Viktor Vida – Svemir osobe

Velik dug ti vraćam

Zbog opomene: na zemlji budi haran!

Iz prikrajka mi svijetle stvari

Po nijemom dogovoru,

Tople od ružičastih prsta,

Od uzdaha

Sve tihe stvari, što su tobom sjale,

Kad im srce tvoje reče: prenite se

Iz opore tvari!

U zrcalu lampe

Sviće sreća sobe

Hlad slana titraja

               San školjki.

Tako si rasla medju stvarima,

Da su likovale od dodira

Tvog pogleda i ruku.

Otvarala si dlan, a igračke

Titrahu na suncu

Ili u obasjanju

               Svjetiljke.

Jednom reče: taj vilin-konjic

To je ljeto, rosa umire,

Lelujajuć se tako medju stvarima

Sve manji svemir bijaše tvoj,

Što ljubav osobe zatravi

I niče na zapovijed Gospodina…

Mogao sam reći: tvoja soba,

Tvoja noć…

Sad mi preostaje

Nevidljiv lik tvog skoka u igri,

Da gledam svoje ruke,

Naranču,

I kažem: još jedan dan

               Je prošao…

Besmrtna je duša

Šušti srebro lišća,

Prevrnuta vjetrom…

Sve manji svemir biva, a spomen

               Sve veći.

Zalud se računa dalj zvijezda,

Prostori ledeni,

Da se u ponor brojki

               Sruči

               Osoba.

Kroz moj život si prošla

Kao vršak nokta preko voska…

(Iz knjige: Šimun Šito Ćorić: „60 hrvatskih emigrantskih pisaca“, str. 217.-229.)