Ljerka Mikić dobitnica godišnje nagrade Hrvatske kulturne zaklade i Hrvatskog slova: “Dubravko Horvatić”

Društvo hrvatskih književnika Zagreb koncem prošle godine u svoje je članstvo primilo našu poznatu književnicu Ljerku Mikić iz Kostrča i već odalo priznanje njenom radu. Naime, Ljerka je 28. travnja 2025. u Zagrebu primila godišnju nagradu Hrvatske kulturne zaklade i Hrvatskoga slova „Dubravko Horvatić“ za poeziju za godinu 2024, za svoj cjelokupni pjesnički opus. Dodjela je upriličena u sklopu obilježavanja Dana Hrvatske kulturne zaklade i Hrvatskoga slova, koja je održana dvadeseti put u spomen na velikoga hrvatskoga književnika Dubravka Horvatića, čije ime i nosi.

Književnica Ljerka Mikić, autorica je osam pjesničkih zbirki, s plodnim dvadesetpetogodišnjim stvaralaštvom, među kojim se izdvajaju zbirka „Otvaranje kruga“ iz 2013., ovjenčana trećom nagradom “Fra Martin Nedić“ u Tolisi, kao i posljednja zbirka sonetnih vijenaca „U korijenima“ iz 2023. „Zanatski gledano, Ljerka Mikić usavršila se u pisanju soneta. Međutim, u toj strogoj i discipliniranoj formi, ona ostvaruje jezičnu gipkost a prije svega teologiju sv. Franje Asiškoga. Nezavisno od toga, pjesme Ljerke Mikić stoje kao velika književna dostignuća i mogu samostalno svijetliti svojim književnim žarom“, stoji među ostalim u obrazloženju nagrade, koje je u ime povjerenstva pročitao Đuro Vidmarović.

„Čast je, sreća, zadovoljstvo, radost primiti književnu nagradu velikog čovjeka i vrhunskog umjetnika Dubravka Horvatića koji ostavlja neizbrisivi trag svog postojanja  šireći krugove dobrote na obje obale modre rijeke  i biti u odabranom društvu divnih osoba i vrhunskih umjetnika koji svojim djelima  grade mostove od srca do srca otvarajući nove vidike, darivajući i ostavljajući sebe u nama – u duši“, kazala je uz ostalo, na svečanosti uručenja nagrade Ljerka Mikić, koja je primila prigodnu skulpturu, dok je akademski glumac Robert Kurbaša uvjerljivo interpretirao odlomke iz nagrađenih djela.

Životopis

Ljerka Mikić rođena je 25. rujna 1967. godine u Kostrču, župa Tolisa, općina Orašje, u Bosanskoj Posavini – Bosna i Hercegovina. Osnovnu je školu pohađala u rodnom mjestu i u Tolisi, a srednju školu u Orašju. Članica je Franjevačkog svjetovnog reda Bosanskog bratstva Kraljice Katarine, mjesnog bratstva OFS-a župe Tolisa od  1989. godine. U OFS-u s ljubavlju obnaša odgovorne službe ponizno služeći Gospodinu Bogu u braći ljudima. Poeziju i prozu piše od rane mladosti. Umjetnost, posebno književnost i franjevaštvo zajedno sa svim dobrim što čovjeka čini čovjekom je poziv i poslanje, smisao i cilj – sreća! Čitanje i pisanje su susreti koji obogaćuju, a knjige prijatelji.

