Leonardo Biloglav – OLUJA svih oluja

Vruć je bio taj srpanj 1995. godine. Nakon napora tijekom operacije Bljesak i Ljeto 95, svi kojima se moglo dozvoliti upućeni su na godišnji odmor. Ljetovao sam u obiteljskoj atmosferi u Drašnicama kod Makarske. Iako nisam ništa slutio, svi smo zbog užarenih političkih pregovora naše vlade s predstavnicima srpskih pobunjenika bili napeti. Ljetna noćna žega kojom su nas grijali klifovi Biokova pojačavala je tjeskobu naroda, nas vojnika posebno. Domovina je već predugo okupirana. Rat je polako ušao u petu godinu.

Polovicom srpnja nazvao me šef Lazar i rekao da je u brigadi neka gužva pa ako mogu neka prekinem odmor i vratim se na posao. Laknulo mi je, iako napuštam obitelj bar ću biti koristan Tigrovima. Odmah sam se spremio i autobusom se vratio u Zagreb. Tanja je bila zabrinuta i u panici, roditelji joj šutljivi i smrknuti. Izljubio sam ih sve i pošao. Moji roditelji ljetovali su na Pašmanu. Telefonski sam im se javio iz Zagreba, od kuće i rekao kako moram obaviti neke poslove pa se brzo vraćam obitelji.

U brigadi je vladala užurbanost no nisam bio među onima koji su znali planove. Znali su to tek rijetki časnici Zapovjedništva. Zadnjih dana srpnja započelo je izmještanje postrojbi prema Lici i svima nam je postalo jasno kako nas očekuju značajni trenutci. Neki su govorili kako je to zbog političkog pritiska na pobunjenike s kojima se u Švicarskoj pregovaralo oko završetka okupacije. Neki su predviđali napadne operacije no prije izmještanja nije se znalo ide li se prema Kninu ili se Knin treba blokirati a Hrvatska vojska napada Vukovar. Kako god, znali smo da su odavno razrađene razne inačice oslobađanja svih zaposjednutih područja.

Pod zaštitom noći početkom kolovoza sve postrojbe i tehnika izmješteni su na polazne pozicije u Lici. Tad smo pretpostavljali da, ako srpski političari ne pristanu na prijedloge naše strane, slijedi napad. Valjalo se pripremiti.

U odsjeku za skrb užurbano smo pripremali potrebne obrasce za sve aspekte stradavanja – obrazac za ranjavanje i povrede, za pogibiju, nestanak. Provjeravali smo veze s postrojbama, sanitetskim stožerom, telefonske brojeve ambulanti, bolnica, odjela patologije, mrtvačnica. Pripremili smo vozila. Uskoro smo saznali kako je kninska vrhuška odbila od predsjednika Tuđmana predložen riskantni Plan Z-4. Pregovori u Švicarskoj su propali i predsjednik je najavio kako će Hrvatska odmah poduzeti sve da pod suverenitet vrati okupirana područja. Znali smo, slijedi ratovanje za nekoliko dana. Počelo je za manje od 24 sata.

Uočio sam kako nemamo pripremljen tzv. razgovornik – tajno nazivlje kojim bismo mogli telefonski ili radio vezom razmjenjivati podatke o stradalniku. U slučaju dugotrajnijih operacija, jer nismo znali hoće li bitka trajati tri dana ili tri mjeseca, telefonsko priopćavanje tih osjetljivih podataka moglo bi biti prisluškivano od neprijatelja i iskorišteno u promidžbene svrhe. Sjeo sam i smislio šifre, nešto otprilike ovako: prvo se slala oznaka stradavanja koja je bila kombinacija nazivlja biljaka i životinja (npr. bilo koji cvijet i sisavac za ranjavanje, kukac i drvo za pogibiju i slično). Potom se slalo ime i prezime stradalnika kombinacijom slova i preskačućih brojeva i slično tome. Umnožio sam razgovornik na kopirnom stroju i očekivao kako će se to poslati zapovjednicima bojni, vezistima, sanitetu. No, tada mi je S-1 pukovnik Milan Pinjuh rekao smješeći se:

„Pa Leonardo, budi pametan! Oli misliš kako će neki tamo Kolobarić ili Babić umjesto da misli o operacijama razbijati glavu na te hijeroglife?! Budi Bog s tobom!“

„Nema druge onda Profesore, nego idem ja u sanitet pa ću prikupljati vruće podatke i slati vam ovako, a vi obučite službujuće da to primaju.“

Iako im nije bilo jasno kako ću ja doći do Like bez vozila u roku od nekoliko sati, rekao sam neka ne brinu i prepuste meni. U kutu me čekala oprema za odlazak na teren, uzeo sam je i otišao do logističke satnije. Računao sam kako se postrojbama na terenu mora prije ili kasnije uputiti nekakva doknada. Tako je i bilo. Zapovjednik satnije me već za pola sata ukrcao kao suvozača u kombi vozilo koje je prevozilo poljske krevete i zaputili smo se prema Lici. Prije polaska sam nazvao ženu i nježno se s njom pozdravio hineći da idem s postrojbom saniteta na vježbu u Turopolje. Znala je kako joj ne smijem govoriti istinu i pozdravila me drhtavim glasom. Dala mi je i kćer Leu na telefon, a mala je samo nešto gugukala igrajući se slušalicom. Nikakve turobne ili patetične misli nisu me opsjedale, bio sam čisti adrenalin.

U sumrak smo prešli Malu Kapelu i kroz Jezerane došli do sela Stajnice gdje je bio smješten Sanitet brigade. Javio sam se načelniku pukovniku dr. Zvjezdanu Petroviću s kojim smo često surađivali. Pustio me neka se smjestim i rekao da se brinem o sebi i tom novom poslu. Tako sam proveo večer kod njih i uočio kako nemam nikakvu mogućnost prikupljanja podataka o stradalima, jer će vjerojatno dio njih biti i izravno transportiran u bolnice. Nisam imao ni telefona, mobilne veze. Odlučio sam kako moram promijeniti tu nepraktičnu poziciju i pokušati doći do izdvojenog zapovjednog mjesta brigade, gdje se slijevaju sve informacije.

Prikupio sam i na leđa uprtio svoje stvari te od viška oružja koje je tamo bilo uzeo automatski samokres škorpion s opremom i streljivom. Bilo je blizu ponoći kad sam se uputio u smjeru kojeg mi je pokazao bolničar, a obavijestio me i o tadašnjoj lozinki i odzivu za stražarska mjesta. Otpješačio sam u mrklu noć.

Kako su svi objekti bili zamračeni zbog sigurnosnih razloga, već nakon dvadesetak metara hodao sam kroz mrak prašnjavom poljskom cestom. Slabo svijetlo rijetkih zvijezdica minimalno je pomagalo da ne upadnem u grabu. Imao sam plosnatu vojnu svjetiljku s zamračenom lećom i mogućnošću izmjene boja i ponekad oprezno u čučnju provjeravao idem li u pravom smjeru. Valjalo je s kolnog puta skrenuti na poljski put, preći polje i kroz šumu doći do zaselka Lipice gdje se nalazilo Zapovjedništvo. Morao sam pažljivo osluškivati kako bih iz daljine čuo zapovijed stražara kad me uoči. Nije se jednom dogodilo da nervozan stražar zapuca ako mu se odmah ne odazoveš na njegov uzvik: Stoj!

