OSTAVLJENA MIGRANTSKA PISANA RIJEČ

Nažalost, ni za jedne od spomenutih, hrvatska domovina, unatoč svojim kulturnim ustanovama, još nije počela tražiti sustavnog načina da skupi ove svjedoke prošlih vremena i svjetskih puteva, da ih poveže sa sobom i obogati se ovom svojom planetarnom dimenzijom. Hoće li odgovorni ovo naše propitivanje uopće saslušati? Kad će i hoće li više početi?

Kad počnemo razmišljati o pisanoj riječi koju su prognani pisci stvarali izvan svoje domovine, odmah nam se kroz ljudsku povijest redaju mnoštva, od Ovidija Nazona, protjeranog nekad davno na puste obale nekog mora do našijenaca Marina Držića, kojemu je bilo zabranjeno i umrijeti u svojoj domovini do stotina i stotina hrvatskih umjetnika riječi od stoljeća šestog do naših godina. Unatoč takvoj stvarnosti, nitko više ne može protjerati, primjerice, djela Mickiewicza iz poljske, ni Kunderina iz češke, ni, recimo, Kordićeva, iz hrvatske književne baštine. Čim malo splasne nasilje i slijepa nadutost tekuće moći, a zaigra srce i bljesne pamet domovine, ta djela postanu integralni dio svoje matične baštine pa i ako su u međuvremenu postala dio i nekog drugog jezika i kulture.

A tuđina je za mnoge bila duboki tamni bunar. Početkom srpnja 1990. nailazim na oglas jedne visoke kulturne ustanove iz Zagreba: „U kontaktima s domovinskim djelatnicima zamoljeni smo da im pomognemo u potrazi za podacima o hrvatskom piscu Antunu Bonifačiću, za kojega se vjeruje da je nakon prisilnog bijega iz domovine umro u izgnanstvu…“. Čovjek koji je odgojio tisuće studenata na Sveučilištu u Zagrebu, bio potpredsjednik DHK, objavio cijeli niz knjiga, bio u vrhu hrvatske emigrantske politike, dulje živio među nama u Chicagu…, ali eto, kad je otišao u egzil kao da je u crnu zemlju propao. Kako li je tek s manje poznatima, ako je tako s „prvacima“?!

Nezavidna izbjeglička sudbina pisaca povlači se kroz ljudsku povijest od kada i sama književnost. U nas nisu samo arapske pljačkaške lađe već od 9. stoljeća odvodile ljude u prisilnu emigraciju, nego je u to vrijeme Hrvatska imala i dragovoljnu migrantsku razmjenu: iz europskih zemalja dolažahu nam učeni benediktinci kao širitelji prosvjete i pologa vjere, a iz hrvatskih krajeva počeše odlaziti nadareniji mladići i tako začeše do danas neprekinuti niz odlazaka i školovanja Hrvata izvan domovine.

Nakon duže od četiri stoljeća turskih vremena, koja su zaledila svaki kulturni i ini napredak našega naroda na okupiranim područjima i zauvijek otuđila gotovo polovicu hrvatskoga etničkog prostora, najteže nam je bilo razdoblje od 1918. do 1990. godine. Godine 1945. hrvatski pisci doživjeli su usud svoga naroda. Stotine su hrvatskih pisaca i tek stasalih literata nemilosrdno pobijeni, drugi izbjegoše u tuđinu, treći dospješe u tamnice ili „na slobodi“ moraše pisati za ladicu ili živjeti u strahu za svaku malo slobodnije napisanu riječ, a neki i služiti novom poretku.

Vremena, eto, danas su druga. Na jednoj strani treba brižljivo skupljati razasutu hrvatsku pisanu riječ, poglavito onu kroz spomenute 72 godine progonstva u tuđini, uključujući i one kojima je uspjelo pisati i na jezicima zemalja u kojima su našli utočište. Nije nam se pri tome odreći ni onih rijetkih sunarodnjaka koji su prišli jeziku i zemlji naših tlačitelja. Na drugoj strani, izvan hrvatske domovine, a tu ubrajam jednako obje naše države, i RH i BiH, uz one koji još pišu na hrvatskom, sve više stasaju hrvatski potomci, koji utjelovljuju proplamsaje svoga duha na jeziku zemlje u kojoj odrastaju.