Pjesme od 1998. g. neprekidno objavljuje u zajedničkim zbirkama u izdanju Književno-likovnoga društva (KLD) Rešetari iz Rešetara, u tjedniku za kulturu Hrvatsko slovo, Zagreb; u hrvatskoj književnoj reviji Marulić, Zagreb; u godišnjaku za povijest, kulturu, pouku i razonodu Putujući Slavonijom, Vinkovci; u Listu franjevačkih zajednica Brat Franjo, Zagreb; u Katoličkom tjedniku, Sarajevo; u mjesečniku za vjeru, društvo i kulturu Svjetlo riječi, Sarajevo; u časopisu za kulturu, znanost i društvena pitanja Motrišta, Mostar; u časopisu Osvit, Mostar; u knjizi Posavski književni zbornik, Tolisa, 2008. godine, u Panorami hrvatskog ratnog pisma u Bosanskoj Posavini U znaku mača, zaklada Terra Tolis, Tolisa 2012. godine. Pjesme su objavljene u knjizi Hvaljen budi, Gospodine moj!- sveti Franjo u hrvatskom pjesništvu, objavljene u suizdanju Alfe iz Zagreba i Vijeća franjevačkih zajednica u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, tiskane povodom obilježavanja 800. obljetnice Franjevačkog reda, Zagreb, 2009. Meditativni tekst je objavljen u antologiji Domovina–podijeljena sjećanja, čiji su nakladnici i izdavači Mia Marjanović i Branimir Marjanović, suosnivači izdavačke kuće Ada Verlag, Berlin, 2015. Pjesme su zastupljene u antologiji ratne/domoljubne lirike naslovljene …I pjesničkom riječju istina se brani, s oraško – šamačke bojišnice, u izdanju Centra za kulturu, Orašje, 2017. godine; u Zborniku Susret pjesnika u Posavini, 2018.; u Zborniku Drugi susret pjesnika u Posavini, 2019. godina; u Zborniku Treći susret pjesnika u Posavini, 2020.; u Zborniku Četvrti susret pjesnika u Posavini, 2022.; u Zborniku Peti susret pjesnika u Posavini, 2023.; u Zborniku Šesti susret pjesnika u Posavini, 2024.; sve u izdanju Matice hrvatske Orašje.

Pjesme su zastupljene u Antologiji suvremenoga hrvatskog pjesništva u Bosni i Hercegovini, u izdanju Matice hrvatske Orašje, 2024. godine, i u Leksikonu hrvatskih pisaca i izvornjaka Bosanske Posavine, u izdanju Udruge Hrvata Bosanske Posavine Cekin, Zagreb, 2024. Pjesme su prevođene na njemački jezik. Piše meditativne tekstove koje objavljuje na portalu Frame – OFS-a Bosne Srebrene, Osvitu i drugdje.

U Hrvatskom slovu, broj 1002, tiskanom 4. srpnja 2014., na stranici 7, u rubrici Dnevnik, objavljen je tekst Sunce iznad oblaka. U Katoličkom tjedniku, broj 10, tiskanom 12. ožujka 2017., na stranicama 19-21, objavljena je reportaža o samostanu i crkvi na Raščici i župi Tolisa pod naslovom Snaga višestoljetne vjere, pored ostalih sugovornika, novinarka razgovara s Ljerkom Mikić; snimljeni se materijal može pogledati na You Tubeu, pod istim naslovom kao i pisani tekst. Katolički tjednik u uskrsnom broju 15-16, od 16. travnja 2017., na Uskrs, na stranicama 8, 9, i 43 donosi intervju s Ljerkom Mikić pod naslovom Uskrs je povratak Bogu koji zove i čeka. 

Na Laudato TV na poziv poštovanog urednika, književnika i gospodina Đure Vidmarovića bijaše gost u emisiji Susret u Riječi koja je emitirana 13. i 17. svibnja 2024.

Životopisom je zastupljena u Leksikonu hrvatskih pisaca BiH.  Zastupljena je u Leksikonu hrvatskih pisaca i izvornjaka bosanske Posavine

Članica je Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne i Matice hrvatske.

Članica je Društva hrvatskih književnika u Zagrebu.