Udaljenost od nekih dva kilometra sporo sam prevalio u tišini, razmišljajući o mirnoj prekrasnoj noći koja će možda za mnoge ratnike biti zadnja ovozemaljska. Bog zna što nas sutra čeka i koliko ćemo puta morati pokucati na vrata strepećih obitelji kad ovo prođe! Činilo mi se kako je većina pripadnika brigade sastavljena od mladih momaka koji su se priključili zadnjih godinu-dvije. Iako mi je staž bio tek dvije godine duži, a neki novaci su bili uzrastom stariji od mene, osjećao sam se desetljećima stariji, gledao sam ih kao djecu. I bio sretan, ponosan, tužan. Ponosan što sam ovdje u tom očekivanom zadnjem naporu – pokušaju oslobađanja Domovine. Sretan što sam tu ipak, uprkos mojoj invalidnosti i ranama koje su mi ograničile mogućnost ratovanja. Ovdje dajući svoj mali doprinos, ako treba i da primim metak namijenjen nekom mladom neoženjenom vojniku, nekom tko još nema djece. Sretan što nisam u uredu, što se osjećam kao na početku rata, ne moram se sramiti jer drugi ratuju s puškom dok sjedim u udobnoj sobi, na mekom stolcu. Osjećaj tuge ipak je prevladavao. Poznavao sam desetke Tigrova koji su kroz protekle godine poginuli, nestali i koji su više od mene zaslužili da se pripremaju za ovaj boj. Poznajem desetke teških invalida i umirovljenih ratnika koji će se uz svakodnevne patnje još gristi bespomoćno zbog neispunjena sna. Što bi dao moj zapovjednik Galeković da je sada u ovoj toploj noći, da diše prohladni miris bujne ličke šume, da osjeća ove kamenčiće pod svojom izbrazdanom svetom vojničkom čizmom… Ako Bog da pa sve dobro završi, neće se osjećati kao pobjednici već poput roditelja kojem bi se nakon poroda otelo dijete i tek mu ga pokazivalo u novinama, na televiziji. Još jedna žrtva tražena je od njih, žrtva nesudjelovanja. Znali smo to, a nismo ih mogli utješiti, nismo im mogli pomoći.

Bilo je oko dva ujutro kad sam se predstavio stražaru i došao do kućice u kojoj je zapovjednik brigade s ratnim stožerom vodio akciju. Predstavio sam se načelniku stožera pukovniku Stojkoviću i zapovjedniku brigade brigadiru Miličeviću. Imao sam njihovu pažnju ukupno pet sekundi. Potom sam s ostalim nižim časnicima dogovorio što trebam i obećali su mi pomoći.

U četiri sata veze su zabrujale i čuli smo da je krenula napadna operacija. No Tigrovi su mirovali jer je brigada imala po planu krenuti dva sata kasnije. Ta dva sata nervoze bila su gotovo neizdrživa. Kroz to vrijeme čuli smo kako je naša izvidnička satnija na glavnom pravcu napada kod Glibodola u borbi s prethodnicom srpskih snaga zauzela bez gubitaka njihove položaje. Čekali smo.

U šest sati je krenulo. Negdje u daljini zagrmio je Topničko raketni divizijun Tigrova. Vatrena priprema trajala je činilo mi se sat vremena. Potom su krenule postrojbe. Čitavu tu noć i rano jutro proveo sam sjedeći u kutu neke prostorije i gledajući kako časnici rade svoj stožerni posao. Ponekad bih otišao pred zgradu i popušio cigaretu u njihovu društvu. Svi smo bili zabrinuti i u nedoumici kako će se odvijati napad. Idilu bjelogorične ljetne šume povremeno bi prodrhtao zvuk dalekih detonacija. Komarce to nije ni malo smetalo u zadnjim noćnim letovima. Oko sedam sati stigle su dojave kako su naši zapeli, ne mogu probiti prve obrambene crte neprijatelja, u šumi na prilazu zaselku Glibodolu. Zapovjednik brigade je odlučio uz pratnju dvojice časnika obići prednju crtu i osobno se uvjeriti u stanje. Uzeli su i mene. Nakon desetak minuta vožnje terenskim autom izašli smo i došli do satnije pješaka koja se od neprijateljske vatre morala skloniti iza šumske kose. Zapovjednici su kratko porazgovarali i dogovorili tenkovsku potporu. Potom se zapovjednik brigade vratio s pratnjom ka vozilu. Ja sam zamolio i ostao s vojskom. Uhvatio me borbeni žar. Vojnici su sad u čudu gledali novopridošlog nepoznatog natporučnika naoružanog samo škorpionom, a zapovjednik satnije je vjerojatno pomislio kako sam tu da ga nadzirem. Dok smo čekali, do mene je došao dočasnik prateći staricu. Seljanka u crnom pojavila se iz šume te rekla kako traži svoje ovce. Već smo čuli za slučajeve kad su tako civili otkrivali pozicije naših snaga i dojavljivali ih drugoj strani. I ovo mi je na to sličilo. Pitao sam je od kuda je i gdje su srpske snage. Rekla je da je iz Glibodola, a da je neku vojsku vidjela „tamo“. Potom sam rekao dočasniku kako ću je prepratiti u pozadinu i predati vojnicima druge crte da je proslijede u sabirno središte za izbjeglice i zarobljenike.

Hodao sam s babom desetak minuta i došavši do proplanka na kojem su bili parkirani oklopljeno vozilo saniteta i jedan terenski automobil, predao sam je vojnicima. Pregledali su je i posjeli u oklopnjak. Taman sam se spremao vratiti kad se začuo dogovoreni znak preko radio uređaja. Satnija je krenula. Morao sam ostati s sanitetom. Nakon desetak minuta započeo je minobacačko-tromblonski napad s srpskih položaja. Ispaljivanja i eksplozije mina mješali su se s sporadičnom pucnjavom pušaka i strojnica. Činilo mi se kako su to pucnji iz daljine, sa srpskih položaja. Minobacačka vatra u šumi je dodatno opasna, jer mine udaraju i u krošnju stabala te tako povećavaju djelotvornost eksplozije. Iako je napad bio osrednji (bar mi se tako činilo dok sam se sjećao teških napada 1991. i 1992.), uskoro smo obaviješteni kako imamo stradalog. Začula se i zapovijed da krenu oklopne snage kako bi se izbjegli daljnji gubitci u slamanju te prve otporne točke.

