevima ili dijelovi Jame Ivana Gorana Kovačića.

Zanimljivo je kako je ta nemila “Damnatio memoriae” obuhvaćala cjelokupne pisce pa su tako npr. i oni Bonifačićevi tekstovi objavljeni u “Jugoslavenskoj njivi” ili “Savremeniku” bili obuhvaćeni zabranom.

O slučaju Mate Vučetića pisao sam na drugom mjestu. Spomenimo i to da su obavljene izvan Hrvatske dvije antologije hrvatske poezije, od kojih je jednu priredio Bonifačić, tj. The Anthology of Croat Verse 1450–1950, a drugu Ivo i Vinka Šoljan pod naslovom Canon of Croatian Poetry 1450–2000. Posebno antologija bračnog para Šoljan morala bi se smatrati hrvatskim književnim događajem.

Tako npr. uzalud ćete u hrvatskim leksikonima tražiti ime književnog kritičara, esejista i prevoditelja Branka Kadića, koji je pisao o mnogim hrvatskim piscima, a među prvima je na hrvatskom pisao o Saint-John Perseu, o Albertu Camusu, o Vicente Alexandreu te o Juan Ramón Jimenezu.

Osamostaljenjem Hrvatske, hrvatski književni egzil prestaje. No jesu li se promijenili odnosi domovinskih pisaca, kulturnih društava, mislim na Društvo hrvatskih književnika i na Društvo hrvatskih pisaca te na Društvo hrvatskih prevoditelja, prema piscima koji su bili prisiljeni živjeti i stvarati izvan Hrvatske i nisam baš siguran. Jesu li uzimane u obzir revije kao Studia Croatica, Journal of Croatian Studies, British-Croatian Review, Cahiers croates, Kroatische Berichte? Ipak, teško je zamisliti da bi svi oni intelektualni napori, bili i ostali gurnuti u zaborav, kao nešto sasvim suvišno.

Da, veoma je važna materijalna, posebno novčana pomoć Hrvata izvan Hrvatske, no uvjeren sam da bi kulturni i tehnički doprinosi Hrvata i hrvatskih potomaka koji su znanje stjecali na najboljim svjetskim sveučilištma i radne navike i sposobnosti razvijali u najinovativnijim sredinama mogli i te kako dobro doći Hrvatskoj. Vidimo, ali teško razumijemo, današnji odnos hrvatskih državnih i kulturnih institucija prema Hrvatima i hrvatskim potomcima izvan Hrvatske.

Na koncu umjesto razglabanja o tomu što zapravo znači “Domovina”/”domovina” i ne znači li ona u biti svakomu nešto posebno, čini mi se zanimljivim izlaganje nekada mladog hrvatskog pisca Mate Erića, koji je pobjegao ratom u Argentinu i u Cordobi razmišljao o Domovini: “Po mom mišljenju, domovina je najteža tema. Politički, domovina je prostor u povijesnim granicama. Književno, domovina je kuća, u kojoj smo se rodili, majčino lice, koje smo toliko puta pomilovali, očeva šiba, prašina i blato po kome smo nesigurno koracali, i dječaci, s kojima smo se igrali. Pradjedov grob, bakina sijeda kosa i djedov štap, to je literarna domovina, I kad se čovjek sjeća domovine, sumnjam, da on misli na političku domovinu. A kako je prirodno i u interesu ljudi, da brane, u slučaju opasnosti, kućno ognjište, onda se udružuju u jednu vojsku, da složno i zajedno, na jugu i sjeveru, istoku izapadu, brane pradjedov grob, djedov štap, prašinu i blato, po kom su nesigurno koracali kao djeca.” [4]

Doprinose hrvatske emigracije, čini mi se, zapravo ne samo da nitko u potpunosti nije vidio nego ni gledao.