 Nažalost, ni za jedne od spomenutih hrvatska domovina, unatoč svojim kulturnim ustanovama, još nije počela tražiti sustavnog načina da skupi ove svjedoke prošlih vremena i svjetskih puteva, da ih poveže sa sobom i obogati se ovom svojom planetarnom dimenzijom. Hoće li odgovorni ovo naše propitivanje uopće saslušati? Kad će i hoće li više početi?

Dr.sc. Šimun Šito Ćorić

LUCIJAN KORDIĆ

TRANS-EUROP-EXPRESS

Hrvatskim izbjeglicama 1945-1965.

Što se to pod krizolitnim nebom dogodilo
i na vulkanskim prijevlačima hrvatske zemlje zbilo?!
- Prolaze ljeta ...strši plot bajoneta ... i uvijek gorak zvižduk
tračnica. Uvijek prljava bura iz crvenih rojta
tjera okljaštren narod, prerušen svijet
preko sivih buntovnih granica
u bezdane prostore i nepoznate kiše.
Na opaljenim krševima Hrvatske
zriju krvoprolića i provalije.
Crvena glad i sluzni čopor oblaka
pritišću bagremna predgrađa,
kraljevstvo rodbinske zemlje i bijela ružična šipražja.
Uvijek isti strvožderci kriješte,
kljuju jetru nepokorena roba, nedostižne jarbole planina.
U ime slobode nizina i borilačkih okovanih ruku
jurimo stmoglavo niz brid: kroz izbjegličke bataljune u kroku.
Razbacane kose naših tuga vješaju se o granje i polutke.
Ostavljamo razoreni sklad, slomljenu domovinsku hrid
poprskanu krvlju zora - neoplakanim ubojstvom mladosti.
Zbogom, Hrvatska ... Tvoja materinska kora kruha
i čabrica jemuže i mlijeka; prah Tvojega sunca,
zelene proljetne bakljade i tugomrne kalade!
- Prolaze godine ... strše zahladine ... Uvijek zahuktali kolosijek
grabi kroz evropska prisoja i mozaik; kroz starostavni Beč,
pivovarski München i raspojasan Pariz. Izuveni poplati,
gloginjave živice i tupa milicijska odora
razularene su uspomene pogibije i bijega.
Novi krajobrazi pod hrapavom·vožnjom sviću
uvijek istoga života: hrvališta i hajke.
Uškopljeničke izbjegličke komisije i monstrumi dobre volje
dokončavaju hrvatske plahe kolone.
Logori i barke; zeljavina i jestvina švrake
urlaju u utrobi iseljenika na rubu tuđine.
Internacionalne muzaljke i dobrotvorne balalajke,
demonski napjevi gramofonskih ploča
grčevito zulumčare. Bez sunčanih utočišta
talasa se ljudski remen. Vrh njegovih uzburkanih stanja
trubi izbjeglička rosna želja: na grumenu domaće zemlje
kao krizantema jednom u dižvi ocvasti!
A naša pognuta torza bodu uvijek iste rašlje;
tkaonice vrijeđa i praznine:
neprobojna pleterja stranjske domovine.
Adieu, Croatie! ... Tvoji lovori i čemine neka zasjaju
na svim kontinentima i brinama; na burnim dlanima ravnica!
Svermirska tvoja sjemenka neka oplodi razboje uvala i mitnica!
- Prolaze ljeta ... strši tisuću devetsto šezdeset i peta ...
Još hrvatski izbjeglički vlak probija se kroz zidine i tmine;
kroz ljuti evropski sjever Stockolma i Osla, kroz sriješ Londona.
Sutonima su poplavljene raskrsnice i plavi krstaš
pod izronulim hrptom zvijezda.
Taoci smo tuđeg neba, dok maestral nade
tuče o naša oronula rebra.
Paralela i miljokaza prozorje se otvara, a mi smo uvijek bliže
nevidljivom doksatu domovinskih proljeća i žara.
Trustovske žitnice i mutni užitak
štiplju nam oči, iseljeničkog ahasvera biju u lice.
Mokraćna otoka riječi i sjene hotelskih bludnica
razlamaju izmučene betone srca
Još uvijek lokomotiva izbjegličkih sanja
plete razmahale barjake žića: oslobodilačke rujne bluze
nepobjedivih svanuća i usplamtjelih ruža.
Atomski hidrogeni krijes na svemirskoj brvi
prijeti smrću ili uskrsnućem.