Uskoro su s borbenih položaja četiri vojnika donijela na nosilima, šatorskim krilom pokriveno tijelo. Lica nosača bila su obojana prikrivnim bojama, znojna i pokrivena sitnim trunjem. Zadihani su zastali i dali liječniku pločicu i iskaznicu poginulog. Bez riječi, okrijepili su se vodom i požurili natrag u boj. Čekali smo da dođu tenkovi. Liječnik je pregledao tijelo. Pred nama je kao da spava ležao lijepi mladić, znojne crne kose. Uskoro smo vidjeli kako je to zapravo krvava kosa od male rane na stražnjoj strani glave. Krhotina mine pogodila ga je u spoj glave i vrata. Izlazne rane nije bilo. Podatke letimičnog pregleda upisali smo u svoje bilježnice i doktor se vratio do vozila. Gledao sam to do maloprije živo mlado biće, još toplo od iščezla života i nadanja. I boja kože prekriženih ruku bila je još normalna, a lice su mu prekrivale zeleno crne šare. Odora mu je bila čista, tek je čizme pokrila prašina. Uskoro će mu prekriti i cijelo tijelo, pomislih. Sjetio sam se kako bi se trebalo pomoliti za njegovu dušu. Po imenu je bio Hrvat pa bi bilo primjereno izmoliti neki biblijski psalam. Iako sam nebrojeno puta razmišljao o sličnoj situaciji, još se nisam bio našao u njoj. Nisam imao spremnu molitvu pa sam započeo Oče naš. Međutim, nakon nekoliko rečenica izgubio sam fokus, misli su mi odlutale. Razmišljao sam o njegovim najmilijima, o potrebi obavještavanja obitelji, o prekidu njegova života. Krenuo sam moliti ispočetka i nije išlo. Potom sam prilagodio riječi i izmolio Anđela Čuvara. Uostalom, taj mladić je do jučer bio još dječak, dijete za roditelje mu…

Iz razmišljanja me prenuo vozač samohodnog sanitetskog vozila.

„Natporučniče, hajte u vozilo, zar ne čujete mine?“

Uistinu, nisam ni obratio pozornost na mine koje su dolijetale. Svakih dvadesetak sekundi u široku dijametru pala bi koja. Pucali su nasumce. Ušli smo u oklopni transporter, sjeli uz onu babu i zatvorili vrata. Vozač je sjedio za upravljačem, liječnik kraj njega. Fićukali su neku melodiju nervozno, a znoj im se polako cijedio ispod kacige. Čekali smo i preko radio veze slušali komunikaciju naših postrojbi s zapovjedništvom. Bilo je jasno kako kasnimo s probojem i osjetila se nelagoda u glasu zapovjednika jer je znao da ostale postrojbe već napreduju. Tigrovi su bili još gotovo na polaznim položajima. To se nikad nije događalo. Očito topnička priprema nije bila zadovoljajavjuća ili smo se namjerili na odlučnog protivnika. Potom je negdje iza nas odjeknula jaka eksplozija i na radiu se začulo kako je čeoni tenk nagazio na minu. Ubrzo je javljeno kako nema ranjenih, ali se mora čekati vozilo za izvlačenje tenka. Čekanje se nastavlja. Minobacačka vatra je stala. Liječnik Robert Janđel mi se obratio:

„Leonardo, uzmi vozača i đip pa odvezite babu i ovog poginulog do saniteta.“

Ukrcali smo šutljivu ženu i nosila s poginulim te krenuli prema zgradi zapovjedništva. Uskoro smo morali stati jer je taj jedini šumski put bio neprohodan. Naišli smo na scenu izvlačenja oštećenog tenka. Tenk–dizalica je zakvačio T55 i vukao ga unatraške do ugibališta kojeg su inžinjerci napravili. Tenku je stradala desna gusjenica, a eksplozija je bila tolika da smo zaključili kako su tu bile ukopane dvije mine zajedno. Posade koja je bez ranjavanja, samo uz kontuzije to preživjela nije bilo kraj tenka, povukli su ih da se oporave.  Na stotinjak metara iza čekao je drugi tenk i lagano brujao. Potom je, kad je ocijenio kako može proći krenuo i mimoišao ova dva u teglju. Strašni motor urlao je i penjao se uzbrdo kroz šumu. Provukao se postrance kraj nabrzinu zatrpane rupe i vratio na šumski put. Na stotinjak metara iza pomaljao se treći tenk. Opet smo posvjedočili nevjerojatnu prizoru. Prošavši za tridesetak metra krater prve eksplozije i drugi tenk nagazio je minu! Veliki mjehur zemlje uzdigo se s lijeve strane tenka, a slijedila ga je prigušena potmula eksplozija poput zvuka miniranja u kamenolomu. Mina je oštetila gusjenicu. Izašla je posada i pregledala oštećenje. Viknuli su ekipi koja je dotrčala kako im nije ništa i kako će sami zamijeniti oštećene segmente.

Tek tada sinulo mi je kako je tim istim putom od jutros prošlo mnoštvo vozila, uključujući i ono u kojem sam bio! Prošao je i sanitetski transporter kao i (čuo sam kasnije) zapovjedno borbeno oklopno vozilo sa zapovjednicima. Pitao sam se kako su kotači i gusjenice svih tih vozila izbjegli mine. Vjerojatno su bile ukopane i pripremljene da se aktiviraju tek na jači pritisak, no Bog samo zna!

Čitavo vrijeme, dobrih sat vremena dok se to sve događalo slušali smo sve gušću pucnjavu i eksplozije. Naši su krenuli jer nisu mogli više čekati potporu oklopa. Uporabom ručnih raketa i minobacača razbili su protivničke prve crte i započela je uspješna borba po dubini. Tako je nakon nekoliko sati probijen taj čep i bujica hrvatskih vojnika krenula je.

Za nekih pola sata tenk je osposobljen, ali je propustio novopristigli tenk s ugrađenom ralicom. Ralio je sloj tla kako bi očistila moguće nove mine. Prošli su kraj nas, a mrka lica vozača koji su virili kroz svoje promatračnice i zapovjednika koji su virili kroz lukove kupola odavala su usredotočenost na vožnju nesigurnim putom i na predstojeću borbu. Remenčići specifičnih kaciga oklopnika klatili su se dok su ta čelična čudovišta probijala smeđe valove.

Nakon što su prošli, pokrenuli smo vozilo i odvezli se do brigadnog saniteta. Časnik Sigurnosno-informativne službe (zvali smo ih Sisovci) Bilić preuzeo je šutljivu ženu, a ubijeni hrvatski vitez polegnut je u za te svrhe pripremljenu prostoriju.

Telefonom sam nazvao zagrebački ured i pomoću pripremljenih šifri prenio informaciju. Znao sam kako će za nekoliko sati Anto, Davor ili Ivan pokucati na vrata negdje u Istri…

Preostale dane operacije Oluja proveo sam ipak uz taj brigadni glavni sanitet. Popisivao sam podatke o ranjenima i poginulima te ih slao dogovorenim načinom. Ako bih dobio neprovjerenu informaciju da je netko negdje stradao, zvao bih zapovjednike tih bojni i provjeravao pa potom slao u Zagreb. Sustav je djelovao.

Ništa nam nije nedostajalo, imali smo redovne terenske suhe obroke, dobre ležajeve, sustav liječenja i zamjene odjeće i obuće, doknadu streljiva i mogućnost zamjene pokvarenog oružja, opreme, vozila. Logistika je po mom sudu radila besprijekorno, pukovnici Damir Batan i Hrvoje Papst ozbiljno su i poput mađioničara rješavali zahtjeve i probleme.

Sljedećeg jutra smo se utrpali u kamione i nakon više sati drmanja po razrovanim cesticama preko Saborskog izašli na Plitvičku cestu kod velikog mosta pred Drežničkim Selištem. Iza sebe smo ostavili napuštene sela i zaselke, „ubijene kuće“ – porušene i zarasle u korov katoličke, a cijele ili malo oštećene pravoslavne. Eto, i kuće su tada imale vjeroispovijest!