VINKO GRUBIŠIĆ (rođen 5. travnja 1943. u Posuškom Gradcu, općina Posušje) nakon mature na Širokom Brijegu 1962. upisuje studij slavistike i latinskog jezika na Zagrebačkom sveučilištu. Nakon šest završenih semestara studija bježi u Austriju (u izbjeglički logor), a odatle odlazi u Švicarsku gdje, u Fribourgu, studira germanistiku, filozofiju, klasičnu filologiju i antropologiju, a diplomirao je iz slavistike i pedagogije, 1970. U vrijeme studija radio je različite poslove, od toga šest godina u odgojnom institutu „Foyer St Joseph“ u Courtepinu, kanton Fribourg. Doktorirao je u Aix-en-Provenceu 1974., nakon čega odlazi u Kanadu, gdje se bavio različitim poslovima, radi kao srednojškolski predavač francuskog, njemačkog i hrvatskog jezika, a zatim je zaposlen na vojnoj kanadskoj školi. Od 1988. pa sve do umirovljenja (2008.) predavao je na Sveušilištu Waterloo hrvatski jezik i književnost te povremeno rusku književnost. Godinu dana je proveo kao lektor hrvatskog na Macquarie University u Australiji. Za svoj književni i kulturni rad Vinko Grubišić je dobio nagradu Hrvatske Revije za poeziju 1971., a 2003. zlatnu medalju Kraljice Elizebeth II. (Queen Elizabeth II› Golden Jubilee Medail) za kulturni doprinos Kanadi. Skupa s Dr. Vladimirom Bubrinim, 2012. dobio je nagradu Društva hrvatskih književnika Davidias te iste godine nagradu Matice hrvatske Stolac „Hrvatski stećak“. God. 2013. dobio je nagradu na Sarajevskom sajmu knjiga za dvojezčnu antologiju Krilati pjev, za najbolji prijevod godine. Od god. 2016. dopisni je član HAZU. Objavio je pet zbirka poezije Robotov poljubac, 1974., Bitarion,1987., Gregorijanske šutnje, 1989., Druženja s tijelom,1995. i Stazama samih središta,, 2005., pet dramskih tekstova: Ne začuđuju čudesa (1982.). Tri drame: “Prokrvavljena Brina”, “Spomenik” i “Legenda o Sv. Jurju”, 1982. te Sophonisbin svadbeni dar (časopis Dubrovnik 1-2/2006.). Značajnija su mu jezikoslovna djela, uz školskie i sveučilišne priručnike: : O Hrvatskom jeziku, 1875.,Grafija hrvatske lapidarne ćirilice, 1978. te Croatian Grammar (2. izd. (2007.). Osim brojnih književnih eseja iz hrvatske književnosti i svjetskih književnosti, objavio je djela: Hrvatska književnost u egzilu (1991.), Izazovne teme iz starije hrvatske književnosti (2006.), Volitve (2007.) te monografiju Artaud (2000.). Od brojnih prijevoda kazališnih i književnih djela spomenimo Američko gerilsko kazalište (1997.), Antonin Artaud. Kazalište i njegov dvojnik (2000.), Plovidba Svetog Brendana opata (2004.), Léon Ernest Halkin. Erazmo i kršćanski humanizam (2005.), Valéry Larbaud,. Pod okriljem svetoga Jeronima.(2006), Latinska poezija Srednjega vijeka (2010.), Pierre Riché. Kratki životopis svetoga Bernarda. (2012.), Krilati pjev (Antologija pjesama o slavuju, 2012.), a za hrvatsku kulturu značajan je prijevod obavljen skupa s Vesnom Badurina Stipčević, Jeronimove hagiografije (2008.). Radove je Grubišić objavljivao u raznim hrvatskim i stranim publikacijama, a sudjelovao je predavanjima na više od četrdeset međunarodnih simpozija. S Dr. Vladimirom Bubrinom, s kojim je priredio hrvatski renesansni izbor tekstova, objavljen pod naslovom The Glory and Fame (Dike ter hvaljen’ja, 2015.), suurednik je hrvtskog godišnjaka na engleskom jeziku Journal of Croatian Studies, koji objavljuje Hrvatska Akademija Amerike (Croatian Academy of America).

[1] Željko Vegh, „Sudbina hrvatskih knjiga kršćanske tematke i nadahnuća u Gradskoj knjižnici u Zagrebu u doba komunizma. Kroatologija 6 (2015), 1-2:

[2] “Problem hrvatske inteligencije – Povodom smrti prof. Vinka Kriškovića.” HR 1/III (1955),155.

[3] Zagreb, Matica hrvatska, 2003.

[4] „Pogledi jednog mladog romanopisca“ – Mate Erić, Cordoba, Argentina. Hrvatska Revija 3/V (1955), 298.