Samostalna književna djela:

1. Molitva  – zbirka poezije, HKD Napredak, Orašje, 1998.
2. Cvjetovi vjere – zbirka duhovno – religiozne poezije, Franjevački svjetovni red Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2006.
3. Graditelji sreće – zbirka poezije, Centar za kulturu, Orašje, 2008.
4. Otvaranje kruga – zbirka poezije, Centar za kulturu, Orašje, 2013.; za ovu zbirku poezije književna nagrada Fra Matrin Nedić, zaklade Tera Toliss, kao trećenagrađena autorica, 2014.;
5. Gospodine, ostani s nama – zbirka meditativnih tekstova za duhovnu obnovu, duhovne vježbe i duhovni rast, Bosansko bratstvo Franjevačkog svjetovnog reda kraljice Katarine, Provincije Bosne Srebrene, Sarajevo, 2017.
6. Zvjezdani vrtovi – zbirka meditativnih crtica kojom obilježava 20 godina književnog rada, Centar za kulturu, Orašje, 2018.
7. Pjesma Tišine – zbirka poezije, Centar za kulturu, Orašje, 2022.
8. U korijenima – zbirka sonetnih vijenaca kojom obilježava 25 godina književnog djelovanja, Centar za kulturu, Orašje, 2023.

Izbor iz djela

Dobri moj

Čuvaj me

od mene,

za mene i sebe,

za braću ljude,

za Svemir!

Ne daj mi biti

lice naličja

staklenih površina

s ogledalima licemjerstva

koja sijeku

niti prijateljstva

umotane u platno

Dobrote.

Štiti me

od mene i svijeta

da ne postanem

krvoločna i ranjena zvijer

na slobodi

i u bodljikavoj žici.

Blagoslov

Netko će te drugi

držati za ruku

kada budeš išla

put zvijezda do Sunca.

Vjerujem i nadam se

da ću biti u tvojim mislima

i u tvom srcu

kada ti se duša

udomi u Nebu.

Netko će ti drugi

dodirom poželjeti sretan put:

iz ovozemaljskih ružičnjaka boli

odjevenih Radošću

blagoslivljat ču te Pjesmom.

Bit ćemo blizu i daleko,

i uvijek bliski:

ostajem s tobom

i ti u meni.

Muk

Vlak stiže na peron,

posljednja stanica,

zadnji zvižduk;

strojovođa završava posao

i odlazi,

kao da odlazi zauvijek.

Vlak ostaje.

Donedavno pun života,

sada umoran,

umire napušten, sam.

Tračnice puste,

čekaonica prazna,

tamna i hladna kao sjena.

Muk!

Vlak šuti i čeka.

Prolazi vrijeme.

Možda se vrati čovjek.

Sonet iz sonetnog vijenca Put k Suncu

Dobro znam da ću vas sresti

na prostranstvima plavim

da s vama Život slavim

i umnažamo dobre vijesti.

S Gospodinom živi, sretni i zdravi –

s vama srcem sonete pišem,

osjećam vaš dah dok dišem

blagoslovljena vašom ljubavi.

Ćutim pjesmu Tišine,

gledam prostranstva Raja,

u mojem srcu vaše ime

nježno šapućem: Ivo i Mara,

duša drhti, raduje se i plače,

iako nas dijele, Nebo nas spaja.

Sonet iz sonetnog vijenca Proplanci u dubini

Eh, dobri su ljudi bogatstvo svijeta,

ukras su zemlje kao djeca,

s nama su kad se raduje i jeca,

zbog njih još postoji ova planeta.

S dobrim je ljudima život lak

i kad je teško i kada boli,

s njima čovjek radeći moli,

i kad si slab, s njima si jak.

Pišem i pjevam što mi dušu dira,

misli i riječi rađam u nutrini,

zahvaljujem i molim za dane mira,

za susrete u dubini i visini,

i dok srce kao harfa svira

pjevam na sav glas u Tišini.

Petrova priča

Bijaše nemirno more i protivan vjetar, bijahu godine gladne i dobri ljudi, lijep, težak i blagoslovljen život, i želim vam pričati o tom, draga moja djeco, govori anđeo na zemlji – naš djed. I roditelji su naši anđeli, ali je djed poseban anđeo čuvar – stijena, kako mu i ime kaže: Petar! U zlatnim godinama života djed uživa u zrelim plodovima svoga rada ponosan na svoj život i potomstvo koje ostaje iza njega zahvaljujući Gospodinu na obilju Božjeg blagoslova kojim dariva njega, obitelj i sve ljude. Toplim glasom, polako i smireno, kao da ima sve vrijeme ovog svijeta, s dubokim sjajem u očima i s rukom u ruci na krilu, čvrsti starac priča svoju priču.