Prolazeći kraj mosta vidio sam kako se na njemu veselo vijori hrvatska trobojnica! Bilo je to prvi puta od tzv. krvavog Uskrsa 1991. kada su na platou mosta tenkovi JNA branili jugoslavensku zastavu i onu šačicu zagriženih pobunjenika koji su napali naše policajce i ubili Josipa Jovića. Kasnije sam saznao kako je dio postrojbi brigade krenuo južno i pregledao nacionalni park Plitvička jezera, a ostatak brigade je krenuo na sjever prema Slunju. Tijekom putovanja saznali smo za oslobođenje Knina. Osjetili smo olakšanje zbog te dobivene runde, ali nismo znali što nas još čeka pa posebne radosti nije bilo. Dok su se kod Knina veselile Pume i Pauci te ispaljivali rafale veselja u zrak, mi smo spadali pod postrojbe koje su se još morale naraditi.

U Slunj smo stigli dok su zamirali zadnji zvuci borbe. Borbe su bile sporadične, vidjelo se kako „junačine“ napuštaju bez značajnijeg otpora tu svoju „vekovnu srpsku zemlju“ i vraćaju je onima koji je više vole i cijene. Skrenuli smo prema slunjskoj bolnici i tamo se rasporedili po napuštenim uredima, ordinacijama. Dok smo se raspremali iz Slunja se začula zaglušujuća eksplozija. Uskoro smo saznali da je miniran veliki most nad Rastokama. Bili smo izvan sebe od bijesa. Nakon eksplozije prestalo je i puškaranje u gradiću. Sjeo sam u neki auto i s vozačem pošao do središta grada. Tu su nas zaustavili gardisti i rekli nam da budemo oprezni zbog mogućih zaostalih pobunjenika. Pokazalo se kako nije bilo zaostalih, a da je valjda zadnja grupa koja je bježala preko mosta na njega dovezla kamion s eksplozivom i aktivirala ga. Most na sreću tako nije srušen nego je tek na sredini luka uništen asfaltni dio pa je rupa zjapila nad provalijom i zelenim slapovima Rastoka. Rupa se protezala od ograde do ograde, a široka je bila oko tri metra. Brigadni inženjerci su je ubrzo nadsvodili s dvije čelične polukružne traverze široke oko metra pa su vozila oprezno sljedećih dana prelazila preko tih „tračnica“.

Dok sam promatrao do pred sat okupirani grad i prisjećao se djetinjstva i kupovanja slunjskih banana, odjeknuo je na stotinjak metara prasak ručne bombe, bar mi se tako učinilo.

Tijekom pretraživanja grada, gardisti su naišli na auto – Fiat 300 koji im je smetao na ulasku u neku ulicu. Gardist Ivan Belečetić – zvali smo ga Padobranac bio je na neki način maneken brigade. Izuzetno atraktivna fotografija – portret tog mladića u zeleno crnom tonu iskorištena je kao motiv plakata kojim je brigada pozivala kandidate na djelatnu službu. Čvrste mrke crte lica obrubljene obodom američke kacige s trakom na kojoj je pisalo IVAN bile su prototip vojničke snage hrvatskog vojnika tih godina.

Padobranac je provjerio auto – vrata, sjedalo, upravljač, motor i zaključio kako nije miniran. Kroz otvoreni prozor je okrenuo upravljač auta i pogurao ga s ceste. Mina iznenađenja bila je skrivena u prednjem lijevom kotaču. Eksplozija mu je izranjavala noge, a jedna krhotina presjekla mu je preponsku arteriju. U sekundi je nekoliko gardista skočilo i pružalo mu prvu pomoć. Vrlo brzo je došao i bolničar, pa liječnik. Nisu uspjeli. Padobranac je za nekoliko minuta iskrvario, život je iz njega iscurio u snažnim crvenim mlazovima. Nije vikao, zapomagao. Ostao je onako čvrsta mrka pogleda zagledana u plavo nebo na kojem su se bijeli oblačci igrali poput anđela na nekom baroknom prikazu. Dvadesetak nas „pokislih“ razišli smo se „ko rakova djeca“ dok su ga unosili u sanitetsko vozilo i odvozili u slunjsku bolnicu. Tek sam tamo, popunjavajući izvještaj saznao da je to bio Belečetić.

Preostala tri dana koje sam proveo u Slunju prolazila su relativno dosadno. Glavni napor brigade bio je usmjeren u gonidbu protivnika prema Velikoj Kladuši i Bihaću. Ranjenici su uglavnom odvoženi izravno u najbliže bolnice, tek ponekog bi dopremili u Sanitet. Isto je bilo i s poginulima. Vrijeme smo tratili obilazeći Slunj, čitajući stare stripove pronađene u bolnici, debatirajući o vijestima s drugih bojišnica i bojišta. Širile su se neprovjerene priče no već smo bili dovoljno iskusni i filtrirali ih. Tko bi na primjer povjerovao kako su Gromovi imali mnoštvo poginulih, da im je poginuo i zapovjednik bojne… Jeza nas je uhvatila kad smo na radijskim vijestima čuli kako je to istina.

Dosada je vražje igralište. U nekom trenutku mi je sugerirao bolničar kako već danima jedemo „esdeoe“ pa bih možda mogao nešto nešto drugo pribaviti. SDO je kratica za suhi dnevni obrok – paketić kojeg vojnik dobije i koji mu treba dostajati za cjelodnevnu prehranu u terenskim uvjetima. Bili su to paketići od tvrdog kartona u kojima se nalazila razna kombinacija trajne hrane, npr. konzerva mljevenog mesa (u slengu – mesnog doručka), konzerva graha s kobasicom ili sarme, konzerva sardina, vakumirani tvrdi sir, vakumirani tvrdi vojnički kruh, bomboni glukoze i komadić tvrde čokolade ili prešanog suhog voća. Znalo je biti i čaja u prahu ili praškastog soka. Ako bismo negdje nabavili glavicu luka ili paradajza i komad svježeg kruha, obroci sui bili gotovo gozba! No, prava hrana je ipak nešto drugo.

„Čuj Leonardo, rekao mi je visoki nasmiješeni brkati bolničar, čul sam da su dečki iz treće satnije na slunjskom poligonu našli krdo ovci kak se šećeju. Jučer su spekli dva janjca na ražnju! Ti ak nađeš kakvo janje ili odojka, ja bum tu spekel.“

„OK stari, mogu probati. Ali jesi pital načelnika, jel on odobrava?“

Gle, i on je čovjek. Nebu imal niš protiv. Mislim, nemre ti dati zapovijued ili odobrenje da ideš u lov, ali ak dofuraš to bu ko Bog!

Dobro prijatel, ali treba mi još jedan da vozi pincgauera. Ne mogu ja i voziti i loviti.

Pristao je i sjeo u sanitetsko terensko vozilo s velikim crvenobijelim križem na boku. Ja sam sjeo kao suvozač s njegovom spremnom puškom kraj otvorena prozora. Dok smo se vozili prema slunjskom poligonu malo sam ga podbo.