A mi zaneseni kerubinskim planućem i Solsticijem Povratka
spremamo stoljetnu žetvu zlatnih jesenskih otkosa.
Good-Bye Croatia ... girlande tvojih urotnika i stari luzi!
Mi ćemo ti doći! Tvoji mauzoleji i kristalna izginuća
znamenje su Boga i planetska plava zvijezda Uskrsnuća.
Što se je to u ekliptici zemlje dogodilo?
- U zvonjavu bune i revolta hrvatsko se sunce slilo!

LUCIJAN KORDIĆ (Grljevići, Hercegovina, 9. lipnja 1914. – Široki Brijeg, 16. lipnja 1993.)

Rodio se 9. lipnja 1914. u Grljevićima, u Hercegovini. Pučku školu polazio je u Rasnu, gimnaziju je završio na Širokom Brijegu, a filozofiju i teologiju studirao i diplomirao u Mostaru.

Godine 1945. postaje svjedokom bleiburške tragedije, bijegom iz kolone smrti spašava život i dospijeva u Italiju. Studij slavistike i romanistike apsolvirao je na rimskom sveučilištu „Citta universitaria“, gdje mu je profesorom bio i G. Ungaretti, s kojim će cijeloga života održavati prijateljske odnose. Na kraju studija zbog pogoršana zdravlja i TBC recidiva odlazi u Švicarsku (1951.) gdje će biti hrvatskim misionarom i baviti se kulturnim te vlastitim književnim radom.

Suosnivač je druge po važnosti i veličini hrvatske iseljeničke izdavačke kuće ZIRAL (Chicago-Zürich-Roma) i jedan od njezinih urednika. Bio je hrvatski franjevac; dugogodišnji član P.E.N.-a i Međunarodnog društva za ljudska prava.

Surađivao je pjesmama i kritikama u mnogobrojnim časopisima i godišnjacima. Uvršten je u brojne antologije i prevođen gotovo na sve jezike:

„Zemlja“ (pjesme), Rim, 1951.

„Od zemlje do neba“ (pjesme), Chicago, 1953.

„Pod arkadama neba“ (pjesme), Madrid, 1955.

„Crvena dijagonala“ (lirski eseji), Madrid, 1959.

„Kroz plave zore“ (pjesme u prozi), Pamplona, 1961.

„Grob u katedrali“ (poema), Salzburg, 1962.

„Exodus“ (pjesme), Buenos Aires, 1964.

„Svibi i ribizi“ (pjesme), Rim, 1968.

„Plime neizmjerja“ (izabrane pjesme), Rim, 1970.

„Livade snova i vjetrova“ (pjesme), Rim, 1970.

Iseljenička lirika (antologija), Rim, 1974.

„Krateri i gejziri“ (lirski eseji i pjesme), Chicago, 1978.

„Probuđene tipke“ (pjesme), Chicago, 1984.

„Fremde Blumen“ (izabrane pjesme na njemačkom i hrvatskom), Zṻrich, 1987.

„Mučeništvo Crkve u Hrvatskoj“ (povijesni zapisi i dokumenti), Chicago, 1988.

„Čudo siromašnih koraka“ (izabrane pjesme), Zagreb, 1990.