Uvijek se prvo sjetim majke, zvala se Marija, dobra, vrijedna, tiha i hrabra žena, neprestano u poslu i u molitvi: za moju mamu posao bijaše protkan molitvom. Otac Ivan bijaše strog i nježan, dobar čovjek, poštovan u selu, u znoju lica svoga zarađivaše kruh svoj da bismo mi s Božjim blagoslovom imali kruh svagdašnji. Moji su roditelji živjeli na zemlji i od zemlje: sa zemljom, s pogledom nade, vjere i povjerenja u Nebo; ljubav se podrazumijevala, jer život bijaše iz i zbog Ljubavi.

Mi djeca smo imali sretno, siromašno, zadovoljno i radno djetinjstvo. Odrastali smo prerastajući opravu starije braće i sestara, i uprežući konje u drvena kola. Nekad sanjam Cvijetu i Vranca u brazdama Konačišta, radost i strepnju na prašnjavim i blatnjavim, uskim makadamskim putovima u Dusine, pjesmu žetelaca i otkose pšenice u Teočaku, branje kukuruza u Velikoj njivi, stoljetnu hrastovu šumu naslijeđenu od pradjedova,  Jagodu s mladunčetom koje hrani na ispaši u Crncu. Volio sam piti svježe procijeđeno mlijeko od kojeg je moja mama pravila najbolji sir i kajmak koji za nas bijaše prava poslastica, ali i glavno jelo, jer nije bilo mesa svaki dan, samo nedjeljom i blagdanima. Živjeli smo skladno i skromno, rasli i odrasli u poštene ljude, kao i naši preci. Iznenada, tiho i s osmijehom na licu, roditelji su, ubrzo jedno za drugim, prešli na drugu obalu rijeke: meni je otada druga obala tako blizu i tako daleko. Biserne suze na licu.

Zemlja bijaše plodna i škrta, seljaci vrijedni, čestiti, često tlačeni i obespravljeni; gospodari svijeta koji u rukama imaju moć i vlast bijahu nezasitni bogatstva, pohlepni i sebični, na razne načine uzimaju i otimaju od naroda teško i s mukom obrađeno i krvavo zarađeno blago. Običan, mali čovjek je gladan kruha i žedan vode, i u tamnicama slobode ga zapljuskuju podivljali valovi nemirnih mora i olujni vjetri istoka i zapada, sjevera i juga. Gladne godine, dobri i loši ljudi na vjetrometinama i raskrižjima zemaljskih putova i bespuća; samo je Gospodin zaštita i hrid, izvor i ušće: Put, Istina i Život. Mučna je i duga priča o stradanju i patnji. Neka ostane gdje i jest: u prašini svemira.

Želim i hoću o dobrom i lijepom: o ljubavi koja je u dubinama, širinama, visinama svega stvorenog, jer je dar od Stvoritelja. Svima se dešava ljubav. Moja se ljubav zove Ana: bijaše to ljubav i zaljubljenost na prvi pogled i zauvijek. Moja Ana: prva i posljednja, jedna i jedina – vječna; i ja njoj: prvi i posljednji, jedan i jedini – zauvijek! Jedna Ana i jedan Petar: pamtim taj dan, taj tren, živi sa svakim otkucajem srca, u svakoj je misli, u meni diše. Pogled dug, pun ljubavi.

Učili smo se voljeti i poštovati, čuti, slušati i poslušati, prihvaćali i obogaćivali u različitosti i zajedništvu, gradili toplo gnijezdo ljubavi, uživali u sitnicama koje život znače, a Bog nas blagoslovio velikim darom: djecom! Ljubav stvara i dariva život. Mila djeco moja! Bogatstvo su čovjeka i svijeta ljubav i djeca. Osmijeh djeteta na licu čovjeka treće životne dobi: otkrivena istina i tajna sreće.