„Jel se sjećaš da su devedesetprve zimi kod Krički tak dečki poslali onog jadnog snajperista Drezgu da nađe janje? Pa su ga našli drugi dan nakon kaj su ga četnici razapeli zaklanoga na drvo, ko janje…“

„E jesi se sjetil, baš…“ – rekao je smrknuto i nastavio polako voziti u dubinu prostranog slunjskog poligona za vojne vježbe.

Znali smo da su na tom poligonu bile vojne snage koje smo istjerali i protjerali, no svejedno smo bili na oprezu. Već smo čuli o zaostalim partizanskim grupama koje su napale iz zasjede jednu pričuvnu karlovačku brigadu i ubile joj nekoliko pripadnika. Vozili smo šljunkovitim putom i zašli oko dva kilometra u poligon bezuspješno tražeći kakvo zalutalo stado ovaca ili  svinju. Izašli smo iz šumarka na neveliku livadu i iznenađeno u daljini ugledali vojni kamion JNA. Iskočili smo iz zaustavljenog vozila i sakrili se iza njega, nervozno očekujući što će se zbiti. Dao sam vozaču njegovu pušku, a ja sam čvrsto stiskao otkočeni automatski pištolj. Nakon par minuta bez ikakvog pokreta na drugoj strani oprezno smo se podigli i polako se približili do kamiona. Dočekao nas je težak zadah i ogroman roj muha koje su poletjele s dva mrtvaca. Prednji lijevi dio kamiona bio je raznesen. Iza savijenog upravljača i razbijenog prednjeg stakla na vrata je bilo naslonjeno tijelo vozača. Eksplozija mu je otkinula noge i mlazovi krvi ostavili su crni trag po ostatcima stroja. Lice mu je bilo crno, a vojna košulja razderana i nagorjela. Kraj desne strane u travi je ležalo tijelo dočasnika JNA, vjerojatno suvozača. Po razbacanim zavojima i ugaženoj travi vidjelo se kako su mu pokušavali pomoći, ali bezuspješno. Otkinuta lijeva potkoljenica i razderana vojna odora ukazali su na smrtonosne rane. Dok smo s gađenjem gledali prizor sinulo nam je! Veseli Zagorec je problijedio i uzviknuo:

„A u tri pičke materine! Pa mi smo u minskom polju! Ovaj je nagazil na protutenkovsku!“

Oblio me hladan znoj i nakon šoka smo se oprezno, hodajući jedan za drugim u stope vratili do pinca. Bez riječi, uz pomozi Bože, polukružno smo se okrenuli i s strepnjom krenuli nazad. Vozač je vozio izvan kolotečina, lijevim kotačem po sredini puta. Znojni i prestrašeni vratili smo se u bolnicu. Neki bolničar je u predvorju raspoređivao upravo dopremljenu sitnu medicinsku opremu. Ne gledajući nas, žvačući cigaretu u kutu usana upitao nas je:

„Jel bilo išta?“

„Ništa.“ – odgovorio sam i otišao do svog ležaja. Napio sam se soka i legao dugo buljeći u strop. Povremeno sam se dizao i prikupljao podatke o ranjenicima koji su dolazili na obradu. Potom bih opet legao. Došla je tako večer. Moj red za stražarenje bio je od deset do ponoći. Nisam se prestajao znojiti, što je dodatno razjarivalo rojeve komaraca s kojima sam se bezuspješno borio. U mraku mi se pričinjalo da na mene slijeću one muhe. Lupao sam se nemilice i jedva dočekao kraj smjene. Zaspao sam mrtvačkim snom.

Spavao sam bez snova, dugo, do deset sati. Spavao bih i duže da me nije probudio udarac u nogu. Čizmom me udario doktor Petrović. Bezizražajna glasa rekao je glasno:

„Diži se. Imamo poginulog.“

Mladi gardist lijepih crta lica blijedog kao kreda ležao je na nosilima u prostoriji izabranoj da nam bude privremena mrtvačnica. Dok sam mu zapisivao podatke što mi ih je diktirao gardist koji ga je dovezao, gledao sam njegovu mrtvu crnu kovrčavu kosu. Ništa nije govorilo u prilog onoj legendi da mrtvacima kosa još par dana živi i raste. Potom mi je njegov pratitelj ispričao što zna o njemu.

„Jadan dečko, pogle ga. Bio je tako sretan kad je počela Oluja,jer da će nakon nekoliko godina vidjeti majku. Musliman je, tu blizu iz Kladuše. Bio je cijelo vrijeme kod nas u brigadi, od Vukovara još. I kad se u Bosni zaratilo s muslimanima ostao je bez ikakvih dvoumljenja u brigadi. Sad se nadao da će vidjeti mater i sestre. Otac mu je poginuo u ratu između ovih Babinih kladuških i bihaćkih muslimana s onim munđosima iz Sarajeva. Od pokreta u Jezeranama do jučer je stalno bio u prvoj navalnoj crti. I tu kod Cazina, gotovo pred kućnim pragom pogodio ga je metak iz daljine. Umro je odmah. Uh, koje sranje, jebemti život!“

Nakon što je moj sugovornik otišao i kad sam poslao podatke u Zagreb, pojavio se problem. Stradale je trebalo, po zapovijedi koja je stigla tog jutra početi slati u bolnicu Švarča u Kalovcu. Kako je od prijašnjeg dana brigadni sanitet rasporedio dio liječnika i bolničara po širem području gdje je brigada ratovala, načelnik dr. Petrović nije htio u pratnji vozača poslati nikog od bolničara. Postrojbe su ionako oskudjevale gardistima i ni jedan zapovjednik nije bio voljan dati čovjeka za to. Sjetio sam se kako sam prije godinu dana bio u onom kombiju strave i noćnom prevozu mrtvih iz ogulinske bolnice. Sad je dan, mrtvac je samo jedan, cesta do Karlovca je navodno prohodna… Javio sam se doktoru i rekao mi je da odmah s vozačem krenem i predam tijelo s popratnim dokumentima na odjel patologije u Švarči.

Nakon što su bolničar i vozač utovarili nosila s mrtvacem u stari Landrover terenac, sjeo sam na suvozačko mjesto. Potom sam održao kratak brifing, pripremu za vozača:

„Jesi li proteklih dana, ili prije rata već vozio ovom trasom?“

– pitam ga.

„Išao sam prije rata nekoliko puta.“

„Dobro. Vidim da imaš tu kalašnjikov, a ovo koliko vidim su rezervni okviri s streljivom. Ja imam ovaj škorpion s rezervna dva okvira, a u ovoj torbici je još streljiva. Imam i pribor za prvu pomoć. Vezist mi je dao i ovu motorolu da se javljamo svakih pola sata. Zapamti na kanalu 16 smo, zovemo se Prevoznik 4 i govorimo bez šifri. Vozi bez divljanja, koliko ti cesta dopusti. Ako ti je nešto sumnjivo stani, ako uletimo u zasjedu udri po gasu ili iskačemo svaki u svoju grabu. U vožnji pratimo kontra stranu. OK? Pitanja? Idemo.“

Uzeli smo oružje, kacige, streljivo, vodu i suhu hranu pa krenuli otvorenih bočnih prozora. Tijelo poginulog ležalo je prekriveno bijelom plahtom koja se zbog propuha nakon nekog vremena otkrila i spuzala kraj nogu. Pravih vreća za mrtvace nismo imali jer je netko nešto zeznuo pa nisu stigle u sanitet.

