Razmišljanja na veliku godišnjicu Hrvatskoga Kraljevstva

FRANJO PAJRIĆ, Koljnof, Mađarska

Na VII. Svjetskom festivalu hrvatske književnosti sudjelovao je i Franjo Pajrić, čija iznimno zanimljiva razmišljanja povodom 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva donosimo u nastavku

Ove se godine slavi 1100. godina od krunjenja Tomislava, prvoga hrvatskoga kralja. Priča je dobila veliki prostor i popularitet pri kraju 19. stoljeća i bila je velika uvertira u slavlja 1925. godine, istina da je onda državna tvorevina bila Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca.

Ako se uzme za ozbiljno istraživanje i razne publikacije grupa autora iz Njemačke o nepostojanom  (bolje rečeno  samo napisanom) vremenu u srednjem vijeku  i  to od 614. godine do  911. godine hrvatsko je kraljevstvo datirano blizu u vrijeme, koje je već ponovo postojano i stvarno. Splitski sabori, koji su po tumačenjima dosta kontroverzni, jer se tada počinje sa djelotvornim preuzimanjem duhovnoga vodstva ovih prostora od narodne, mogli bismo reći autohtone crkve i kršćanstva sa strane latinske crkve, a u prekidima i Carigrada.

Tomislav umire u godini drugog splitskoga crkvenoga sabora, gdje se više nije mogao očuvati hrvatski biskup Grgur Ninski  i  latinska je  jurisdikcija odnijela pobjedu. Vraćena je tzv. antička podjela dijeceza.

Prema istraživanjima Domagoja Nikolića crkveni zapisi i dokumenti iz toga vremena definitivno govore o dvije crkve, dvije vjere, a naši se vladari proglašavaju hereticima. To je vrlo indikativno.

U nepostojanom vremenu Hrvati sklapaju sporazum sa papom o vjernosti rimskoj crkvi i o nenapadanju svojih susjeda, no ako je npr. Tomislav kralj heretika, tko mu je dao krunu i po kojemu on pravu vlada ovim prostorima?

Znači od samih početaka imamo problem pogotovo, kada vidimo da su ta imena sva nekakve funkcije, koje nas vežu za jedno arhajsko doba, doba prije povijesti  u modernom smislu riječi.

Tomislav – latinski navodno Tamisclao– iz kuće Trpimirovića. Otac Muncimir a nakon njega imamo Trpimira II. Na mađarskom jeziku to je Tamás. Ali ako to stavimo na krug dobijemo riječ Tsáma- čitaj : čama ili mača, amač pa i mašta. Ali kod nas Hrvata tamo negdje on se zove Tomás, a to bi bilo Ča i Mo, tj. plin i voda. Znajući priču o poganima, koji su vrhunski znalci baratanja sa vodom i njihovoj formuli 2H2O + 2C uz  p i t ( što bi značilo temperatura i pritisak)= CO2+CH4 , tj. dobijemo  ugljični dioksid potreban biljkama (danas ga imamo u zraku 3 puta manje od optimuma za većine biljaka pogotovo u prašumama , a uopće ne pridonosi nikakvom globalnom zagrijavanju), a drugi je plin metan, onaj koji gori. On nam pokreće i danas industriju.  Taj pritisak i temperatura bi  bila stanja u dubini blizu magme, tj. lave. Lav može bit samo onda najjača životinja, ako se istodobno misli na unutrašnjost zemlje, koja sila je zaista najrazornija na kugli zemaljskoj. Kada ona počne teći, tu spasa za nikoga nema.

Vratimo se mi na Tomislava, ali bi još prije toga malo skočili na Bratislavu. Slovaci imaju svog kneza u nepostojano doba  imenom: Svatopluk. To bi bilo ispravno Savtopluk, ali zbog izgovora je malo promijenjen oblik riječi. Savtopluk je složenica od 4 dijela : Sav-t-op-luk. Svaki dio ima svoje značenje, samo se mora znat malo jezike našega okruženja.

Sav je voda. Vas-er  (Wasser)  je kod Nijemaca voda. Er je općenito izraz za vodu. T je u značenju tamo, na mađarskom: ott. Op se mora obrnuti i dobijemo – po – što je voda, ali koja teče, a luk je rupa. Kod Kajkavaca se i danas kaže luknja, a na mađarskom: lyuk iliti luk. Ispred brda gdje sa konja na nas gleda Svatopluk teče najveća rijeka ovog dijela Europe: Dunav.

Riječ Bratislava je složenica od tri dijela i trebala bi zvučati Bartislava, no zbog lakšeg izgovora se i to promijenilo. Bar znači : pritisak, tis- je u smislu tiskati, pritiskati, a lava je ona magma zemlje, koja pretvara vodu pod određenim uvjetima i u prisutnosti ugljena u dva plina CO2 tj. Bar i CH4 tj. Bár  Sada je i riječ barbár malo razumljiva.