Ana je voljela ples, ja sam imao obje lijeve noge, ali smo plesali i smijali se do iznemoglosti, do suza. Radila je sa mnom u polju, voljeli smo miris pokošene trave i sušenog sijena, spremali drva za ogrjev, okopavala je vrt, išao sam u nadnicu zaraditi novac za kuću, jer ljubav i de i kroz želudac. Ana bijaše vrsna domaćica i kuharica, divna osoba – duša i srce doma i obitelji. Vjetar u leđa, iako često pušu protivni vjetri, daje skladan brak. Ana i ja smo djeca sreće, harmonija i sklad u ljubavi. Sve sam više njen i ona moja, i sve se češće srećemo među zvijezdama, kao na početku. U očima lik i ime: Ana! Svjetlost!

Duboki su korijeni, dobro je i čvrsto stablo, bogata krošnja, gnijezda puna ptića. Voljeli smo ptice i cvijeće. Naše najljepše cvijeće smo mi jedno drugom, roditelji, djeca, sestre i braća, prijatelji: njegovan cvjetnjak koji odmara dušu. Moj je brod već u luci, rijeka blizu mora, spuštam jedra, odlažem vesla, tihi vjetar. Zvijezde pored Sunca: i ja idem tamo gdje je moja Ana, i moja mama, i gdje je Mir. Ostavljam i nosim ljubav. Nada koja grije, osvaja toplina.

Moja dobra djeco! Jednom kada početak bude na kraju i kraj na početku, kada starost bude obučena u boje proljeća i djetinjstvo osjeti mirise jeseni, čuvajte lipanj u studeni, u rosi. Kada bude hladno u srcu i duši, presuše izvori i ušća, kada izgara pod stopalima, a hodaš stazama cvjetnim, čuvajte ljubav i sjećanja; živite u nadi moji golubovi, anđeli mojih anđela. Slomljena se krila liječe, čeka novi pokušaj i let, i nikad nije kasno za novi početak, za sreću. Bio sam i jesam sretan i bogat čovjek: imao sam i imam osobe koje volim i koje me vole, moje je bogatstvo i moja oporuka ljubav i topli dom; stijena bijaše i jest pamuk, meki dodir čvrstoće. Ljubljeni moji! Budite kao što i jeste: dobri kao kruh – u ljubavi gradite dom. Pjesma zvona, pozdrav Gospi, molitve zahvalnosti neba i zemlje.

Djedov glas u tišini, riječi u srcu i duši, u oku, kazivanje života životu, popodnevni u jutarnjim satima, rađanje u rađanju za nova rađanja, koraci u budućnost, ružin grm u medu i mlijeku. Petar drobi kamenje stvarajući stijenu; trenutci vječnosti u vječnosti trenutka: vrijeme odlazi i ostaje, kao i čovjek, kao Petar!

Bijahu i jesu godine gladne, nemirna su mora i protivni vjetri, priča je djeda i priča naše svakidašnjice, s razlikom u godinama i iskustvu života; pred nama prostrta platna za slikanje, djedov mozaik gotovo završen i savršen. Mi smo proljetne šume, mlade livade pune mirisnog cvijeća, svježe brazde duboko uzorane zemlje, a Petar hrast zlatne jeseni, visoki jablan na pragu zime, plodna zemlja blagoslovljenih polja; pastorale drugačije i iste: od sjetve je do žetve dug, lijep i težak put. Idemo tragovima zapisanim u kamenu. Budućnost se ponavlja, tradicija čuva i nastavlja, sadašnjost udomljena u vjeri, nadi i ljubavi dišući punim plućima radosno grli i poletno živi život.

Drage su osobe uvijek s nama i u nama, i kada odu ili prijeđu rijeku, ostaju, kao i mi s njima, neprekinuta blizina i bliskost. Djed dodiruje obalu drugu: modra rijeka, cvjetna obala i plavo nebo. Pjesma slavuja i smiješak mjeseca. Jedna Ana čeka jednog Petra. Jedan Petar s punim koferima spreman za put. Nova stabla puštaju korijenje, nove krošnje za nova gnijezda, za nove kolijevke, vatre ispod pepela ražaruju plamen: djeca s obitelji grade novi dom pun života. Petrova se priča o životu koji blagoslivlja, dariva i slavi život nastavlja.