Prvo zaustavljanje bilo je na oštećenu mostu. Vozač je po onim traverzama trebao prijeći na drugu stranu. Na mostu nije bilo nikoga da asistira ili regulira prolaske. Ponudio sam se da izađem van i navodim ga kako nebi skrenuo u provaliju.

„Ma ne treba, hvala. Prošal sam ja to već jedanputa. Ništa ne brinite“. – rekao mi je vozač.

„Svaka čast tebi, ali svaka čast i meni.“ – odgovorio sam. Idem ja fino pješke preko mosta pa te čekam na drugoj strani.

Izašao sam i polako prehodao tih nekoliko metara nad provalijom. Gledao sam pred sebe u čeličnu traku pričvršćenu velikim zakovicama. Naravno da sam na polovici pogledao na stranu i srce je poskočilo kad sam vidio rijeku u dubini udaljenu dvadesetak metara. Uskoro je, vozeći oprezno i odmjeravajući položaj prešao i auto. Nastavili smo prema tako dalekom Karlovcu.

Vozili smo se magistralnom cestom kojom sam prošao stotinu puta, od dječje dobi kad bi me otac vodio na ljetovanja kod svojih u Dalmaciju pa sve do 1990. godine kada smo se vraćali s tog ljetovanja i strepili prolazeći kraj tenkova JNA parkiranih uz cestu iznad Obrovca. Od tada je prošlo šest dugih krvavih godina i tek sad gledam posljedice tog razdoblja. Vozimo po neodržavanom asfaltu, kolniku punom rupa gdje bi svaka brzina veća od 60 kilometara na sat bila pogibeljna. Bankina je gotovo cijelim putem obrasla u visoku suhu travu i šipražje koje strši i do jednog metra u prostor kolovoza. Uz cestu se bjelasaju mrtvi skeleti nekad ponosnih kuća, istrgnuti prozori zjape poput očnih dupalja prljavih lubanja. Neke spaljene, a većina tek popljačkanih tijekom proteklih godina okupacije. Bez okana, vrata, vjerojatno i svega interijera, neke namaju ni krova, a na nekima nedostaju samo crijepovi. Između njih još sablasnije se doimlju čitave, a od jučer napuštene kuće „komšija“. Sablasno izgledaju, kao grabljivice koje su se nahranile leševima ubijenih susjeda, okitile se njihovim perjem, razgradile elemente njihova gnijezda i ugradile ih u svoja, lešinarska. Na nekima su otvorena vrata ili prozori prizemlja, ostale uredno zatvorene. Na nekima se vide tragovi borbe, svježa oštećenja na fasadama od udaraca metaka ili većih projektila. Saznali smo proteklih dana, pogovorom, kako su neke kuće bile branjene do zadnjeg časa. Većina tih boraca je ipak, kad su procijenili da su nadvladani pobjegla za ostalim nesretnicimna, ali u nekim kućama su se borili do smrti. Nisu mogli podnijeti da nakon šest godina te paradržavice opet postaju dio neovisne hrvatske države.

„A Bog dragi, koji su to luđaci bili!“ – dubokim glasom, kao sebi u bradu govori vozač. Vozi kojih 40 na sat i poput mene oštro gleda cestu i okoliš.

„Pogle, oni bi državu imali, a običan asfalt nisu mogli održavati… O crni Mile Martiću, narod si upropastio! Gle ovu staru kuću, a u dvorištu kombajn! Pa di si ti žito žel na ovim bregima Jovane!?“

Tako smo komentirali i polako vozili na sjever. Vrućina je prodirala kroz prozore, a tek vožnja kroz šume i hladovinu obližnjih obronaka davala je malo olakšanja. No, tu je rasla nervoza i strah od moguće zasjede zaostalih četnika.

Ma da, jučer su nam najebali neki domobrani iz Karlovca. Išli su prema Topuskom po ovak navodno očišćenom području kad su ih z brega zasuli rafalima. Vele da ih je sedam-osam poginulo, a čede pobegli. Uh, baš mi tak nekaj treba sad na kraju.

„A tko vam kaže da je ovo kraj?“ – upitao sam ga.“Pa još nam ostaje osloboditi Slavoniju, Bosnu. Budemo se načekali.“ – rekao sam mu utješno.

Osim toga, nije ovih kod Topuskog poginulo osam nego dvojica, a osam je ranjenih. Vidiš kako se glasine šire.

„Ma da, ali isti kurac za njih dvojicu“ – završio je vozač moje filozofiranje.

Nakon pola sata javio sam se motorolom vezisti saniteta, predstavio sam se kao Prijevoznik 4 i javio mu da smo dobro i dalje napredujemo po dogovoru.

Vozili smo dalje uz povremene slične razgovore. Ponekad bi kabinu zapuhnuo dim kuća u plamenu ili zgarišta koja su se dimila. U pravilu to su bile kuće udaljene po kilometar od glavne prometnice, u zaselcima koje su oslobađale pričuvne domobranske postrojbe. Djelatne gardijske postrojbe i specijalna policija držale su se glavnih smjerova napada.

„Pa tko može zapaliti tuđu kuću… Katastrofa!“ – rekao sam.

„E moj natporučniče, kad se čovjek vrati u svoje selo i nađe ruševinu svoje kuće… Nekima su i obitelji bile pobijene u tim ruševinama. Često su to činili prvi susjedi koji su sad pobjegli od suda pa nije čudo kad se čovjek iskali bar na kući…makar ima tu i kokošara koji mažnjavaju dok vi i ja nosimo glave u torbi.“

„Ha, da. U pravu ste. Rat je katastrofa za obje strane.“

Nastavili smo vožnju. Sa sigurnosnog stajališta, cesta je bila kao projektirana za zasjede. Prolazili smo uz šumarke, kosine, otvorene livade, blage bregove, guštare. Na dosta mjesta cesta je usječena u brežuljak tako da je s obje strane nadvisuju strmine. Zlobnik bi ciglom odozgo mogao pogoditi auto i ubiti putnika. Razmišljao sam o tome kako mi sad padaju sve te misli na um, a sve godine prije rata o tome nisam razmišljao. A kako je tek nekad bilo ratovati i putovati vojskama sa sporim vozilima ili pješacima koji su morali ovuda prolaziti…

U stvarnost me vratio uzbunjujuć prizor kojem smo se približili prije nego je vozač zaustavio vozilo.

Pred ulazak u jedan takav kanjonić – cestu koja je prolazila kroz raspolovljeno brdašce, ugledali smo na kraju kanjonića ljudsko tijelo nasred ceste. Bili smo udaljeni stotinjak metara. Čim je auto stao, obojica smo se mašili oružja, otkočili ga i pogrbili se u sjedištima, „ušli u se“. Otvorili smo na pola vrata, ako bi morali iskočiti i uperili oružja u obližnju šikaru. Grozničavo smo očima pretraživali bilo kakav sumnjiv trag. Bilo je mirno, ali je svako lelujanje visoke trave uz put izazivalo zebnju. Motor auta tiho je brujao. Nakon nekoliko dugih minuta odlučio sam:

„Izići ću i polako se približiti da vidim što se događa. Ti me prati puškom pa ako bude sranja  probaj me zaštititi i izvući. Ako ne uspijem, vozi u rikverc petsto metara i javi našima što se događa.“ Kimnuo je glavom i počeo ciljati kraj mene kad sam krenuo.