Znači dvije riječi Svatopluk i Bratislava opisuju jedan niz porcesa, tj. funkcije koje se odigravaju u prostoru. No tu je još izraz Hrvata i Mađara za Bratislavu, a to je Požun, odnosno Pošon. U značenju : ,na vodenastome, ali gdje je  voda , ona koja teče.Za razliku od one koja stoji: što je Mo. Tako dolazimo do riječi Mo-re ( Mo-er), mo-k-ro. I zaista ovdje med nekadašnji brodi, dobrim mjestima siguran ( brod je dobr-o mjesto)  je bio prelazak Dunava preko plićaka.

Kratko opisujući: puštanjem vode na lavu dobiješ plinove. To je ta funkcija i s njom su se koristili pogani. Naravno da ih se zaboravi i zamrzi, jer oni su  postali smetnja i od ovog znanja i vještine nastalo je krivovjerje i znanje, koje je moralo nestati. Danas o vodi skoro da ne znamo ništa. Pamentnom dosta!

I sad na Tomislava. To bi  bilo Tomisalav, u značenj u To-mi-s-lav, u značenju : t – tamo, im je sav samo napisano klinastim pismom , s je sssssssss tj. plin koji pišti,  i lav, to jest lava ispod nas. Sada vam je jasna i riječ simod-a odnosno sinoda- tamo gdje je voda i plin, a tu temu kanimo sakriti od očiju i preinačiti u nešto vezano za religiju, jer to se  tiče samo dio ljudi, koji su pod strogom kontrolom, a to je kler. Znači crkveni sabori iliti sinode uvijek imaju svoju funkciju što se običnog puka ne tiče.

Prema tome značenje riječi  Imotski je opet Im-ot-ski,  tj. u značenju I i M je s i v (u klinstom pismu Panonije),  to jest sav iliti voda, ski je Xi u klinastom pismu Bi tj dva. Znači prevedeno:  dvije vode tamo, što Imotski i jest sa svojim modrim i crvenim jezerom.

No vratimo se mi na našega kralja Tomislava. Prema doktrini i priči, koja se još uvijek uči i ona je još danas najraširenija zabetonirana istina, Hrvati se doseljulju u stoljeću 7. i sa Tomislavom dobiju kraljevstvo. Kako lijepo. Problem je da stoljeće sedmo sa 611. godinom prestaje, pa se Hrvati teško doseljulju, pogotovo iz nekih mjesta preko Karpata, kada tamošnji ljudi (recimo Poljaci u tzv. Bijeloj Hrvatskoj) imaju tradiciju znanja da su došli sa prostora današnje Hrvatske i okolice. To je znao i Ivan Pavao II. koji je došao 3 puta u Hrvatsku, u svoju pradomovinu. I svaki puta sa nakanom i puno znakova, samo to mi nismo željeli ili nismo ni znali pročitati onda. Sada znamo puno više i slika postaje biti puno jasnija. Vidi čuda na kraju tog fantomskog vremena dolaze tzv. Mađari 895-6. Znači dva ključna  državotvorna naroda ovih prostora, koji će biti 800 godina u istoj državi dolaze i uokviruju jedan vremenski period koji se naziva mračni srednji vijek. Naravno da je mračan, kada nije ni postojao, odnosno on je samo na papiru napisan i to s razlogom. Razlog je kako razvlastiti ovaj dio Europe, Ilirik od svoje povijesti i samosvijesti i indoktrinirati jednu drugu stvarnost. Znači cijela priča o doseljavanju pada s tog gledišta. Ali i zbog drugih. Pogledajmo samo  geomorfologiju karpatsko-jadranskog prostora kroz vrijeme. To je neprohodan kraj s jedne strane zbog močvara s druge strane brdovitog, šumovitog  prostora, koji je naseljen od davnina. Neprohodan za preseljavanje čitavih naroda, koji podvig mi ni danas sa današnjom logistikom ne bi mogli izvesti. U tom kontekstu se mora promatrati i Tomislav i Splitskii crkveni sabori i naša stara vjera. Da stvar bude još zamršenija Grguru Ninskom, koji je duhovni nositelj narodne crkve nude se biskupije Skradin ili Sisak. Ako se analiziraju izrazi opet dolazimo do priče: Skradin (Skaradin) Sk (X)- tj. B ( Bar-ad-in) bi bio baranja-tj. majka plinova, a Sisak:  plin i voda (KA je isto izraz za vodu), pa su tako i izrazi ka-tedrala, odnosno bazili-ka , ka-l-varia malo razumljivije priče.

Ime kralja se nije smjelo znat. Mislim na značenje. No što napraviti, ako vam je jezik toliko ubojit da se ne može sakriti istina. Mora se mijenjati nešto, mora se zamaglit priča. Pa se vrtilo, obrtalo, prebacivalo i miješalo pisma samo da se zamagli stvarnost.

