NEZABORAVNI BORAVAK U HRVATSKOJ

Oscar Barrientos Bradasic, Punta Arenas, Čile

Smatram da je Hrvatska zajednička domovina drevnih putnika koji u svojim nutrinama nisu živjeli samo za bitke i odličja nego su, također, u dušama nosili daleka mora kojima su brodovi plovili prema nadi. Oni su na svojim palubama čuvali snove onih koji su stigli u daleke prekomorske republike.  Mi koji sada putujemo u suprotnom smjeru nosimo pak svoje snove u brodu koji savladava sve jezike i pretvara ih u jedinstvenu kreativnu mješavinu.

Zagreb je grad u kojemu se ispod neba što strogo ustrajava na impresionizmu, susreću stijene i drveće. Taj mi je grad, kao i čitava županija, ponudio svoje drevne ulice. Na njima su nekada na konjima jahali ugledni ljudi, a crkvena zvona zvonila svoju stoljetnu molitvu. Na tome lijepom dijelu Srednje Europe rijeka Sava u svojim vodama također nosi pjesmu i šapuće neku staru litaniju.

Zanimljivo je i dirljivo što potplati mojih cipela dodiruju popločene ulice grada koji odjednom izgleda kao mjesto gdje na iznimno rječit način prošlost i suvremenost zajedno žive. Osim toga, tu vrtlog sjećanja i privremenosti zvoni svojim zvončićima sjećanja. Budući da dolazim iz zemlje koja se nalazi na krajnjem jugu kontinenta poput Čilea, znači da u ovaj grad dolazim donoseći nešto od njenih hladnih vjetrova, vulkana i njene obale koju vječno oplakuje abeceda od soli. Manje ili više razumjevši hrvatski, slušam riječi moga sugovornika, jezik mojih predaka. Osjećam neku davnu naklonost.

Objavljivanje moga djela Paganas Patagonias (Poganska Patagonija) u Nakladi Bošković i u prijevodu drage i srdačne Željke Lovrenčić, ispunilo me je radošću. Knjiga je oživjela duboku vezu između Magallanesa i mnoštva hrvatskih doseljenika. Hrvati su odlazili u daleke zemlje i zbog toga je Hrvatska srce raseljeno po raznim zemljopisnim širinama. U nekoliko prigoda, predavanja na Svjetskom festivalu hrvatske književnosti odvijala su se u sjedištu Društva hrvatskih književnika smještenom nasuprot kipa grofa Josipa Jelačića na konju, koji je sačinio Anton Dominik Fernkorn. Hrvatski su književnici došli s raznih strana svijeta i ovdje razmjenjivali misli.

Moj kolega i prijatelj Andres Morales Milohnic i ja složili smo se da je u zemljama gdje žive iseljeni Hrvati neophodno osnovati „Institut Marko Marulić“, u čast glasovitom autoru Judite i ocu hrvatske književnosti. Na taj bi se način nastavila suradnja i povezanost između svih književnika koji dijele krvnu vezu, kulturu i putovanja.

Smatram da je Hrvatska zajednička domovina drevnih putnika koji u svojim nutrinama nisu živjeli samo za bitke i odličja nego su, također, u dušama nosili daleka mora kojima su brodovi plovili prema nadi. Oni su na svojim palubama čuvali snove onih koji su stigli u daleke prekomorske republike.  Mi koji sada putujemo u suprotnom smjeru nosimo pak svoje snove u brodu koji savladava sve jezike i pretvara ih u jedinstvenu kreativnu mješavinu.

Prevela sa španjolskog: Željka Lovrenčić