„Mili Bože, ne daj da sad na kraju rata poginem!“ – uzdahnuo sam i krenuo. Za tih stotinjak metara trebalo mi je desetak minuta prikradanja. Krenuo bih desetak metara pa stao i osluškivao. Sve je izgledalo normalno, osim onog mrtvaca… Tako sam čvrsto stiskao rasklopljen i na rame naslonjen škorpion da mi je znoj počeo kapati iz šake. Kad sam prošao pola puta osvrnuo sam se i vidio vozača kako me pozorno prati kroz ciljnik puške. Dali smo si znak poput kuhara, da je sve OK. Oprezno sam nastavio i mrtvac je poprimao obličje. Ležao je nauznak. Bio je to veliki crnomanjasti čovjek, rudlave kratke kose, s premalom, napetom odjećom na sebi, nekoj vrsti vojne odore. Nije imao obuće ni čarapa. kad sam mu prišao na dvadesetak metara, „mrtvac“ se pomakao i počeo čudno valjati na lijevu pa desnu stranu, poput kornjače okrenute naopačke. Isti čas sam u panici skočio u grabu, sagnuo se i iz petnih žila povikao:

„Stoj! Ne miči se! Ovdje Hrvatska vojska! Predajte se i ništa vam se neće dogoditi!“

Muk. Nastavio sam.

„Reci tko si! Ustani ako možeš i dođi polako do mene!“

Ništa. Ljudska kornjača se lagano micala, bzuspješno se pokušavajući dići. Nakon nekoliko minuta ustao sam oprezno i približio se. Na cesti je ležao debeli čovjek tridesetak godina star, raskolačenim crvenim očima me prateći kako dolazim. Mumljao je tiho i nerazgovjetno, a kroz krezuba usta curila mu je bijela pjena pljuvačke. Nikakav razgovor s njim nije bio moguć. Hlače na koljenima bile su mu poderane od puzanja i nazirala su se krvava koljena. Stopala su mu isto bila krvava. Bio je sav u znoju i strašno je zaudarao. Zaključio sam da je to bolestan čovjek, vjerojatno psihički bolesnik. Okrenuo sam se i mahnuo vozaču neka dođe. Iz vozila smo uzeli čuturicu vode i dali je jadniku. Pohlepno je pio i pola mu se prolilo po prsima. Vidjelo se kako mu se vraća život. Posjeli smo ga pa je polako smirio disanje.

„Jebote, ovaj je neki bolesni. Pjeni se ko da je bijesan. Jel nas bude zarazil?“ – sumnjičavo je vrtio glavom vozač.

„Ha, valjda ne bude, osim možda dobijemo buhe i uši. Moramo ga uzeti sa sobom u bolnicu. Ne možemo ga ovdje ostaviti. Valjda su ga njegovi ostavili kad više nije mogao hodati.“

Pa da. Još pol sata i garant bi umro od vrućine i žeđi. Koji kreten bezosjećajni moraš biti da ovakvog bolesnika ostaviš ovako!

Primili smo ga sa svake strane pod mišku, povukli klizna vrata i posjeli na klupicu nasuprot nosilima. Izašli smo i uzeli plastičnu bocu vode da si operemo ruke. Uto je u obližnjem grmu, metar niže od ceste nešto šušnulo. Boca je pala, obojica smo se mašili oružja i zaklonili iza auta. Samo čudom nismo zapucali.

„Predaj se, baci oružje, izađi iz grma!“ – vikao sam.

„Ajmeee, ne pucajteee, jooooj!“ – začuo se ženski vapaj i iz grma je preklinjući nas koščatim rukama izašla starica. Mala, zgurena, pogrbljena, sva u crnom, s crnim rupcem oko glave i u crnim gumenim čizmama, tresla se od straha. Lice joj je bilo koščato, izborano, žuto.

„Ne pucajte djecooo! Nemojte me ubiti molim vas! Ajme jadna li sam ja i ovaj moj Špirooo! Bolestan mi je jadan od rođenjaaaa!“

„Jel ima još tko s tobom, babo?“ – upitao sam.

„Neeema sinko jadna li sam. Svi su otišli, pobjegli. Ja sam mog Špiru vodila dok je mogo, ali jadan on ne može dugo hodati pa je tu pao. Nemojte nas pobiti preklinjem vas!“

„Ma nećemo vas pobiti. Kakve gluposti pričate. Idemo u Karlovac pa ćemo vam sina dati u bolnicu, a vas gdje se skupljaju izbjeglice, u Crveni križ.“ – rekao sam gotovo se smijući ovoj tragikomediji. Potom sam pošao prema njoj pružajući joj ruku da je izvučem s te kosine na cestu.

„Neeee! Neeeeee!“ – zaurlala je iz sve snage.

„Ajmeeee, neeeee, nemojteeeee! Ubijte njega, a ne meneeee!“ – opet je zajaukala, okrenula se i poput neke crne lasice pobjegla niz strminu prema šumi i nestala u njoj.

Zabezeknuto sam stajao i zbunjeno se okrenuo prema vozaču.

„Ma šefe, ajmo mi. Ko joj jebe mater! Sigurno neka četnikuša partizanka pa misli da smo mi ko njihovi.“

Ušao sam u kombi i sjeo tako da sam imao na oku Špiru i mrtvog Tigra. Vozač je nastavio šutke prema Švarči. Vozili smo u tišini, svaki u svojim mislima. Špiro je slinio cijelim putem i zvjerkao očicama kao desetomjesečno dijete, na čijoj je mentalnoj razini, čini mi se, i bio. Bio sam potresen ovim događajem. Pa kakva je to majka, još k tome onako stara, koja bolesna sina napušta i bježi? Usto je valjda i sigurna bila kako ćemo ga ubiti. Kako se u čovjeku rodi ta zvijer preživljavanja? Uz to, nije nam ni rekla kako je Špiri prezime, adresa, druge podatke.

Jedno vrijeme vozili smo u tišini. Uključio sam Hrvatski Radio Zagreb. Upravo je bilo emitiranje poruke predsjednika Tuđmana kojim je pozivao srpsko stanovništvo neka ne bježi i neka ostane u svojim mjestima i pomogne hrvatskim oružanim snagama da vrate mir i pravni poredak u društvo. Ta se poruka vrtjela svakih sat vremena na svim hrvatskim elektroničkim medijima od kad je krenula oslobodilačka akcija.