Evo što mislim o Muncimiru. Mun-ci-Mir, mon-tsi-mir, mon-tsi-vir, Mon-tsi-vér, u značenju: mon znači na stajaćoj vodi, tsi je ist tj. u značenju: je, a vir-vér u biti rév:  je transcendentalno stanje, stanje druge , promijenjene svijesti, istodobno  i konačno stanje.

Znači ljudi s tim znanjem i vještinama su birani za vođe naroda. Trpimir-  t-er-pi-mir je sad već lako riješiti: tamo voda –mala voda onaj koji prelazi u drugo stanje, tj doživljava unutarnji mir. Na taj način je rješiv problem Petra iz  Biblije, koji je kao stijena i na njega se gradi cijela crkva. Pi-t-er. Mala tamo voda. Što bi to značilo?

Radi se o kristalnoj vodi u kamenim, krutim strukturama. Znači zapisivač više nije znao iliti nije želio cijeli sustav dobro tumačiti, nego ga je samo djelomično razumio ili se je koristio varkom za narod. To je ono što ćemo najteže otkriti što je stvarno u pozadini i koji su motivi bilo najjači u datom momentu.

Ta kristalna voda će biti napadana od strukture, ljepiva koja nastaje miješanjem kazeina ( iz mlijeka) i kalcijevog oksida.  Znanje naših predaka se ne smije podcijeniti, jer su na nekim poljima znali čak više od nas, nas koji smo puni hvale kako skoro sve razumijemo.

Naši vračevi u 13. stoljeću su sa modificiranom obrađenom vodom i vibracijama (tj. zvukom) liječili sa 9o% uspješnosti u stvari harmonizirajući tijelo pomažući mu da se samo regenerira, što je imanentno svojstvo našeg organizma. Tako je stvoren od Stvoritelja.

Sve u svemu kralj Tomislav prije stotinjak godina poslužio je da se velik dio ljudi homogenizira stvarajući na taj način ptretpostavku za stvaranje jednog jedinstvenog naroda, koji će sebe razlikovati od drugih na našem prostoru upravo identificirajući se sa ovakvim povijesnim pričama, makar one nisu baš na granitno čvrstim temeljima, nego su prilagođavane narativima, koji su nam nametnuti iz drugih centara moći tada u Europi. Tako se jedan Ilirski labav savez plemena, koji su u bližem ili daljenjem srodstvu razdijelio i rezultirao stvaranjem nekoliko naroda, koji su zbog različitih priča i različite identifikacije uvijek spremni ako nekad zatreba ratovati jedan protiv drugog puno puta na kraju ni neznajući bit toga sukoba. Osjetljivo j pitanje i graničnih plemen, odnosno rodova, koji su udaljeni od centara moći i zakasnili u primarnoj tzv. etnogenezi naroda.

Sada evo u  1100. godini kraljevstva hrvatskoga veliko je pitanje možemo li sa sadašnjim znanjem projicirati nekakvu suvislu budućnost u suživotu sa našim najbližim okruženjem i možemo li se oduprijeti  zaista učeći iz povijesti raznim nasrtajima na nas, misleći ovdje na šire okruženje  dajući adekvatne odgovore na izazove, očuvajući  se još mnogo stoljeća, kako su to napravili naši pretci, jer mi danas očigledno postojimo i još tu smo na svojemu.

Tomislavu u pohode

Kada kažem kamen  nad njim sokol vije

Makar kažu pšenica u zemlju se sije

Kada vidim more prostrano i sinje

Duša mi prodiše  srce kuca jače bije

Pozravljen mi budi  viteže naše krvi

Tvoj konj bijeli krš pod kopitama  mrvi

Što te goni da pod stijegom  budeš prvi

Drugačije je  vrijeme  sve okolo vrvi

Oligarha svitska tvog biškupa protjera

Narod tvoj križevan i narodna vjera

Zar to smisao je i dobra božja mjera

Bit će da nas  čeka  luda nova era

Znamo pod istinom laž prodavat hoće

Al tvoj puk slobode progutat to neće

Borba poče zle  prevare još i veće

Oblaci nam kralju nose velike nesreće

Ima jedna naša na nju skoro zaboravismo

Brat uz brata čvrsto u oluji stajati tisno

Uz tvog didu ljubav zaboravili  nismo

Tomislave kralju zar i tebe  izdali smo

Ne zaboravi u tami te odvažne korake

Daj zaštitI  narod svoj i sve druge nejake

Da ne zaboraviš na svoje najbliže rođake

Snagom svojom slavi mir i sve naše barjake

Priča se razvija dalje, tako da smo ove godine napravili lijepi put u okviru istraživačkog putovanja udruge sv. Kvirina: Po puti naše stare vjere. Svakim danom malo bliže istini o našoj stvarnoj povijesti. Tu se zahvaljujem svima, koji nas u tom traženju pomažu i inspiriraju.