„Izgleda da Špirina mater baš i ne sluša ovaj radio…“ – promrmljao je moj vozač

„Da, valjda je slušala Radio Knin i slične gluposti. Da su slušali ovo možda i nebi pobjegli.“

„Ko ih jebe. Nek su. Da su bar prije pa da sad ne moramo voziti ova dva jadnika iza. Sva sreća pa nema puno mrtvih još.“

„Pusti. Tko zna koliko ih je, jednom ćemo saznati. A i tko zna do kad će još ovo sranje trajati.“

Vozili smo se sve bliže gradu. Turanj i druga prigradska naselja bila su u dugogodišnjim granatiranjima uništena do neprepoznatljivosti. Gradske zgrade i kuće bile su gotovo sve oštećene od dugogodišnjeg granatiranja. Neke su bile urušene, neke izgorjele, a većina je imala rupe od pogodaka granata ili su bile „ukrašene cvjetovima“ od eksplozija mina. Takav je bio i asfalt kojim smo vozili. Poput apstraktnog sivog platna na kojem se naziralo mnoštvo tamnosivih cvjetova. Od udarca mine ostala bi oštećenja gdje je vrh mine ostavljao znak tučka, a krhotine su ocrtale krug oko tog „tučka“ i poput latica koje je otkinuo vjetar zaparale asfalt.

Nakon što smo došli na ulaz u kompleks bolnice portir nas je uputio prema zgradi s odjelom psihijatrije. Uveli smo Špiru u zgradu, a mrtvi Tigar je ostao na parkiralištu čekati da prvo zbrinemo civila.

Sestri na prijemnom pultu objasnili smo slučaj i uskoro je dozvala kolegicu s traženog odjela. Dizalom se do nas spustila korpulentna gospođa u bijeloj sestrinskoj odori i već iz daljine veselo uzviknula:

„Špiiiiro nesrećo! Pa jel si nam se vratio konačno?! U ovih pet godina već smo te zaboravili, a vidi ga – debel i sretan! A di ti je mater, otac?“

Špiro se blesavo smješkao stojeći nabreklih tamnih stopala na ugodno hladnom bolničkom podu. Kad mu je pružila ruku nasmijao se kao dijete i privio uz sestru. Pokušao sam joj objasniti kako smo ga našli i kako nemamo nikakvih dokumenata. Odmahnula je rukom.

„Ma ništa ne brinite. Znamo Špiru oduvijek. Više je proveo tu života nego doma. Samo smo mislili da je umro jer od 1991. ga nije bilo i nitko nam se nije javljao. Slobodno idite, mi ćemo se za njega pobrinuti.“ Mahnula nam je i polako povela Špiru na kat. Kad su se vrata dizala zatvorila okrenuli smo se našem Tigru na parkiralištu.

Prijemna zgrada patologije bila je prizemnica na brdašcu u kutu bolničkog kompleksa, udaljena kojih stotinjak metara od prve zgrade. Uz nju je bila i bolnička mrtvačnica. Parkirali smo uz druga slična vozila i odmah je do nas došao tehničar da nam pomogne istovariti mrtvo tijelo. Tehničar je usred tog vrućeg dana na sebi imao kapu, medicinsku masku, radni kombinezon, gumene rukavice, gumene čizme do koljena i nekad bijelu tešku plastičnu pregaču. Sav je bio poprskan krvlju,a na pregači su se vidjeli crno smeđi krugovi jer ju je očito ovlaš nedugo prije obrisao krpom. S vozačem je kroz kolni ulaz unio nosila s mrtvacem u dvorišni dio i spustio ga na travnjak. Sam pogled me prenerazio. Kako je zgradica okružena visokim zidom ulazak u taj dio je bio kao ulazak u Pakao. Betonsko dvorište i travnjak bili su puni mrtvih tijela. Činilo mi se kako ih je preko stotinu. U svim mogućim grotesknim pozama, raznih stupnjeva raspadanja, groznim ranama i dijelovima koji nedostaju, ležali su tu do jučer ponosni mladići, djevojke, stariji ljudi… Većina je bila u odorama, a za neke se nije moglo raspoznati jesu li u odori ili civilnoj odjeći. Neki su bili crni i naduti. Drugi su izgledali kao da su tek malo prilegli – poput našeg Tigra. Po betonu se cijedila sukrvica i druge tekućine, a crvi i muhe pokušavali su u rojevima doći do hrane. Smrad je bio strašan i mješao se s mirisom neke kemije koju je iz leđne vinogradarske prskalice po leševima rasprskivao drugi tehničar šečući među redovima ovih nesretnika. U udaljenom kutu stajalo je nekoliko metara visoko brdo prljave tkanine – iskorištenih crnih vreća i drugih platnenih mrtvačkih pokrova, prljavih nosila, razderanih komada vojne i civilne odjeće, prljavog donjeg veša, cipela i vojničkih čizama. Stajao sam osupnut usred toga, držeći popratne dokumente. Potom me tehničar pozvao do kancelarije da napravi preslike tih dokumenata. Prethodno je na mrtvog Tigra prikvačio limenu pločicu s brojem.

Pošavši za njim ušli smo u mali hodnik u kojem su bila vrata ureda gdje je tehničar spremao spise. Nasuprot njih bila su otvorena dvokrilna vrata sale za obdukcije, a na drugoj strani nazirala su se druga vrata prema dvorištu. Nikad neću zaboraviti taj prizor. Oko više betonskih stolova radili su obducenti u zaštitnim odjelima, svi opremljeni poput ovog tehničara. Na stolovima su bili leševi. Neki su rezali odjeću s leševa, drugi su rezali trupove, otvarali glave, prali stolove šmrkovima. Radili su brzo i sve bespotrebno bacali na pod. Zbog toga su stajali, činilo mi se do koljena u smjesi te stare odjeće, zavoja, krpa, kose, komada trulog mesa…

Kad smo krenuli za Slunj jedva smo pronašli neku birtiju u Karlovcu. Popili smo po dvije pive i konjak. Nastavili smo do naših bez riječi i tuširali se pola sata u hladnoj vodi što nam je ispirala sjećanja tog užarenog dana.

Knin je oslobođen, srbijanski Peti korpus se predao generalu Stipetiću i brigadiru Marekoviću. Dobio sam iz Zagreba zapovijed da se vratim. Spakirao sam se i pozdravio s doktorima i tehničarima.

U vojarnu Tigrova došao sam oko podneva. Načelnik Lazar me pozdravio i poslao kući da se odmorim i ujutro vratim na posao. Bili su u strašnoj gužvi. Njihova Oluja je trajala od prvog dana i još će trajati danima.

Onakav prljav, žuljav, masan i smrdljiv, sjeo sam na slabo popunjenu„sedmicu“. Tramvaj me vozio od Travnog do Dubrave, a potom na autobus do Markuševca. Pri dolasku na Kvatrić sjetio sam se i otišao u Vlašku ulicu do fotografske radnje Sandy. Zbunjenu gospođu sam zamolio neka me poslika. Stao sam i u rukama držao primjerak Večernjeg lista na kojem je dominirao veliki naslov – KNIN OSLOBOĐEN!

Tanja i Lea su i dalje bile u Drašnicama, roditelji i sestra na Pašmanu. Nazvao sam ih s telefonske govornice i ukratko im sve rekao. Odahnuli su, a ja sam se uputio do bake Barice u Markuševec. U tramvaju i autobusu ljudi su me čudno gledali. Nije im valjda bilo jasno jesam li došao s ratišta ili glumatam. Došavši do ulaza u dvorište osjećao sam se kao da će mi srce eksplodirati. Mirisala je akacija. Izvukao sam škorpion i u zrak ispucao mali rafal da dozovem baku. Bili su to jedini metci koje sam ispucao u Oluji. I dan danas me je zbog toga sram.